Pitanje slovenske drevnosti i pravaca migriranja po Evropi razmatramo preko teorije dr Radoslava Rotkovića o doseljavanju zapadnih Slovena iz Polablja na Balkan, kao i knjige Tomislava Maretića “Slaveni u davnini” iz 1889. godine
Vislansko-odranska hipoteza nastala je još krajem XVIII vijeka, ali je najpotpuniju naučnu argumentaciju dobila u prošlom vijeku u radovima poljskog lingviste Tadeuša Lera-Splavinjskog (1946). Njenoj razradi doprinijeli su i mnogi lingvisti potonjih decenija. Prema toj hipotezi teritorija prapostojbine Slovena zahvata prostor između Odre i Visle, s tim što pojedini lingvisti koji tako gledaju na dato pitanje dopuštaju da je prapostojbina vremenom manje ili više izlazila iz tih granica.
Prema srpskom slavisti dr Predragu Piperu, velika vrijednost vislansko-odranske hipoteze, posebno u interpretaciji samog Lera-Splavinjskog u poređenju sa mnogim drugim gledištima o tom pitanju, jeste veoma raznovrsna argumentacija na kojoj se zasniva i u okviru koje se uzimaju u obzir činjenice različitih nauka.
Kao interesantan lingvistički argument navodi se podatak da između Odre i Visle ima mnogo hidronima čije se osnove srijeću i u području Dnjepra, ali tamo sa deminutivnim i hipokorističnim sufiksima (npr. u današnjoj Poljskoj postoji rijeka Kolomnja, a u Ukrajini Kolomijka, u Poljskoj Osna, a u Bjelorusiji Osnica i sl.) iz čega se zaključuje da su izvedene osnove mlađeg postanka i da je teritorija na kojoj se ti vodeni tokovi nalaze naseljena kasnije.
Kao argument da su Sloveni živjeli na obali mora (pretpostavlja se – Baltičkog) uzima se činjenica da u svim slovenskim jezicima postoji riječ za more, približno iste glasovne strukture. Doduše, mnogi lingvisti danas osporavaju taj argument i smatraju da se odgovarajuća riječ u praslovenskom odnosila na veću stajaću vodu, dakle jezera, močvare i slično.
Srednjodnjeparsku hipotezu zastupali su Lubor Niderle, Kazimjež Mošinjski, Maks Fasmer i drugi slavisti, a u drugoj polovini XX vijeka najviše pristalica imala je u Sovjetskom Savezu. U njihovim radovima (posebno u radovima Fedota P. Filina) ističe se da se praslovenski rječnički fond odnosi na realije svojstvene šumskom i stepsko-šumskom pojasu koji danas uglavnom odgovara južnoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini. Ekvivalenti tih praslovenskih riječi u našem jeziku bile bi riječi jezero, blato, dubrava, borik, zatim nazivi drveća: breza, jasika, orah, lipa, vrba, nazivi divljih životinja, ptica i rječnih riba: medvjed, lisica, vuk, ris, jelen, guska, labud, vrana, som, štuka, losos i dr.
S druge strane, na osnovu analize slovenske leksike zaključuje se da u praslovenskom jeziku nije bilo riječi koje bi označavale realije vezane za more (npr. za morske ribe), niti riječi koje bi upućivale na stepu, a slabo su zastupljene i riječi koje bi se odnosile na planinski reljef (sa čime se neki slavisti, kao Oleg N. Trubačov, ne slažu, navodeći dosta kontraargumenata).
Prof. dr Predrag Piper nas dalje obavještava o onome na šta smo već ukazali – da u novijoj slavistici oživljava interesovanje za jednu od najstarijih hipoteza o prapostojbini Slovena. Riječ je o dunavsko-panonskoj (balkanskoj) hipotezi koja se početkom prošlog vijeka zasnivala isključivo na Nestorovom ljetopisnom podatku iz XII vijeka (Povijest o minulim godinama) o tome da su Sloveni u davna vremena naseljavali prostor Ugarske i Bugarske prije nego što su se odatle pojedina slovenska plemena (Moravci, Česi, Bijeli Hrvati, Srbi, Hobutani, Lahovi, Ljutići i dr.) doselila na nove teritorije, na kojima su neka trajno ostala.
Pošto taj podatak nije imao jaču potvrdu iz nekog drugog izvora, hipoteza koja se na njemu zasnivala vremenom je marginalizovana kao neargumentovana i bez naučne vjerodostojnosti. Međutim, u savremenoj slavistici, na primjer u radovima O. N. Trubačova, V. P. Kobičeva, L. Trbuhović i drugih, ta stara ideja počela je sve ubjedljivije da se osnažuje lingvističkim, istorijskim, etnografskim i drugim argumentima. Tako se, na primjer, skreće pažnja na sličnost naziva plemena Veneta sa sjevernog Jadrana (uporedi današnji naziv za Veneciju) i jednog od slovenskih etnonima – Venedi, a posebno na činjenicu da se u pomenutom ljetopisu eksplicitno kaže da su se Sloveni zvali Norci (dok su živjeli na Dunavu), te da više antičkih izvora pominje uz Skite i narod Neuri, dok je istorijski poznato da su u IV vijeku prije n. e. Kelti razorili provinciju Norik u gornjem Podunavlju (većina savremenih slavista uzima kao izvjesno da je praslovenski jezik sredinom prvog milenijuma prije n.e. bio formiran). Ne zna se tačno šta je bilo sa stanovništvom Norika: da li je stradalo, ili je asimilovano, ili se raspršilo na razne strane pred keltskom najezdom, ili se odselilo u određenom pravcu. Nije pouzdano utvrđena ni etnička pripadnost stanovništva Norika; pretpostavlja se da je moglo biti sjevernoilirsko ili etnički mješovito. Interesantno je da se i izvjestan broj hidronima sa područja gornjeg i srednjeg Podunavlja (npr. Dunav, Mura, Tisa) srijeće na slovenskom sjeveroistoku u obliku deminutivnih i hipokorističnih izvedenica, što bi svjedočilo da su u eventualnim slovenskim seobama sa Dunava preko Karpata nazivi nekih rijeka mogli biti prenijeti u novu postojbinu.
