SLOVENI U DAVNINI

Feljton, izlazio u podgoričkom dnevnom listu „Vijesti“, počeo 27. februara 2011. godine

SLOVENI U DAVNINI

Pitanje slovenske drevnosti i pravaca migriranja po Evropi razmatramo preko teorije dr Radoslava Rotkovića o doseljavanju zapadnih Slovena iz Polablja na Balkan, kao i knjige Tomislava Maretića “Slaveni u davnini” iz 1889. godine

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Sve započeo Pavel Šafarik

UVODNA RIJEČ:

U naučnoj polemici o slovenskoj pradomovini u proteklih sto sedamdeset i četiri godine izneseno je mnoštvo pretpostavki. Međutim, malo će ko danas o tome kazati koju riječ više i eventualno navesti još neku teoriju pored one opštepoznate – karpatske. Jer, ova teorija suvereno je vladala na našim i drugim prostorima u devetnaestom i dvadesetom vijeku, a i danas se po inerciji stavlja na prvo mjesto, pri čemu nerijetko drugo ostaje upražnjeno.

Način na koji je karpatska teorija izlagana u školskim programima, javnoj upotrebi i naučnoj problematici potpuno je zaklanjao drugačije viđenje slovenske istorije i migriranja slovenskih plemena, bez obzira što su pisani izvori i brojna imena naselja i rijeka u drugim krajevima Evrope široko ukazivali na takvu mogućnost.
Temelje naučnoj potrazi za prapostojbinom Slovena postavio je slovački naučnik Pavel Jozef Šafarik u prvoj polovini 19. vijeka. Ovaj veliki proučavalac slovenske istorije i kulture je u knjizi “Slovenske starine” (1837) na osnovu analize istoriografskih izvora postavio teoriju koja je kasnije nazvana – karpatskom.

Teorija je bila široko prihvaćena i vrlo popularna u drugoj polovini 19-tog i 20-tog vijeka i po njoj se slovenska prapostojbina locirala sjeverno i sjeveroistočno od Karpata, na teritoriji Galicije, Podolije i Volinije.
Ali manje je poznato da je i sam Šafarik ukazivao na drugačije mogućnosti. Jer, ovaj je naučnik pridavao važnost i podatku ljetopisca Nestora iz 12. vijeka prema kojem su slovenska plemena isprva boravila u Podunavlju prije nego što su prešla na druge teritorije, što je u kasnijim interpretacijama obično zanemarivano.
Različiti autori slovensku prapostojbinu pronalaze na različitim stranama (sa različitom motivacijom), pa recimo postoji i teorija koju zagovaraju dva njemačka naučnika – arheolog Joakim Herman i filolog Hajnrih Kunstman, po kojoj se Sloveni nijesu kretali sa sjevera ka jugu, već obrnuto sa juga ka sjeveru. To podrazumijeva da se njihov prvobitni prostor nalazio na Balkanu. Na primjer, po ovoj teoriji Sloveni su toponime oko Iljmenskog jezera nazvali imenima koja su donijeli sa Balkana, a glavni rejoni iseljavanja po Kunstmanu bili su Dalmacija, Prevalis i Epir. Štaviše, jedan Kunstmanov etimološko-eksplikativni postupak vezan je i za ime Duklje. Ovaj autor je zaključio da su Prasloveni seleći se sa Balkana kroz Panoniju ka sjeveru donijeli ime Duklje u Dukielski prolaz u Poljskoj. Osim toga pominje i dvanaest drugih toponima iz osnove Duk koji se nalaze u slivu rijeke Njemen, najviše oko Vilne – Duki, Dukuli, Duksy, Dukšty… (Radoslav Rotković, Odakle su došli preci Crnogoraca, Podgorica, 2000, str. 40-42).
Nestorovim ukazivanjem na pradomovinu Slovena u Panoniji osobito se bavio ruski naučnik Oleg Trubačov. Često pominjanje Dunava u ruskim narodnim pjesmama navodilo je istraživače na pretpostavku da su se preci Rusa u davnini morali nalaziti mnogo bliže toj rijeci nego što se nalaze danas. „Pradomovina je po Trubačovu bila između Pribaltika i Ilira, a klin je među njima udarila najezda Kelta“ (R. Rotković, isto). Pritom se dobro mora voditi računa o sjevernoj granici Ilira – sa čim u direktnoj vezi stoji i danas široko prihvaćeno stanovište u nauci – da Iliri nijesu predstavljali homogenu etničku grupu, već da je tim imenom označavan korpus heterogenih etničkih skupina koji je naseljavao prostore od Epira na istoku pa sve do Istre i Save na zapadu, a po nekim autorima i preko Save.
Različiti autori dakle različito vide pitanje slovenske prapostojbine i drugačije govore o migracijama slovenskih plemena po evropskim prostranstvima. Poznato je da su na neka pomjeranja Slovena bitno uticali upadi drugih naroda, poput recimo dolaska Gota iz Skandinavije na prostore oko Visle na početku nove ere ili kasnijeg upada Avara, za koji se, kako znamo, tradicionalno vezuje dolazak južnih Slovena na Balkan.
Različiti izvori takođe govore o slovenskim pohodima po Evropi u savezu sa drugim narodima. Tako se govori o odlasku jednog dijela Slovena sa Vandalima, a zabilježen je i zajednički (neuspjeli) upad Saksonaca i Slovena (Veleta) u Britaniju početkom 5. vijeka, od 416. do 420. godine, o čemu svjedoči Hronika Utrehta (Cronica de Trajecto iz 15. vijeka). U ovom izvoru pripovijeda se i da je Utreht u prvim vjekovima nove vere nosio ime Viltenburh po slovenskom plemenu Viltima (Veleti). Viltenburh svakako nije slovenski izvorni oblik jer na primjer znamo da je ime grada Branibora kasnije promijenjeno u Brandenburg. Grad Viltenburh je prema autoru Hronike Utrehta postojao punih pet stotina godina, sve do oko 641. godine kada ga je osvojio posljednji franački kralj Dagoberus iz dinastije Merovinga i promijenio mu ime u Trajektum – ime Utreht je došlo kasnije (R. Rotković, isto, str. 65).
O upadu Veleta i Saksonaca u Britaniju početkom 5. vijeka govorio je i Mavro Orbin u svojoj knjizi Il Regno de gli Slavi (Kraljevstvo Slovena, Pezaro, 1601) pozivajući se pritom na druge izvore.
U namjeri da predstavimo genezu i različitost pogleda na slovensku istoriju pozabavićemo se teorijom dr Radoslava Rotkovića o dolasku zapadnih Slovena iz Polablja na Balkan, a potom izložiti i djelove knjige poznatog hrvatskog slaviste Tomislava Maretića „Slaveni u davnini“ iz 1889. godine .
Ali, prije toga osvrnućemo se na savremene hipoteze o slovenskoj prapostobini o čemu nas za početak informiše Predrag Piper, profesor slavistike na Filološkom fakultetu u Beogradu. Ovaj autor nas u svojoj knjizi Uvod u slavistiku I (2000) obavještava da su danas najprisutnije tri hipoteze o slovenskoj prapostojbini: vislansko-odranska, srednjodnjeparska i dunavsko-panonska.