Piper skreće pažnju i na etnografsku okolnost da u bjeloruskom folkloru ima dosta pjesama o Dunavu, iako je Bjelorusija udaljena od Dunava. Arheolog Leposava Trbuhović dopušta mogućnost da su Panonci iz I vijeka n. e, koje opisuje Dion Kasije, zapravo Sloveni, a ruski slavista O. Trubačov podupire podunavsku hipotezu o prapostojbini Slovena rezultatima novih etimoloških istraživanja.
“Ideja o podunavskoj prapostojbini Slovena podrazumijevala bi zaključak da su slovenske seobe na jug u VI vijeku zapravo bile seobe u pravcu iz kojeg su Sloveni desetinu vjekova ranije otišli na sjever, uz mogućnost da neki nikada i nisu napustili teritoriju stare postojbine. Drugim riječima, hipoteza o podunavskoj prapostojbini Slovena ne mora biti nespojiva sa nekim drugim hipotezama ako se ima u vidu da se teritorija prapostojbine mogla u dalekoj prošlosti i znatno mijenjati, to jest ako se pretpostavi da su postojale dvije prapostojbine Slovena. Podunavska prapostojbina je u tom slučaju mogla prethoditi nekoj kasnijoj.
Ako se o prapostojbini Slovena govori sa stanovišta vremena koje je neposredno prethodilo seobama, onda se većina savremenih slavista slaže u tome da je sredinom prvog milenijuma nove ere ona obuhvatala teritoriju približno između 50. i 55. stepena sjeverne geografske širine, između Dnjepra na istoku i Odre na zapadu”
(Iz knjige Uvod u slavistiku I (2000) Predraga Pipera, slaviste i profesora Filološkog fakulteta u Beogradu).
RASPRAVA KOJA TEK DOBIJA NA ZAMAHU:
Vidimo da polemika o slovenskoj prapostojbini i pravcima migriranja iz godine u godinu dobija na zamahu.
U nauci je već široko prihvaćeno stanovište da se migracije južnoslovenskih plemena nijesu dešavale u jedan mah. Uz ovo ide i utemeljena pretpostavka da se te migracije nijesu odvijale “pravolinijski”. Sve je izvjesnija i mogućnost da dolazak Slovena na balkansko poluostrvo nije tekao iz jednog smjera. Izgleda da će u tom smislu slavisti i istoričari morati ozbiljno da preispitaju činjenice koje su izbile na svjetlo dana nakon opsežnih istraživanja slovenskih naziva u sjevernoj Evropi, na prostoru oko rijeke Labe, kao i između Labe i Odre, prema kome su se nakon upada Gota u prvom vijeku nove ere “pomjerila” neka slovenska plemena, poput Veleta (Ljutića) i Obodrita (Bodrića).
U svjetlu brojnosti slovenskih naziva na pomenutom prostoru čime se bavio njemački slavista Rajnhold Trautman, izuzetno je važno da se bliže pozabavimo teorijom našeg istoričara i slaviste dr Radoslava Rotkovića – po kojoj su polapski Sloveni Veleti sa dijelom Obodrita migrirali prema rimskoj provinciji Prevalis u drugoj polovini 6. vijeka nove ere.
Rotković se ovom problematikom bavio u više radova, počevši od knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” sredinom devedesetih.
Opisujući genezu ove teorije, Rotković pominje srpskog istoričara Relju Novakovića koji je svojevremeno u knjizi “Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo” objavio i mapu na kojoj su uporedno dati slovenski toponimi i hidronimi u Polablju i Crnoj Gori.
Prethodno je jedan Novakovićev saradnik pokušao da u crnogorskim Istorijskim zapisima objavi tekst na tu temu, ali taj tekst, kako Rotković ukazuje, “ne samo da nije štampan već je vođena istraga ko je sve vidio taj rukopis, da ne bi nekoga inspirisao da se sam time pozabavi”.
Novaković u svojoj knjizi nije komentarisao ove nazive ali je u legendi jasno rekao da je riječ o “dijelu toponima i hidronima u Polablju” a da se u zagradama nalaze “nazivi u današnjoj Crnoj Gori i bližoj okolini” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000, str. 7-9).
Cijela priča o sličnosti toponima i hidronima na prostoru Polablja i Crne Gore, bila je moguća zahvaljujući ogromnom trudu češke naučnice Hane Skalove, koja je nastavljač uzorne slavističke tradicije koju su začeli njeni zemljaci. Skalova je sakupila i na 32 mape izložila preko deset hiljada slovenskih toponima u Polablju i Pomorju, odnosno u područjima na sjeveru Evrope gdje su vjekovima živjela slovenska plemena Veleti i Obodriti, a koja su germanizovana tokom 12. i 13. vijeka. Na tom prostoru danas se nalaze njemački gradovi Magdeburg, Brandenburg i drugi.
Istraživanje Hane Skalove osobito je značajno zbog okolnosti što u vezi starih Slovena postoji “arheološka praznina” – njihov način sahranjivanja bio je izuzetno nepogodan da bi grobnice opstale do današnjeg doba i poslužile kao pouzdan trag arheolozima u rekonstruisanju načina života, pravaca migriranja i sl.
Ali, s druge strane, izgleda da su se Sloveni prilikom migriranja isticali u temeljitom prenošenju toponima i hidronima iz starog kraja na nova područja. Upravo je to osnova na kojoj se još od Šafarika grade teorije o slovenskoj prapostojbini i migracijama. U tom smislu jasno je da sve počiva na što obuhvatnijim i preciznijim popisima slovenskih naziva koji omogućavaju etimološke analize i uočavanje sličnosti imena mjesta i rijeka na udaljenim područjima – kao što je to slučaj sa Polabljem i Pomorjem na sjeveru Evrope i područjem Crne Gore, gdje sve iskri od podudarnosti.