Vijesti, 27. februar 2011.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Dunavsko-panonska hipoteza

Vislansko-odranska hipoteza nastala je još krajem XVIII vijeka, ali je najpotpuniju naučnu argumentaciju dobila u prošlom vijeku u radovima poljskog lingviste Tadeuša Lera-Splavinjskog (1946). Njenoj razradi doprinijeli su i mnogi lingvisti potonjih decenija. Prema toj hipotezi teritorija prapostojbine Slovena zahvata prostor između Odre i Visle, s tim što pojedini lingvisti koji tako gledaju na dato pitanje dopuštaju da je prapostojbina vremenom manje ili više izlazila iz tih granica.
Prema srpskom slavisti dr Predragu Piperu, velika vrijednost vislansko-odranske hipoteze, posebno u interpretaciji samog Lera-Splavinjskog u poređenju sa mnogim drugim gledištima o tom pitanju, jeste veoma raznovrsna argumentacija na kojoj se zasniva i u okviru koje se uzimaju u obzir činjenice različitih nauka.
Kao interesantan lingvistički argument navodi se podatak da između Odre i Visle ima mnogo hidronima čije se osnove srijeću i u području Dnjepra, ali tamo sa deminutivnim i hipokorističnim sufiksima (npr. u današnjoj Poljskoj postoji rijeka Kolomnja, a u Ukrajini Kolomijka, u Poljskoj Osna, a u Bjelorusiji Osnica i sl.) iz čega se zaključuje da su izvedene osnove mlađeg postanka i da je teritorija na kojoj se ti vodeni tokovi nalaze naseljena kasnije.
Kao argument da su Sloveni živjeli na obali mora (pretpostavlja se – Baltičkog) uzima se činjenica da u svim slovenskim jezicima postoji riječ za more, približno iste glasovne strukture. Doduše, mnogi lingvisti danas osporavaju taj argument i smatraju da se odgovarajuća riječ u praslovenskom odnosila na veću stajaću vodu, dakle jezera, močvare i slično.
Srednjodnjeparsku hipotezu zastupali su Lubor Niderle, Kazimjež Mošinjski, Maks Fasmer i drugi slavisti, a u drugoj polovini XX vijeka najviše pristalica imala je u Sovjetskom Savezu. U njihovim radovima (posebno u radovima Fedota P. Filina) ističe se da se praslovenski rječnički fond odnosi na realije svojstvene šumskom i stepsko-šumskom pojasu koji danas uglavnom odgovara južnoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini. Ekvivalenti tih praslovenskih riječi u našem jeziku bile bi riječi jezero, blato, dubrava, borik, zatim nazivi drveća: breza, jasika, orah, lipa, vrba, nazivi divljih životinja, ptica i rječnih riba: medvjed, lisica, vuk, ris, jelen, guska, labud, vrana, som, štuka, losos i dr.
S druge strane, na osnovu analize slovenske leksike zaključuje se da u praslovenskom jeziku nije bilo riječi koje bi označavale realije vezane za more (npr. za morske ribe), niti riječi koje bi upućivale na stepu, a slabo su zastupljene i riječi koje bi se odnosile na planinski reljef (sa čime se neki slavisti, kao Oleg N. Trubačov, ne slažu, navodeći dosta kontraargumenata).
Prof. dr Predrag Piper nas dalje obavještava o onome na šta smo već ukazali – da u novijoj slavistici oživljava interesovanje za jednu od najstarijih hipoteza o prapostojbini Slovena. Riječ je o dunavsko-panonskoj (balkanskoj) hipotezi koja se početkom prošlog vijeka zasnivala isključivo na Nestorovom ljetopisnom podatku iz XII vijeka (Povijest o minulim godinama) o tome da su Sloveni u davna vremena naseljavali prostor Ugarske i Bugarske prije nego što su se odatle pojedina slovenska plemena (Moravci, Česi, Bijeli Hrvati, Srbi, Hobutani, Lahovi, Ljutići i dr.) doselila na nove teritorije, na kojima su neka trajno ostala.