Tako u polapsko-pomorskom arealu svoje toponomastičke pandane imaju nazivi Podgorica, Cuce, Plavnica, Pomorje, Zeta, Gradac, Komarno, Papratno, Ceklin, Cetinje, Rovca, zatim nazivi za Moračane, Bjelice, Bajice, Rudine, Riječani, Lješani, Brda, Trebješani i itd.
Rotković ističe da obilje onomastičkih paralela (860) jasno ukazuje na prenošenje putem seobe – jer, kako drugačije objasniti tolike podudarnosti na tako velikom rastojanju, posebno ako se uzme u obzir da su reljefi Crne Gore i Polablja veoma različiti i da ispitivani areali ne spadaju ni u isto botaničko područje.
Pored toga, Rotković je skrenuo pažnju na još jednu pojavu. Već na mapi toponima i hidronima u Polablju sa nazivima u današnjoj Crnoj Gori i bližoj okolini, Relja Novaković je 1977. dao dvostruko zanimljiv materijal. Jer, ne samo da su brojni toponimi bili istovjetni već su mnogi bili – jednako raspoređeni!
Vijesti, 1. mart 2011.
“Sa našim dopunama, po Hani Skalovoj otkriva se mnogo veći stepen podudarnosti u oba pravca”, kaže dr Radoslav Rotković i nastavlja:
“U sredini plemenskog područja Moračana nalazi se Gorica, pod njom – Podgorica, južno od Podgorice – Plavnica, pritoka Labe, zatim jedna od brojnih Crmnica (Černica). Uz Podgoricu je i – Lužnica, kao i u Crnoj Gori, i Gorska (župa u Dukljanina). Sjeverno od Podgorice su – Riječani, Tušina, a sjeveroistočno – Nudoljska rijeka, čime je Nudo “premješten”, što je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Dalje ka sjeveroistoku naći ćemo Crno jezero kod Postdama, Pješivce, a dalje nalazimo na Kopanik (danas: Kopenick) kao Copanico kod Skadra… vidimo još ove zanimljive toponime: Bandići, Gentha, Plavy, Žabekuk, Lijeskov, Morana (Moransko kopito, Moranski brod, Moran na Skadarskom jezeru!) … Kokoti, Kuče, Zetin, Nevesinje, Lastva, Trebinje, Sitnica, Lijeska, Lubnica, Rovce, Bychori … Karuč, kao na Jezeru, Krupac kao kod Nikšića, Kamenica, Zverin kao na Lovćenu (Zvjerinac), Pijesky (Pijeske na Jezeru), Kanja, (Kanjoši u Paštrovićima), Stan (Stanjevići), Bardo, Golešin, Rogov… (Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000).
Jasno je da je ovo bio pouzdan naučno-metodološki temelj. Međutim, tu se pred Rotkovićem ispriječio jedan problem. Jer, njemački naučnici, arheolog Joakim Herman i filolog Hajnrih Kunstman su na osnovu pomenutih sličnosti još ranije postavili teoriju po kojoj su Sloveni s juga migrirali ka sjeveru Evrope.
U namjeri da obori Hermanovu i Kunstmanovu teoriju o pravcu slovenskog migriranja od juga ka sjeveru, Radoslav Rotković je stvar postavio na sljedeći način:
“U polemiku sa Kunstmanom i Hermanom mi nijesmo krenuli praznih ruku. Prethodno smo sačinili registar sa 860 podudarnih toponima u polapsko-pomorskom i zetsko-pomorskom prostoru, kraće rečeno u Polablju i Crnoj Gori. Naravno, u ovaj broj nijesu uračunata ponavljanja istog toponima, a da toga ima, dokazuje veliki broj ojkonima iz osnove Hot – (60), grab – (65), jasen – (18), kal – (31), javor – (13), kamen – (28), jezer – (26), a to je tipično južnoslovenski i zapadnoslovenski oblik, jer je ruski – ozero, poljski – jezioro; dalje, iz osnove klen – (12), kras – (14), odakle je i antroponim Kraso; lug – (10), med – (19), plot – (16), Polje – (7), Polica (15), Presjeka (5), rogoz – (14), roztok (7), Rybnica (7), slav – (32), štit – (5), tur – (41), varna, prije metateze koja daje savremeni oblik vrana (41), Vir (3), Virica (4), volk – (vuk) (19), prefiks za – (25), itd”. Riječ je, dakle, o hiljadama istijeh toponima, a Kunstman uvijek operiše sa svega nekoliko primjera! Hermanu je dovoljno da na sjeverozapadu vidi Travnjane, na Balkanu Travunjane, i da tvrdi da su Travunjani iz današnje Hercegovine selili ka Danskoj! Imajući, dakle, dovoljno argumenata u rukama da nekakva veza mora da postoji između polapsko-pomorskog i zetsko-pomorskog etničkog areala, morali smo raspraviti sve tri mogućnosti:
1) da su slovenska plemena iz rimskog Prevalisa selila ka Polablju, kako to hoće Kunstman;
2 ) ili da su iz Polablja migrirala ka Prevalisu ili,
3) da su iz nekog zajedničkog jezgra ova plemena jednim dijelom pošla ka jugu a drugim dijelom ka sjeverozapadu, kao što se to desilo u vrijeme najezde Avara. (“Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000, str. 43-45)
Rotković je između tri mogućnosti prvo krenuo u ispitivanje treće hipoteze.
“Pregledali smo ruske, poljske, ukrajinske, češke i slovačke toponomastičke studije i tražili to zajedničko jezgro od oko osam stotina istovjetnijeh toponima koji se mogu identifikovati u Crnoj Gori i Polablju. Lako je zapaziti da nijedno istočnoslovensko pleme ne nalazi svoju paralelu u Crnoj Gori. Osim toga istok se mora isključiti i zbog leksema kao što su: jezero, ruski – ozero, poljski – jezioro; laz kojega nema ni na Balkanu istočno od Vardara; kokot, sa 6 naselja Kokoti, čega, takođe, nema na istoku (đe nalazimo oblike: petao, petuh, pet’l).”