Pošto taj podatak nije imao jaču potvrdu iz nekog drugog izvora, hipoteza koja se na njemu zasnivala vremenom je marginalizovana kao neargumentovana i bez naučne vjerodostojnosti. Međutim, u savremenoj slavistici, na primjer u radovima O. N. Trubačova, V. P. Kobičeva, L. Trbuhović i drugih, ta stara ideja počela je sve ubjedljivije da se osnažuje lingvističkim, istorijskim, etnografskim i drugim argumentima. Tako se, na primjer, skreće pažnja na sličnost naziva plemena Veneta sa sjevernog Jadrana (uporedi današnji naziv za Veneciju) i jednog od slovenskih etnonima – Venedi, a posebno na činjenicu da se u pomenutom ljetopisu eksplicitno kaže da su se Sloveni zvali Norci (dok su živjeli na Dunavu), te da više antičkih izvora pominje uz Skite i narod Neuri, dok je istorijski poznato da su u IV vijeku prije n. e. Kelti razorili provinciju Norik u gornjem Podunavlju (većina savremenih slavista uzima kao izvjesno da je praslovenski jezik sredinom prvog milenijuma prije n.e. bio formiran). Ne zna se tačno šta je bilo sa stanovništvom Norika: da li je stradalo, ili je asimilovano, ili se raspršilo na razne strane pred keltskom najezdom, ili se odselilo u određenom pravcu. Nije pouzdano utvrđena ni etnička pripadnost stanovništva Norika; pretpostavlja se da je moglo biti sjevernoilirsko ili etnički mješovito. Interesantno je da se i izvjestan broj hidronima sa područja gornjeg i srednjeg Podunavlja (npr. Dunav, Mura, Tisa) srijeće na slovenskom sjeveroistoku u obliku deminutivnih i hipokorističnih izvedenica, što bi svjedočilo da su u eventualnim slovenskim seobama sa Dunava preko Karpata nazivi nekih rijeka mogli biti prenijeti u novu postojbinu.
Piper skreće pažnju i na etnografsku okolnost da u bjeloruskom folkloru ima dosta pjesama o Dunavu, iako je Bjelorusija udaljena od Dunava. Arheolog Leposava Trbuhović dopušta mogućnost da su Panonci iz I vijeka n. e, koje opisuje Dion Kasije, zapravo Sloveni, a ruski slavista O. Trubačov podupire podunavsku hipotezu o prapostojbini Slovena rezultatima novih etimoloških istraživanja.

Objavljeno pod Uncategorized | 3 komentara

Velika zasluga Hane Skalove

“Ideja o podunavskoj prapostojbini Slovena podrazumijevala bi zaključak da su slovenske seobe na jug u VI vijeku zapravo bile seobe u pravcu iz kojeg su Sloveni desetinu vjekova ranije otišli na sjever, uz mogućnost da neki nikada i nisu napustili teritoriju stare postojbine. Drugim riječima, hipoteza o podunavskoj prapostojbini Slovena ne mora biti nespojiva sa nekim drugim hipotezama ako se ima u vidu da se teritorija prapostojbine mogla u dalekoj prošlosti i znatno mijenjati, to jest ako se pretpostavi da su postojale dvije prapostojbine Slovena. Podunavska prapostojbina je u tom slučaju mogla prethoditi nekoj kasnijoj.
Ako se o prapostojbini Slovena govori sa stanovišta vremena koje je neposredno prethodilo seobama, onda se većina savremenih slavista slaže u tome da je sredinom prvog milenijuma nove ere ona obuhvatala teritoriju približno između 50. i 55. stepena sjeverne geografske širine, između Dnjepra na istoku i Odre na zapadu”
(Iz knjige Uvod u slavistiku I (2000) Predraga Pipera, slaviste i profesora Filološkog fakulteta u Beogradu).

RASPRAVA KOJA TEK DOBIJA NA ZAMAHU:
Vidimo da polemika o slovenskoj prapostojbini i pravcima migriranja iz godine u godinu dobija na zamahu.
U nauci je već široko prihvaćeno stanovište da se migracije južnoslovenskih plemena nijesu dešavale u jedan mah. Uz ovo ide i utemeljena pretpostavka da se te migracije nijesu odvijale “pravolinijski”. Sve je izvjesnija i mogućnost da dolazak Slovena na balkansko poluostrvo nije tekao iz jednog smjera. Izgleda da će u tom smislu slavisti i istoričari morati ozbiljno da preispitaju činjenice koje su izbile na svjetlo dana nakon opsežnih istraživanja slovenskih naziva u sjevernoj Evropi, na prostoru oko rijeke Labe, kao i između Labe i Odre, prema kome su se nakon upada Gota u prvom vijeku nove ere “pomjerila” neka slovenska plemena, poput Veleta (Ljutića) i Obodrita (Bodrića).
U svjetlu brojnosti slovenskih naziva na pomenutom prostoru čime se bavio njemački slavista Rajnhold Trautman, izuzetno je važno da se bliže pozabavimo teorijom našeg istoričara i slaviste dr Radoslava Rotkovića – po kojoj su polapski Sloveni Veleti sa dijelom Obodrita migrirali prema rimskoj provinciji Prevalis u drugoj polovini 6. vijeka nove ere.
Rotković se ovom problematikom bavio u više radova, počevši od knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” sredinom devedesetih.
Opisujući genezu ove teorije, Rotković pominje srpskog istoričara Relju Novakovića koji je svojevremeno u knjizi “Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo” objavio i mapu na kojoj su uporedno dati slovenski toponimi i hidronimi u Polablju i Crnoj Gori.
Prethodno je jedan Novakovićev saradnik pokušao da u crnogorskim Istorijskim zapisima objavi tekst na tu temu, ali taj tekst, kako Rotković ukazuje, “ne samo da nije štampan već je vođena istraga ko je sve vidio taj rukopis, da ne bi nekoga inspirisao da se sam time pozabavi”.
Novaković u svojoj knjizi nije komentarisao ove nazive ali je u legendi jasno rekao da je riječ o “dijelu toponima i hidronima u Polablju” a da se u zagradama nalaze “nazivi u današnjoj Crnoj Gori i bližoj okolini” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000, str. 7-9).
Cijela priča o sličnosti toponima i hidronima na prostoru Polablja i Crne Gore, bila je moguća zahvaljujući ogromnom trudu češke naučnice Hane Skalove, koja je nastavljač uzorne slavističke tradicije koju su začeli njeni zemljaci. Skalova je sakupila i na 32 mape izložila preko deset hiljada slovenskih toponima u Polablju i Pomorju, odnosno u područjima na sjeveru Evrope gdje su vjekovima živjela slovenska plemena Veleti i Obodriti, a koja su germanizovana tokom 12. i 13. vijeka. Na tom prostoru danas se nalaze njemački gradovi Magdeburg, Brandenburg i drugi.
Istraživanje Hane Skalove osobito je značajno zbog okolnosti što u vezi starih Slovena postoji “arheološka praznina” – njihov način sahranjivanja bio je izuzetno nepogodan da bi grobnice opstale do današnjeg doba i poslužile kao pouzdan trag arheolozima u rekonstruisanju načina života, pravaca migriranja i sl.
Ali, s druge strane, izgleda da su se Sloveni prilikom migriranja isticali u temeljitom prenošenju toponima i hidronima iz starog kraja na nova područja. Upravo je to osnova na kojoj se još od Šafarika grade teorije o slovenskoj prapostojbini i migracijama. U tom smislu jasno je da sve počiva na što obuhvatnijim i preciznijim popisima slovenskih naziva koji omogućavaju etimološke analize i uočavanje sličnosti imena mjesta i rijeka na udaljenim područjima – kao što je to slučaj sa Polabljem i Pomorjem na sjeveru Evrope i područjem Crne Gore, gdje sve iskri od podudarnosti.
Tako u polapsko-pomorskom arealu svoje toponomastičke pandane imaju nazivi Podgorica, Cuce, Plavnica, Pomorje, Zeta, Gradac, Komarno, Papratno, Ceklin, Cetinje, Rovca, zatim nazivi za Moračane, Bjelice, Bajice, Rudine, Riječani, Lješani, Brda, Trebješani i itd.
Rotković ističe da obilje onomastičkih paralela (860) jasno ukazuje na prenošenje putem seobe – jer, kako drugačije objasniti tolike podudarnosti na tako velikom rastojanju, posebno ako se uzme u obzir da su reljefi Crne Gore i Polablja veoma različiti i da ispitivani areali ne spadaju ni u isto botaničko područje.
Pored toga, Rotković je skrenuo pažnju na još jednu pojavu. Već na mapi toponima i hidronima u Polablju sa nazivima u današnjoj Crnoj Gori i bližoj okolini, Relja Novaković je 1977. dao dvostruko zanimljiv materijal. Jer, ne samo da su brojni toponimi bili istovjetni već su mnogi bili – jednako raspoređeni!