Rotković je dalje ukazao da najviše podudarnih toponima, osim u Polablju, nalazimo u Poljskoj, koja je zanimljiva i kao ijekavsko područje. Jer ekavskoijekavska izoglosa nije neka novija pojava. “U Poljskoj, rekosmo, susrijećemo “odnekud poznate” toponime kao: Rogovo, Moracz, Stargard, Trzebin, Cieklin, Lazy, Lukowo, Kawcze, Rumia, Zabiele, Siennica, Roztoka, Rybnik, Gozd, Maczugi, ali to je sve razbacano. Niti ima dovoljno takvih paralela, niti su na određenim prostorima slično raspoređene, a sve to imamo u Polablju” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”).
“Ne našavši zajedničko jezgro hiljada toponima u Polablju i Crnoj Gori, mi smo morali da se oslonimo na ova dva roja, i jedino je ostalo pitanje pravca kretanja. Sjever – jug ili jug – sjever? Analizirajući Kunstmanove teze, našli smo u njima previše proizvoljnosti. I njemu i Hermanu istovjetan je cilj. Da dokažu da su Sloveni što kasnije došli na Labu! Ali te teze već su ranije demantovali drugi njemački naučnici, koji su izučavali etnogenezu Germana i njihovu pradomovinu.Ostala je, dakle, kao važeća hipoteza ona o seobi sa sjevera na jug. A na tom području živjeli su Sloveni poznati u istorijsko vrijeme kao Veleti > Ljutići (takođe i Vilci) i Obodriti (Abodriti, Bodriči)” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”).
Eto dakle naučno-metodološke skice po kojoj je Rotković izveo svoju teoriju, a čiji je konačan oblik sadržan u njegovom zaključku da su zapadnoslovenski preci dukljanskih Slovena “došli na južni Jadran poslije 568. godine, a da su Srbi i Hrvati stigli tek poslije 626. godine”.
Prema dr Radoslavu Rotkoviću preci dukljanskih Slovena su “slovenski narod, zapadno-slovenskog porijekla, zapadni susjedi Poljaka, s kojima imaju zajedničku ijekavicu”.
Ovo stanovište zastupao je i naš lingvista dr Vojislav Nikčević koji je držao da je na ove prostore “ijekavica donesena iz praotadžbine, iz današnje istočne Njemačke”. Po Nikčeviću “prototip crnogorskog jezika je polapski jezik koji je izumro u 18. vijeku” (iz intervjua Radiju Slobodna Evropa).
Dakle, po Rotkoviću, Veleti (Ljutići) i dio Obodrita došli su sa prostora između rijeke Labe i Baltičkog pomorja. Migrirajući pravcem sjever – jug, stigli su u drugoj polovini 6. vijeka na tlo rimske provincije Prevalis i tu i ostali. Taj prostor će kasnije dobiti ime Duklja (Dioklitija).
Praplemenski korijen veže se dakle za slovensko pleme Veleti koje je nakon što je bilo potisnuto od Gota prešlo Vislu u drugom vijeku i nastanilo se zapadnije, u Polablju.
Njihov dolazak na Balkan, nakon 568. predstavlja prvi talas slovenske migracije, dok su u drugom, koji se desio nepuni vijek kasnije, okolna područja naselili slovenski preci Hrvata i Srba.
Iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo stvoriti sliku o širini Rotkovićevog naučnog zahvata, ali prava dimenzija postaje nam jasna tek iz njegovih “Komentara uz prvo izdanje” objavljenih u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” (2000) gdje se osvrće na reakcije koje je izazvalo njegovo djelo, kao i na polemiku i korespondenciju koju je vodio sa drugim slavistima.
Osim toga, Rotković pravi osvrt i na srodna istraživanja vezana za njegovu temu te nas tako na najbolji način uvodi u savremeni slavistički diskurs.
“U ovome dodatku osvrćemo se na neke diskusije koje je izazvalo prvo izdanje. Bilo je unaprijed jasno da niko neće javno osporavati materijal sadržan u knjizi, jer je on lako provjerljiv i autentičan, a usto i dovoljno obiman. Mi nijesmo otkrili nijedan od navedenih toponima, niti smo do njihovog slovenskog oblika došli prevođenjem germanskih naziva, pa nijesmo koristili čak ni ekvaciju: Gutenberg – Dobrogora, koja je notirana u izvorima, jer se ne može znati što je starije.
(U ispravi Otona I imamo Thobragora 952. godine! Slownik starožitnošći slowianskich, Poljske akademije nauka, I, 2, 352. Po tome bismo zaključili da je slovenski oblik stariji! U nas je Dobra Gora u Cucama.)
Nijesmo slovenizovali ni dio naziva koji je germanizovan, u slučajevima djelimičnoga prevođenja sa slovenskog na njemački, kao u primjerima tipa: Bielefeld, đe je prvi dio očigledno slovensko Bijelo, a drugi dio prevedeno Polje (Feld). Nijesmo to radili zato što nam 10 odsto toponima više ili manje ne znači ništa, kad ih imamo dovoljno, 863, ne računajući ponavljanje istoga tipa, što bi broj istih toponima u Polablju i Crnoj Gori povećalo na nekoliko hiljada!
Primjera radi, iz osnove lipa ima u Hane Skalove 60 toponima; iz osnove hot(jeti) – 40; iz osnove kamen – 28; iz osnove jar – 36; iz osnove jezer – 26; iz osnove lub>ljub – čak 134!
Tako se diskusija najčešće svodi na pitanje: da li smo išli sa Jadranske obale ka Baltiku (o čemu nema izvora, sem literarnih), ili sa sjevera na jug (o čemu imamo obimnu građu i za slovenska za germanska plemena, pa i za azijske horde koje su upadale sa istoka u Evropu i, takođe, težile Sredozemlju).
A ta se diskusija vodila u pismima između nas i dr Ivana Mužića u Splitu i prof. univerziteta Stjepana Pantelića u Majncu.
Mužić je autor više puta izdavane i dorađivane knjige koja je u prvoj verziji (1989) imala naslov: Podrijetlo Hrvata, a u drugoj (1991) koja je prevedena na italijanski: Podrijetlo i pravjera Hrvata, a u četvrtom i petom (1996, 1997): Slaveni, Gori i Hrvati.