Vijesti, 1. mart 2011.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Seoba Veleta prema Prevalisu

“Sa našim dopunama, po Hani Skalovoj otkriva se mnogo veći stepen podudarnosti u oba pravca”, kaže dr Radoslav Rotković i nastavlja:
“U sredini plemenskog područja Moračana nalazi se Gorica, pod njom – Podgorica, južno od Podgorice – Plavnica, pritoka Labe, zatim jedna od brojnih Crmnica (Černica). Uz Podgoricu je i – Lužnica, kao i u Crnoj Gori, i Gorska (župa u Dukljanina). Sjeverno od Podgorice su – Riječani, Tušina, a sjeveroistočno – Nudoljska rijeka, čime je Nudo “premješten”, što je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Dalje ka sjeveroistoku naći ćemo Crno jezero kod Postdama, Pješivce, a dalje nalazimo na Kopanik (danas: Kopenick) kao Copanico kod Skadra… vidimo još ove zanimljive toponime: Bandići, Gentha, Plavy, Žabekuk, Lijeskov, Morana (Moransko kopito, Moranski brod, Moran na Skadarskom jezeru!) … Kokoti, Kuče, Zetin, Nevesinje, Lastva, Trebinje, Sitnica, Lijeska, Lubnica, Rovce, Bychori … Karuč, kao na Jezeru, Krupac kao kod Nikšića, Kamenica, Zverin kao na Lovćenu (Zvjerinac), Pijesky (Pijeske na Jezeru), Kanja, (Kanjoši u Paštrovićima), Stan (Stanjevići), Bardo, Golešin, Rogov… (Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000).
Jasno je da je ovo bio pouzdan naučno-metodološki temelj. Međutim, tu se pred Rotkovićem ispriječio jedan problem. Jer, njemački naučnici, arheolog Joakim Herman i filolog Hajnrih Kunstman su na osnovu pomenutih sličnosti još ranije postavili teoriju po kojoj su Sloveni s juga migrirali ka sjeveru Evrope.
U namjeri da obori Hermanovu i Kunstmanovu teoriju o pravcu slovenskog migriranja od juga ka sjeveru, Radoslav Rotković je stvar postavio na sljedeći način:
“U polemiku sa Kunstmanom i Hermanom mi nijesmo krenuli praznih ruku. Prethodno smo sačinili registar sa 860 podudarnih toponima u polapsko-pomorskom i zetsko-pomorskom prostoru, kraće rečeno u Polablju i Crnoj Gori. Naravno, u ovaj broj nijesu uračunata ponavljanja istog toponima, a da toga ima, dokazuje veliki broj ojkonima iz osnove Hot – (60), grab – (65), jasen – (18), kal – (31), javor – (13), kamen – (28), jezer – (26), a to je tipično južnoslovenski i zapadnoslovenski oblik, jer je ruski – ozero, poljski – jezioro; dalje, iz osnove klen – (12), kras – (14), odakle je i antroponim Kraso; lug – (10), med – (19), plot – (16), Polje – (7), Polica (15), Presjeka (5), rogoz – (14), roztok (7), Rybnica (7), slav – (32), štit – (5), tur – (41), varna, prije metateze koja daje savremeni oblik vrana (41), Vir (3), Virica (4), volk – (vuk) (19), prefiks za – (25), itd”. Riječ je, dakle, o hiljadama istijeh toponima, a Kunstman uvijek operiše sa svega nekoliko primjera! Hermanu je dovoljno da na sjeverozapadu vidi Travnjane, na Balkanu Travunjane, i da tvrdi da su Travunjani iz današnje Hercegovine selili ka Danskoj! Imajući, dakle, dovoljno argumenata u rukama da nekakva veza mora da postoji između polapsko-pomorskog i zetsko-pomorskog etničkog areala, morali smo raspraviti sve tri mogućnosti:
1) da su slovenska plemena iz rimskog Prevalisa selila ka Polablju, kako to hoće Kunstman;
2 ) ili da su iz Polablja migrirala ka Prevalisu ili,
3) da su iz nekog zajedničkog jezgra ova plemena jednim dijelom pošla ka jugu a drugim dijelom ka sjeverozapadu, kao što se to desilo u vrijeme najezde Avara. (“Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000, str. 43-45)
Rotković je između tri mogućnosti prvo krenuo u ispitivanje treće hipoteze.
“Pregledali smo ruske, poljske, ukrajinske, češke i slovačke toponomastičke studije i tražili to zajedničko jezgro od oko osam stotina istovjetnijeh toponima koji se mogu identifikovati u Crnoj Gori i Polablju. Lako je zapaziti da nijedno istočnoslovensko pleme ne nalazi svoju paralelu u Crnoj Gori. Osim toga istok se mora isključiti i zbog leksema kao što su: jezero, ruski – ozero, poljski – jezioro; laz kojega nema ni na Balkanu istočno od Vardara; kokot, sa 6 naselja Kokoti, čega, takođe, nema na istoku (đe nalazimo oblike: petao, petuh, pet’l).”
Rotković je dalje ukazao da najviše podudarnih toponima, osim u Polablju, nalazimo u Poljskoj, koja je zanimljiva i kao ijekavsko područje. Jer ekavskoijekavska izoglosa nije neka novija pojava. “U Poljskoj, rekosmo, susrijećemo “odnekud poznate” toponime kao: Rogovo, Moracz, Stargard, Trzebin, Cieklin, Lazy, Lukowo, Kawcze, Rumia, Zabiele, Siennica, Roztoka, Rybnik, Gozd, Maczugi, ali to je sve razbacano. Niti ima dovoljno takvih paralela, niti su na određenim prostorima slično raspoređene, a sve to imamo u Polablju” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”).
“Ne našavši zajedničko jezgro hiljada toponima u Polablju i Crnoj Gori, mi smo morali da se oslonimo na ova dva roja, i jedino je ostalo pitanje pravca kretanja. Sjever – jug ili jug – sjever? Analizirajući Kunstmanove teze, našli smo u njima previše proizvoljnosti. I njemu i Hermanu istovjetan je cilj. Da dokažu da su Sloveni što kasnije došli na Labu! Ali te teze već su ranije demantovali drugi njemački naučnici, koji su izučavali etnogenezu Germana i njihovu pradomovinu.Ostala je, dakle, kao važeća hipoteza ona o seobi sa sjevera na jug. A na tom području živjeli su Sloveni poznati u istorijsko vrijeme kao Veleti > Ljutići (takođe i Vilci) i Obodriti (Abodriti, Bodriči)” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”).
Eto dakle naučno-metodološke skice po kojoj je Rotković izveo svoju teoriju, a čiji je konačan oblik sadržan u njegovom zaključku da su zapadnoslovenski preci dukljanskih Slovena “došli na južni Jadran poslije 568. godine, a da su Srbi i Hrvati stigli tek poslije 626. godine”.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Zapadni susjedi Poljaka

Prema dr Radoslavu Rotkoviću preci dukljanskih Slovena su “slovenski narod, zapadno-slovenskog porijekla, zapadni susjedi Poljaka, s kojima imaju zajedničku ijekavicu”.
Ovo stanovište zastupao je i naš lingvista dr Vojislav Nikčević koji je držao da je na ove prostore “ijekavica donesena iz praotadžbine, iz današnje istočne Njemačke”. Po Nikčeviću “prototip crnogorskog jezika je polapski jezik koji je izumro u 18. vijeku” (iz intervjua Radiju Slobodna Evropa).
Dakle, po Rotkoviću, Veleti (Ljutići) i dio Obodrita došli su sa prostora između rijeke Labe i Baltičkog pomorja. Migrirajući pravcem sjever – jug, stigli su u drugoj polovini 6. vijeka na tlo rimske provincije Prevalis i tu i ostali. Taj prostor će kasnije dobiti ime Duklja (Dioklitija).
Praplemenski korijen veže se dakle za slovensko pleme Veleti koje je nakon što je bilo potisnuto od Gota prešlo Vislu u drugom vijeku i nastanilo se zapadnije, u Polablju.
Njihov dolazak na Balkan, nakon 568. predstavlja prvi talas slovenske migracije, dok su u drugom, koji se desio nepuni vijek kasnije, okolna područja naselili slovenski preci Hrvata i Srba.
Iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo stvoriti sliku o širini Rotkovićevog naučnog zahvata, ali prava dimenzija postaje nam jasna tek iz njegovih “Komentara uz prvo izdanje” objavljenih u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” (2000) gdje se osvrće na reakcije koje je izazvalo njegovo djelo, kao i na polemiku i korespondenciju koju je vodio sa drugim slavistima.
Osim toga, Rotković pravi osvrt i na srodna istraživanja vezana za njegovu temu te nas tako na najbolji način uvodi u savremeni slavistički diskurs.
“U ovome dodatku osvrćemo se na neke diskusije koje je izazvalo prvo izdanje. Bilo je unaprijed jasno da niko neće javno osporavati materijal sadržan u knjizi, jer je on lako provjerljiv i autentičan, a usto i dovoljno obiman. Mi nijesmo otkrili nijedan od navedenih toponima, niti smo do njihovog slovenskog oblika došli prevođenjem germanskih naziva, pa nijesmo koristili čak ni ekvaciju: Gutenberg – Dobrogora, koja je notirana u izvorima, jer se ne može znati što je starije.
(U ispravi Otona I imamo Thobragora 952. godine! Slownik starožitnošći slowianskich, Poljske akademije nauka, I, 2, 352. Po tome bismo zaključili da je slovenski oblik stariji! U nas je Dobra Gora u Cucama.)
Nijesmo slovenizovali ni dio naziva koji je germanizovan, u slučajevima djelimičnoga prevođenja sa slovenskog na njemački, kao u primjerima tipa: Bielefeld, đe je prvi dio očigledno slovensko Bijelo, a drugi dio prevedeno Polje (Feld). Nijesmo to radili zato što nam 10 odsto toponima više ili manje ne znači ništa, kad ih imamo dovoljno, 863, ne računajući ponavljanje istoga tipa, što bi broj istih toponima u Polablju i Crnoj Gori povećalo na nekoliko hiljada!
Primjera radi, iz osnove lipa ima u Hane Skalove 60 toponima; iz osnove hot(jeti) – 40; iz osnove kamen – 28; iz osnove jar – 36; iz osnove jezer – 26; iz osnove lub>ljub – čak 134!
Tako se diskusija najčešće svodi na pitanje: da li smo išli sa Jadranske obale ka Baltiku (o čemu nema izvora, sem literarnih), ili sa sjevera na jug (o čemu imamo obimnu građu i za slovenska za germanska plemena, pa i za azijske horde koje su upadale sa istoka u Evropu i, takođe, težile Sredozemlju).
A ta se diskusija vodila u pismima između nas i dr Ivana Mužića u Splitu i prof. univerziteta Stjepana Pantelića u Majncu.
Mužić je autor više puta izdavane i dorađivane knjige koja je u prvoj verziji (1989) imala naslov: Podrijetlo Hrvata, a u drugoj (1991) koja je prevedena na italijanski: Podrijetlo i pravjera Hrvata, a u četvrtom i petom (1996, 1997): Slaveni, Gori i Hrvati.
Već prvo izdanje Mužićeve knjige lijepo je prihvaćeno u Beogradu, čemu se autor, možda, nije nadao. Prikaz u “Politici” označio je knjigu kao “kopernikanski prevrat u našoj nauci”, ali je otkrio i sumnjivi razlog za toliko ushićenje, jer je u naslovu naglasio da su Iliri bili Sloveni!
Istina je da je to i mišljenje Ivana Mužića, ali njegova knjiga nije posvećena samo tome. Mužiću su se javljali sa pozitivnim odjecima prof.dr Relja Novaković, koji se bavio istraživanjem pradomovine Srba, prof.dr Radivoje Pešić, etruskolog (njegovi radovi su objavljivani u Italiji, đe je godinama radio, a na srpskom jeziku objavljeni su njegovi radovi u knjizi: Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi, Beograd, 1995, str. 146).
Pohvalno su ga dočekali i slovenački venetolozi: I. Tomažič, Matej Bor, o kojima ćemo dalje više pisati. Podrška Mužiću došla je naravno, i od njemačkog slaviste Hajnriha Kunstmana, koji je čitavim nizom radova objavljivanijem u polugodišnjaku Die Welt der Slaven “dokazivao” da su Sloveni sa Balkana selili na sjever, pa je i Poljake (Polone) preselio sa obale Jadrana na obalu Baltika.
No treba istaći da je Mužić ipak imao podršku i od značajnih hrvatskih, bosanskih i stranih arheologa, povjesničara, lingvista, među kojijema su na prvome mjestu recezenti: prof. dr Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr Leo Magnino (Rim), prof. dr Željko Rapanić (Split), prof. dr Aleksandar Stipčević (Zagreb), prof. dr Mate Šimundić (Maribor, prof. Benedikta Zelić, pisac predgovora za IV izdanje, i prof. dr Mate Suić, pisac pregovora za prvo izdanje.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Pitanje Etruraca i Veneta