Već prvo izdanje Mužićeve knjige lijepo je prihvaćeno u Beogradu, čemu se autor, možda, nije nadao. Prikaz u “Politici” označio je knjigu kao “kopernikanski prevrat u našoj nauci”, ali je otkrio i sumnjivi razlog za toliko ushićenje, jer je u naslovu naglasio da su Iliri bili Sloveni!
Istina je da je to i mišljenje Ivana Mužića, ali njegova knjiga nije posvećena samo tome. Mužiću su se javljali sa pozitivnim odjecima prof.dr Relja Novaković, koji se bavio istraživanjem pradomovine Srba, prof.dr Radivoje Pešić, etruskolog (njegovi radovi su objavljivani u Italiji, đe je godinama radio, a na srpskom jeziku objavljeni su njegovi radovi u knjizi: Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi, Beograd, 1995, str. 146).
Pohvalno su ga dočekali i slovenački venetolozi: I. Tomažič, Matej Bor, o kojima ćemo dalje više pisati. Podrška Mužiću došla je naravno, i od njemačkog slaviste Hajnriha Kunstmana, koji je čitavim nizom radova objavljivanijem u polugodišnjaku Die Welt der Slaven “dokazivao” da su Sloveni sa Balkana selili na sjever, pa je i Poljake (Polone) preselio sa obale Jadrana na obalu Baltika.
No treba istaći da je Mužić ipak imao podršku i od značajnih hrvatskih, bosanskih i stranih arheologa, povjesničara, lingvista, među kojijema su na prvome mjestu recezenti: prof. dr Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr Leo Magnino (Rim), prof. dr Željko Rapanić (Split), prof. dr Aleksandar Stipčević (Zagreb), prof. dr Mate Šimundić (Maribor, prof. Benedikta Zelić, pisac predgovora za IV izdanje, i prof. dr Mate Suić, pisac pregovora za prvo izdanje.
Povodom brojnih naučnih imena koji su izrazili podršku Mužićevim stavovima dr Radoslav Rotković kaže:
“Dovoljna je bila samo ova činjenica da se priđe s poštovanjem Mužićevim istraživanjima, jer je on, sakupivši ogromnu dokumentaciju, stao da razmišlja na nov način (vraćajući se doduše i do Orbina, koji je 1601. pisao da su Iliri bili Sloveni), i tako uzburkao naučnu i znanstvenu čamotinju i prepisivanje, koje je bezbolno ali i beskorisno”.
Rotković dalje pominje da je stupio u kontakt s Ivanom Mužićem i vodio, i još uvijek vodi polemiku, prvenstveno oko pravca seoba Južnih Slovena (sjever-jug ili jug -sjever), te da sa njim nalazi i dosta dodirnih tačaka u pogledu starih praslovenskih tragova na Balkanu i u tretiranju još uvijek zagonetnog gotskog pitanja.
“Naše prijateljsko ubjeđivanje traje godinama zato što se svodi na sučeljavanje argumenata. Mi se u nečemu slažemo s njegovim oponentom prof. dr Katičićem, koji vodi ili je vodio slavističku katedru u Beču, ali u njihovom sukobu nijesu glavni argumenti. Knjige koje uzburkavaju naučnu javnost vrijedne su već po toj činjenici da nagone na novo razmišljanje i preispitivanje onoga što se smatralo da je potpuno raščišćeno. A da nije ništa raščišćeno, dokazuju naši šudikovski znaci koje još nijesmo pročitali!
Mužić je objavio i knjigu Hrvatska kronika 547.-1089. (Split,1998), iz koje smo za naš zbornik Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevića. Izvori i legende, donijeli njegov spisak gotoslovenskih kraljeva, po Dukljaninu i Hrvatskoj kronici.
Prof. Stjepan Pantelić je objavio knjige: Najstarija povijest Hrvata (Mainz, 1993), Die urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien (1997), Hrvatska Krstionica (Split –Mainz, 2000).
Bili smo takođe u kontaktu sa slovenačkim autorima koji su se bavili pitanjem praslavenskih Veneta, dr Jožkom Šavlijem, Ivanom Tomažičem i Matejom Borom i prof. dr Radivojem Pešićem iz Beograda, koji je dugo radio u Italiji i tamo objavljivao radove o Etrurcima, upoređujući, pored ostalog, njihovo pismo sa vičanskim, nađenim na pločicama u Vinči i Lepenskom viru.
K ovima treba dodati i A. Berlota i I. Rebaca, koji su u Kopru 1984. objavili knjigu: So bili Etruščani Slovani? Do ovih knjiga smo i došli tako što nam ih je, preko prof. dr Nikčevića, slao Matej Bor. Zato bismo ovaj komentar započeli hronološki baš sa pitanjem Praslovena, Etruraca i Veneta i zagonetkom najstarijeg pisma.
Mi smo, naime, još prije objavljivanja knjige Odakle su došli preci Crnogoraca imali u reviji “Ovdje” (1987-88) seriju radova pod naslovom: Slovenski krugovi i mi u njima, koji su izazvali pažnju i prof. Pešića i Mateja Bora. Svi su ovi autori dolazili u sukob sa ustaljenim mišljenjima a mi smo ih prihvatali i kritički ocjenjivali, bez predrasuda. U nekim pitanjima naša su se istraživanja podudarala.
Bor je u zborniku “Z Veneti v novi čas” (1990,8) naveo naučnike koji su pokazali razumijevanja za njihova istraživanja (prof. dr Pešića, nas i prof. dr V. Nikčevića). U knjizi “Z Veneti v novi čas” (183 – 185; 313 – 361) preneseni su u prijevodu tekstovi prof. dr Nikčeivća o Venetima i Slovencima, u kojijema se navode i naši radovi. Osvrnuo se i na pisanje italijanskoga venetologa Prosdocimija koji je u dvije knjige (1967), zajedno s Pelegrinijem, analizirao jezik Veneta i napisao da bi se “moglo desiti da se Veneti ubroje u etnički slovenska plemena”. Prosdocimi se naljutio što ga je Bor citirao, a nije naveo opštirnije o čemu su njegove teze.
I drugi Italijan, G. Devoto napisao je u knjizi: Origini indoeuropee (1962, 194): “Narodno ime Veneti može se zamijeniti jedino terminom ‘nosioci kulture žarnih polja’, a etničku atribuciju te kulture obradio je Jerzy Nalepa, proanaliziravši sve ranije teorije, koje su naginjale panilirizmu. Polazeći od mase podataka koji utvrđuju davnu vezu Balta, Germana, Slovena i Kelta, i obraćajući posebnu pažnju na poljoprivredu terminologiju, Nalepa je zaključio da “tworcami i užitkownikami kultury lužickiej byli Praslowianie”.
Rotković se potom osvrće na Pešićevu analizu pločica koje su otkopane u Vinči 1908. godine, kao i onih iz Lepenskog vira u novije doba, te navodi njegov zaključak – da rezovi na njima nijesu obične pukotine ili ogrebotine nego pismo (1987, 11) o čemu je ovaj i pisao u “Tajnama” (3, 1987).
“O tome je, u stvari, Pešić referisao na naučnom skupu u Institutu za orijentalne studije u Milanu početkom te godine. U “Borbi” je dao uporedne tablice etrurskog, vinčanskog i latinskog alfabeta. U preko dvadeset slučajeva potpuno se slažu etrursko i vinčansko pismo a samo su slova K, P, S, okrenuta suprotno. Etrurska azbuka, po Pešiću, imala je 26 slova a vinčansko pismo bilo je nešto bogatije. No između 12. vijeka prije naše ere, kada se vinčanska kultura gasi i Etrurije koja je mlađa za nekoliko vjekova ipak je i prostorni i vremenski razmak, da opravda sitnije razlike. U “Tajnama” Pešić ukazuje i na porijeklo termina rita – runa u drevnoskandinavskom jeziku. To znači urezivati, a isto značenje ima i englesko to write, njemačko reissen, einritzen. (Nije slučajno što i Crnorizac Hrabar piše o crtama i rezama.) Logično bi bilo da su ova istraživanja pobudila u nas naučni interes, da se okupe eksperti za staro pismo i provjere te pločice iz Vinče i Lepenskog vira i dođu do nekih zaključaka koji bi uticali ili na odbacivanje te teze ili na odbacivanje dosadašnjih shvatanja o razvitku evropske pismenosti. No u nas, na žalost, nema takve prakse, koja se, kad-tad, mora uvesti. Za istraživanja o Venetima Pešić kaže: “Velika je šteta što su raspravu Mateja Bora “Novo čitanje i razumijevanje venetštine”, objavljeno u Ljubljani 1985, pogriješno tumačili, i neosnovano i nenaučno pobijali. Upravo njoj treba posvetiti pažnju, jer dokumentarno ukazuje na jedan od puteva koji vodi ka etrurskom jeziku i pismu.
Pešić je u Venetiji vidio posrednika između Vinče i Etrurije. Na ideju da su Etrurci bili Prasloveni nijesu došli samo Pešić i Berlot i Rebac (jedan novinar, drugi šifrant) nego i Zaharije Majani, koji je u naslovu svoje knjige najavio da su Etrurci počeli da govore (Les Etrusques commencent a parler, Paris, 1961). Konstatuje, naime, da je, tražeći albanski, našao slovenski jezik.”
Vijesti, 4. mart 2011.
Klikni na sliku za uvećani prikaz
U nastavku Komentara u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” dr Radoslav Rotković ukazuje da Germani “sve Slovene s kojijema su bili u doticaju od Baltika do Jadrana … nazivaju Vendima, Vinidima”, pa nastavlja:
“Trubarev slovenački jezik (1550) za njih je “windisch”; Slavenjgradec je Windischgraetz. Baltik je za Poljake i Zatoka Wenedzka, jer je još Ptolemej, sredinom II v.n.e. nazvao zaliv Gdanjska: Venedskim zalivom, a ni jedan od raznih naziva za Baltik, poznat i kao Sarmatski okean, i kao Skitsko more (Adam Bremenski), nema njemačku etimologiju. Za južne Germane Baltik je Wildamor, to jest Wilten – Meer, more Valeta, predaka Crnogoraca.”
Na osnovu ovoga Rotković zaključuje da su Germani početkom naše ere bili na zapadu od Labe, pa da “zato i nazivaju Slavijom cisalbinom onaj dio lijevo od rijeke, ka njima, a transalbinom onaj preko rijeke, ka istoku.
Da su Germani prvih vijekova naše ere bili s obiju strana rijeke Labe, ne bi samim tim terminima Slavia cisalbina i Slavia transalbina svjedočili da je Slavija i sa jedne i sa druge strane rijeke!
I ne bi se danski kralj u srednjemu vijeku titulisao kao “rex Danorum atque Sclavorum”, dakle, kao kralj “Danaca i Slovena”! Da bi Sloveni bili ovako ravnopravno tretirani u tituli, morali su da predstavljaju barem trećinu stanovništva Danske države. A Danska je pradomovina Germana!”
Da bi razjasnio svoje naučne motive Rotković kaže da je “naš cilj bio: da objasnimo širinu prostiranja Praslovena, a ne neku njihovu dominaciju” pa navodi da je u II poglavlju insistirao upravo na suživotu, kohabitaciji, miksoetniji, kao i da je na str. 29 donio mapu koja prikazuje kohabitaciju Slovena i Germana na istim područjima.