Povodom brojnih naučnih imena koji su izrazili podršku Mužićevim stavovima dr Radoslav Rotković kaže:
“Dovoljna je bila samo ova činjenica da se priđe s poštovanjem Mužićevim istraživanjima, jer je on, sakupivši ogromnu dokumentaciju, stao da razmišlja na nov način (vraćajući se doduše i do Orbina, koji je 1601. pisao da su Iliri bili Sloveni), i tako uzburkao naučnu i znanstvenu čamotinju i prepisivanje, koje je bezbolno ali i beskorisno”.
Rotković dalje pominje da je stupio u kontakt s Ivanom Mužićem i vodio, i još uvijek vodi polemiku, prvenstveno oko pravca seoba Južnih Slovena (sjever-jug ili jug -sjever), te da sa njim nalazi i dosta dodirnih tačaka u pogledu starih praslovenskih tragova na Balkanu i u tretiranju još uvijek zagonetnog gotskog pitanja.
“Naše prijateljsko ubjeđivanje traje godinama zato što se svodi na sučeljavanje argumenata. Mi se u nečemu slažemo s njegovim oponentom prof. dr Katičićem, koji vodi ili je vodio slavističku katedru u Beču, ali u njihovom sukobu nijesu glavni argumenti. Knjige koje uzburkavaju naučnu javnost vrijedne su već po toj činjenici da nagone na novo razmišljanje i preispitivanje onoga što se smatralo da je potpuno raščišćeno. A da nije ništa raščišćeno, dokazuju naši šudikovski znaci koje još nijesmo pročitali!
Mužić je objavio i knjigu Hrvatska kronika 547.-1089. (Split,1998), iz koje smo za naš zbornik Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevića. Izvori i legende, donijeli njegov spisak gotoslovenskih kraljeva, po Dukljaninu i Hrvatskoj kronici.
Prof. Stjepan Pantelić je objavio knjige: Najstarija povijest Hrvata (Mainz, 1993), Die urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien (1997), Hrvatska Krstionica (Split –Mainz, 2000).
Bili smo takođe u kontaktu sa slovenačkim autorima koji su se bavili pitanjem praslavenskih Veneta, dr Jožkom Šavlijem, Ivanom Tomažičem i Matejom Borom i prof. dr Radivojem Pešićem iz Beograda, koji je dugo radio u Italiji i tamo objavljivao radove o Etrurcima, upoređujući, pored ostalog, njihovo pismo sa vičanskim, nađenim na pločicama u Vinči i Lepenskom viru.
K ovima treba dodati i A. Berlota i I. Rebaca, koji su u Kopru 1984. objavili knjigu: So bili Etruščani Slovani? Do ovih knjiga smo i došli tako što nam ih je, preko prof. dr Nikčevića, slao Matej Bor. Zato bismo ovaj komentar započeli hronološki baš sa pitanjem Praslovena, Etruraca i Veneta i zagonetkom najstarijeg pisma.
Mi smo, naime, još prije objavljivanja knjige Odakle su došli preci Crnogoraca imali u reviji “Ovdje” (1987-88) seriju radova pod naslovom: Slovenski krugovi i mi u njima, koji su izazvali pažnju i prof. Pešića i Mateja Bora. Svi su ovi autori dolazili u sukob sa ustaljenim mišljenjima a mi smo ih prihvatali i kritički ocjenjivali, bez predrasuda. U nekim pitanjima naša su se istraživanja podudarala.