“Krstićem su prikazana slovenska a tačkicama germanska naselja. Priveli smo latinsku hroniku Utrehta (62 -66) u kojoj se tvrdi da je današnji Utreht dobio to ime od Kelta, jer je rimski naziv bio Traiectus, pošto je tu bio splav za prevoz preko rijeke, a da su Saksi, kao saveznici Slovena, s njima prelazili u Britaniju 408-442. godine. Ovu seobu bilježi i Larus. Hronika Utrehta bilježi: “Cum Slavis prefecti sunt in Britanniam”. Njihove vođe pominje Beda Prepodobni u Istoriji anglikanske crkve (I, 15). Otuda su poćerani 419. ili 449. godine natrag u Nizozemsku, odnosno Slavoniju (“Holandiam vel Slavoniam”)! Saksi su tome gradu dali ime: Wiltenburch, što će reći: grad Veleta. A drugi jedan slovenski grad na obali Atlantika, blizu sadašnjeg Roterdama, zvao se Slavenburch, što će reći: Slavenjgradec. Danas je to Vlaerdingen, ali u njemu ima ulica Slavenburch. Takođe, ime Slvenburch nosi jedno holandsko građevinsko preduzeće! Wiltenburch kao sjedište “provintiae Veletaborum”, kako je to našao otac austrijske istoriografije T. Ebendorfer (1388 – 1464), ucrtan je na stare mape Holandije, a mi smo ga viđeli na velikoj zidnoj mapi iz 1639. u kataloškoj Sali Univerzitetske biblioteke u Amsterdamu i na drugim mapama u antikvarijatima.
Mi ne možemo precizno da objasnimo kako je bilo moguće da se u Utrehtu napiše takva hronika, i da se u njoj tvrdi da je stariji oblik bio Wiltenburch, pa da su onda Rimljani dali tome gradu ime Trajectus (“Wiltenburch, hoc est Trajectum”). No, morali smo da dodamo da to tvrdi i Beda Prepodobni 731. godine, jer piše: “Oppidum Uiltorum, lingua autem Gallica Traeiectum uocatur”. Zato smo se pitali: Ko bi to, kada i zbog čega izmišljao neke Slovene na zapadu, ako, usto nije Sloven već, najvjerovatnije, katolički analista u Utrehtu, dakle, mjestu koje opisuje?”
U nastavku Rotković se osvrće na svoja istraživanja pa kaže:
“Zahvatajući praslavensku epohu ovako geografski široko, mi smo tvrdili da je na Balkanu, i prije velike seobe, bilo Praslovena – Veneta, i navodili za to onomastičke dokaze, iz Polibija (+120. g.st.ere), Tita Litvija (+17.g.n.e.), Priska (+oko 473.g.), Prokopija (550.g.), Jordana (njegovog savremenika), a tako rani svjedoci slovenskijeh naselja na Balkanu dokazuju da su ta naselja nastala prije njih ili (rjeđe) u njihovo vrijeme!
Plinije Stariji (23-79.g.n.ere) piše, opisujući Ilirik: “Mnogi od ovih naroda (plemena) su vrijedni pomena, ali njihova imena je teško izgovoriti”!
Dakle, u latinskome jeziku nije bilo slova kojijema bi se prenijela glasovna vrijednost tijeh naziva! A nezabilježeni i nepoznati ilirski jezik, o kojemu svjedoče samo imena ljudi i plemena i toponimi, nije imao ni naziva ni imena koja se ne mogu prenijeti na latinski. To su sve lako razumljivi, romanski ili grčki korijeni: Teuta (božica, prema teus > bog), Pines (prema; pinus > bor); Gencije (prema lat. gens > rod); Enheleji (jeguljari sa Ohrida), Deuri (lat. deuro > spaliti); Docleatae (do-kleu – dva toka, sastavci Zete i Morače); Pirustae (lat. pirus > kruška); Colapiani (lat. colaphus > zaušnica); Daesitiates (lat. deses > ljenčina, desidia > lijenost); Ditiones (lat. dito > obogatiti), Peuceti na jugu Italije (peuk – bor, jela, grč. peuke) i sl.
Pa i oni kojijema nalazimo objašnjenje u antičkijeh pisaca (Delminium je po Strabonu paša za ovce), i oni kojijema ne znamo značenje, lako se pišu i izgovaraju na latinskom. A to znači da je bilo drugijeh naziva koji se nijesu mogli ni zapisati ni izgovoriti, kao što veli Crnorizac Hrabar.
Kako da se napiše latinski. Drežđani, oni koji žive u drezgi > šumi, kao nekada oni u Drezdenu i sada u Piperima? Kako da se napiše: život, pita se Hrabar, a mi se pitamo kako da se napiše: Žećani (žet-jani), oni kojima je zanimanje žetelačko?
Vijesti, 6. mart 2011.
Dr Radoslav Rotković dalje navodi da “u Češkoj imamo grad Žatec i pleme Žačani, prema litvanskom: ginti, češ, žati” te da se “na teritoriji rimskoga Prevalisa nastanilo slovensko pleme Žećani, od j.slove: žeti, žnjeti”, pa konstatuje da to “niko od pismenijih ljudi u romanskim gradovima nije mogao da napiše, nego su i Mlečani pisali: Genta, Zenta, i jedino su pokatkad našli pravi oblik: Xenta (Ženta), snalazeći se sa X mjesto Ž, jer su tako i Žabljak pisali: Xabiacco, i dužd < doxe, ali taj termin nije mogao da se proširi, zato što ni Grci ni Rimljani nemaju slovo Ž”.
– Ali da se ipak ne bi zatro trag tome starome nazivu Zete, ostala nam je podno Trešnjevika: Senožeta, jednako kao i na granici s Italijom (Senožeta), a to je: Senokos! A rusko pleme je Žnjetaliči, nastalo iz iste osnove: ginti, žeti, žati. No Plinijeve teškoće sa bilježenjem plemenskih imena u Iliriku nastale su prije nego se odomaćio slovenski oblik Ženta. Dakle, bilo je ovđe Slovena i prije velike seobe!, zaključuje dr Rotković.
U nastavku dr Rotković pominje da su Mužić i Pantelić “poklonili pažnju njegovim dokazima da je bilo Slovena na Balkanu i prije velike seobe”, jer je to “išlo u prilog njihovoj autohtonističkoj teoriji, da su Hrvati starosjedioci na Balkanu, odnosno da starosjedioci čine 85 odsto hrvatskog antropološkog tkiva, a da novi doseljenici iz VI – VIII vijeka čine svega 15 odsto. Pa je, tražeći odgonetku na tu zagonetku, Mužić smatrao mogućim da su imena ilirskih kraljeva i toponima bila slovenska ali da su do nas doprla u oblicima koje je dao latinski prijevod! Zar je moguće pomisliti da bi neko prevodio natpise na novcu i keramici i grobovima?” (…)
U osvrtu na Mužićevu teoriju i njenu recepciju dr Rotković kaže: “Prvu značajniju podršku Kunstmanovim istraživanjima dala je inače stroga povjesničarka Nada Klaić. No glavnu podršku Mužić je našao u arheolozima, Basleru, Suiću, Rapaniću i dr. Njegova autohtonistička teorija bazira se na ovome stavu: “Da se tijekom antičkoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila neka veća ‘seoba’ slavenskih naroda s europskog sjevera na balkansko-dalmatinski jug nedvojbeno dokazuje postojanje nepromijenjene jezgre antropološkog tipa od željeznog doba do dolaska Turaka na navedenom prostoru. U historiografiji se upozoravalo na postojanje istoga antropološkog tipa u starosjeditelja i kasnijih stanovnika na području rimske Dalmacije”.
Ova argumentacija je po Rotkoviću ipak – sporna. “Jer, kako će se utvrditi antropološki tip spaljenijeh pokojnika!”
“Praslovenska kultura žarnih polja dokazuje da su pokojnici spaljivani? Zar Jovan Kovačević i Ion Nestor nijesu objasnili nestanak arheoloških dokaza o prvim slovenskim kolonizatorima Balkana upravo spaljivanjem pokojnika i plitkim zakopavanjem, zbog čega su ti tragovi, i inače nekonkretni, uništeni oranjem. A isto je bilo i sa drvenim nastambama koje su istrulile. Našim precima je bilo potrebno više stotina godina da se naviknu na zidanje kamenom. Dodajmo sada i beogradskog profesora Đorđa Jankovića s kojijem je i Mužić stupio u kontakt, a koji mu piše da je sasvim “moguće da su Slaveni: prešli na Balkan kada i Goti, i da se gotsko ime odnosilo na njih”, što predstavlja rehabilitaciju Dukljanina!
Janković je radio na iskopavanjima u Ljutićima kod Pljevalja zajedno sa arheolozima Srejovićem i Cerićem i tada je izjavio ovo: “Srbi su došli na Balkan posle Južnih Slovena i nezavisno od njih… U vreme seobe Južni Sloveni su spaljivali svoje mrtve, i pepeo pokojnika, sa ili bez urne stavljali u plitke jame, dosta nemarno tako da ukoliko nema nadzemnog belega, grobovi nisu vidljivi. Zato su njihova groblja uništena oranjem ili erozijom”. To je, naravno, isto ono što su tvrdili i Kovačević i Nestor. E sad, utvrdite vi antropološki tip tih ljudi od kojijeh nije sačuvan čak ni pepeo!”, kaže Rotković.
Ovaj autor se u nastavku bavi i pitanjem antropoloških tipova: “Mi smo objavili skicu antropoloških formacija u Evropi, prema Žejmo Žejmisu, koja je objavljena u Slowniku starožitnošći slowianskich (V, 1972, 280) i po toj skici se vidi da antropološki tipovi ne slijede ni jezike ni granice! Isti je tip i u Ukrajini i u Mađarskoj, Švajcarskoj, dijelu Francuske i sjeverne Španije i Portugala, ali i zapadnome dijelu Grčke. Isti je tip u zapadnom Kavkazu i sjevernoj crnomorskoj obali do Krima i od Grčke do Velebita i Save! Isti u istočnoj Bugarskoj i Ruminiji, jugu Italije, Korzici, Sardiniji, južnoj francuskoj obali i većem dijelu Španije. Što se onda toliko operiše s antropologijom u etničkome smislu! Zar onaj primjer iz Stanojevićeve enciklopedije o srpsko-hrvatskoj lobanji koja je upoređena sa češkom lobanjom nije samo besmislena, jer takva lobanja ne postoji, nego i krajnja konsekvenca jedne zabune da antropološki tip nešto znači za identifikovanje etnosa i njegove kulture? Mi smo i zbog toga na kraju prvoga izdanja, uz tu skicu, kazali da “nijesmo tražili kontinuitete gena već svijesti!” Toliko o arheologiji i antropologiji.”
Rotković se sada okreće “očiglednoj vezi sa Gotima” kao pitanju “na kome se smo se našli i mi i Mužić i Pantelić bilo da je riječ o pravim Gotima bilo da je riječ o Slovenima koji su nazivani i Gotima. No kad je riječ o Gotima, iako se to dobro zna, ipak se zaboravlja značaj činjenice da su oni iz Skandinavije sišli na ušće Visle u prva dva vijeka naše ere, pa odatle kretali ka Crnom moru, da bi zatijem, preko Balkana, u dva talasa stigli do Sicilije (Istočni Goti, 489) i Pirineja (Zapadni Goti, 460). Očigledno je, dakle, da su oni bili toliko često, i toliko dugo izmiješani sa Slovenima, da su morali i da im nešto daju i da od njih nešto poprime. Evo, upravo iz Mužićeve knjige, prema Švarcu (1956) skice kretanja Gota iz Skandinavije do Crnoga mora, pa do Sredozemlja i Atlantika. Ali kad se za nekoga u “nauci” konstatuje da je pristalica gotske teorije, odmah se misli da je to neki pangerman, iako je to istraživač koji se muči da objasni: odakle gotski Anagast i slovenski Onogost, gotski Ardagast i slovenski Radgost? (…) Poljski Slownik ima naravno, poseban članak o germansko-slovenskim jezičkim uticajima (II, 1961, 99-100). Samo se po sebi razumije da se ne može zboriti samo o uticajima germanskih jezika na slovenske nego I obratno. Baš o slovenskim leksičkim prežicima (Reliktworter) u Njemačkoj ima poglavlje u Hermanovom zborniku Die Slawen in Deutschland (1970).”
Sloveni u davnini 