Bor je u zborniku “Z Veneti v novi čas” (1990,8) naveo naučnike koji su pokazali razumijevanja za njihova istraživanja (prof. dr Pešića, nas i prof. dr V. Nikčevića). U knjizi “Z Veneti v novi čas” (183 – 185; 313 – 361) preneseni su u prijevodu tekstovi prof. dr Nikčeivća o Venetima i Slovencima, u kojijema se navode i naši radovi. Osvrnuo se i na pisanje italijanskoga venetologa Prosdocimija koji je u dvije knjige (1967), zajedno s Pelegrinijem, analizirao jezik Veneta i napisao da bi se “moglo desiti da se Veneti ubroje u etnički slovenska plemena”. Prosdocimi se naljutio što ga je Bor citirao, a nije naveo opštirnije o čemu su njegove teze.
I drugi Italijan, G. Devoto napisao je u knjizi: Origini indoeuropee (1962, 194): “Narodno ime Veneti može se zamijeniti jedino terminom ‘nosioci kulture žarnih polja’, a etničku atribuciju te kulture obradio je Jerzy Nalepa, proanaliziravši sve ranije teorije, koje su naginjale panilirizmu. Polazeći od mase podataka koji utvrđuju davnu vezu Balta, Germana, Slovena i Kelta, i obraćajući posebnu pažnju na poljoprivredu terminologiju, Nalepa je zaključio da “tworcami i užitkownikami kultury lužickiej byli Praslowianie”.
Rotković se potom osvrće na Pešićevu analizu pločica koje su otkopane u Vinči 1908. godine, kao i onih iz Lepenskog vira u novije doba, te navodi njegov zaključak – da rezovi na njima nijesu obične pukotine ili ogrebotine nego pismo (1987, 11) o čemu je ovaj i pisao u “Tajnama” (3, 1987).
“O tome je, u stvari, Pešić referisao na naučnom skupu u Institutu za orijentalne studije u Milanu početkom te godine. U “Borbi” je dao uporedne tablice etrurskog, vinčanskog i latinskog alfabeta. U preko dvadeset slučajeva potpuno se slažu etrursko i vinčansko pismo a samo su slova K, P, S, okrenuta suprotno. Etrurska azbuka, po Pešiću, imala je 26 slova a vinčansko pismo bilo je nešto bogatije. No između 12. vijeka prije naše ere, kada se vinčanska kultura gasi i Etrurije koja je mlađa za nekoliko vjekova ipak je i prostorni i vremenski razmak, da opravda sitnije razlike. U “Tajnama” Pešić ukazuje i na porijeklo termina rita – runa u drevnoskandinavskom jeziku. To znači urezivati, a isto značenje ima i englesko to write, njemačko reissen, einritzen. (Nije slučajno što i Crnorizac Hrabar piše o crtama i rezama.) Logično bi bilo da su ova istraživanja pobudila u nas naučni interes, da se okupe eksperti za staro pismo i provjere te pločice iz Vinče i Lepenskog vira i dođu do nekih zaključaka koji bi uticali ili na odbacivanje te teze ili na odbacivanje dosadašnjih shvatanja o razvitku evropske pismenosti. No u nas, na žalost, nema takve prakse, koja se, kad-tad, mora uvesti. Za istraživanja o Venetima Pešić kaže: “Velika je šteta što su raspravu Mateja Bora “Novo čitanje i razumijevanje venetštine”, objavljeno u Ljubljani 1985, pogriješno tumačili, i neosnovano i nenaučno pobijali. Upravo njoj treba posvetiti pažnju, jer dokumentarno ukazuje na jedan od puteva koji vodi ka etrurskom jeziku i pismu.
Pešić je u Venetiji vidio posrednika između Vinče i Etrurije. Na ideju da su Etrurci bili Prasloveni nijesu došli samo Pešić i Berlot i Rebac (jedan novinar, drugi šifrant) nego i Zaharije Majani, koji je u naslovu svoje knjige najavio da su Etrurci počeli da govore (Les Etrusques commencent a parler, Paris, 1961). Konstatuje, naime, da je, tražeći albanski, našao slovenski jezik.”

Vijesti, 4. mart 2011.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar