Brandenburg mjesto Branibora

I Bodrići su se morali pokoriti sili Henrikovoj. U zao čas dođe godine 929. želja polapske Slavene, da se odmetnu ispod Henrikove vlasti; sva se upokorena plemena slože i pokušaju bojnu sreću, ali ih na početku rujna iste godine kod Lenzena (grad u brandenburškoj provinciji blizu Labe) krvavo razbije Henrikova vojska, koju je poslao na ustaše. Koji su živi ostali i pohvatani, ti su sjutradan svi poubijani. Isto je ovako sreća služila Henrika i u drugijem bojevima, što ih je imao s Dancima i s Madžarima. Kada je god. 936. umro Henrik, naslijedio ga je njegov vrsni sin Oton, koji je zatekao državu u stanju kud i kamo povoljnijem nego li ju je našao njegov otac, kada se uspeo na njemačko prijestolje.
U vrijeme Otonove vlade bili su crni dani za polapske Slavene. Oni su kao i prije pri svakoj prilici kušali dokopati se potpune neovisnosti, ali bi krvavo plaćali te pokuse. Oton god. 937. postavi za upravitelja Saksonije čovjeka do duše hrabra, ali podmukla i vjerolomna. Bio je to grof Gero, veliki krvopija slavenski, kakvijeh je i među Nijemcima malo bilo. On se može u svojoj žestini porediti s kakvijem Ijutijem turskijem pašom u Srbiji ili u Bugarskoj, dok su tamo još Turci gospodovali. — Oton je na početku vlade imao dosta posla s velikaškom njekakvom bunom, koja se na nj digla; onda Slaveni pomisle, da je pravi čas ustati na oružje, dok su Nijemci zabavljeni sami sa sobom. Slaveni prijeđu preko Labe u Saksoniju harajući i ubijajući neštedice.
Lukavi Gero uvidi veliku pogibiju, koja čeka državu, ako se Slaveni što prije ne odbiju. Ne mogući ih silom odbiti odluči raditi lukavo i počne se graditi velikijem prijateljem Slavena, i oni mu na svoju nesreću povjeruju. Gero pozove jednoć k sebi na večeru 30 najznatnijih Slavena, sve knezova i vojvoda. Pošto se gosti opiju, dade ih Gero sve poubijati osim jednoga, koji je sretno utekao. Mislio je Gero, da će Slaveni ostati bez glava, kada im nestane knezova i vojvoda. Ali prevari se u računu, jer kada se među Slavenima pročuje sramotno djelo, što ga je učinio Gero, dignu se na oružje sva izokolna plemena s odlukom: ili umrijeti ili se osvetiti Nijemcima. Kada ih Gero nije mogao svladati, dodje glavom sam Oton, ali ni on nije mogao upokoriti Slavena. Onda opet Gero izmisli lukavstvo, kako će zatomiti slavenski ustanak. U njemačkom se sužanjstvu nalazio od njekoliko godina knez stodoranskoga ili havoljanskoga plemena. Zvao se Tugomir. Njega namame Nijemci darovima i svakakvijem obećanjima na izdaju svojega naroda. Puste ga, neka se vrati među Stodorane, ali mu prikriče, neka se gradi, kao da je utekao iz sužanjstva i da na Nijemce strašno mrzi. Nepošteni Tugomir učini sve što su Nijemci od njega tražili: dođe među Stodorane, oni ga s veseljem dočekaju i priznadu za svoga kneza. Kada su se Stodorani najmanje nadali, onda Tugomir preda glavni grad Branibor (Brandenburg) Nijemcima. Poslije ove ružne izdaje pokore se njemačkoj sili sva slavenska plemena do Odre. Widukind govori tako, kao da su se Slaveni listom pokorili Nijemcima odmah iza Tugomirove izdaje, ali na drugom se mjestu njegove kronike vidi, da je Gero još godine 940. vojevao sa Slavenima izgoneći danak. Za to je sva prilika, da su se poslije predaje Branibora slavenska plemena po malo i jedno za drugijem predavala Nijemcima videći, da im je borba bez uspjeha.
Slaveni su mirovali 14 godina i plaćali Nijemcima danak, a to je za onako nemiran narod, kakav su bili polapski Slaveni, vrijeme neobično dugo. Godine 954. počne među Slavenima opet vreti, a prvi se dignu Ukrani, iza njih i ostala bodrićska i ljutićska plemena. Ustanak Ukrana brzo se svrši, jer se Gero iznenada stvori u njihovoj zemlji i strašno je opustoši i tako prisili Ukrane na mir. Veća je muka bila s ostalijem ustašama. Oni su godine 955. prodrli u Saksoniju i poharali je, kako ne bi ni Gero groznije poharao njihove zemlje. Možda su Slaveni računali, da će Madžari njemačku državu ako ne istrijebiti, a ono bar znatno oslabiti, jer su se baš tada Madžari sa strašnom silom primicali na Nijemce. Ali 10. kolovoza iste godine na leškom polju kod Augsburga uništi Oton svu madžarsku silu i s tom sretnom pobjedom učini za svagda konac madžarskijem navalama na njemačku državu.
Videći Slaveni, kako su se ljuto prevarili, htjedoše se predati pobjedniku, ali Oton nije hotio ni čuti o dobrovoljnoj predaji, njemu se hotjelo smrviti nepokorne Slavene, kako je malo prije smrvio Madžare. Tako se Slaveni moradoše pustiti u boj, a Oton ih krvavo razbije.
Widukind piše, da su Otonu i Geru pomagali Slavene razbiti Ranci ili Rujanci. Nebratskomu ovomu činu čudili bismo se kod svakoga drugog naroda, ali pri polapskijem Slavenima nema čuda u ovakvijem stvarima, jer je nesloga i uzajmična mržnja jedno od glavnijeh njihovijeh obilježja. Slaveni su njeko vrijeme mirovali, ali čim su malo osilili i ugledali zračicu nade na uspjeh, opet se dignu zaboravivši sve strahote, što su već do sad pretrpljeli od Gera i od Otona.
Oton je zadnje vrijeme svojega života bio mnogo zabavljen poslovima u donjoj Italiji i tako nije mogao konačno ukrotiti nepokorne Slavene, koji su osobito poslije smrti Gerove (god. 965.) bivali sve nemirniji. Oton je umro god. 973. Slaveni su tada samo po imenu bili njemački područnici. Još su se imale proliti rijeke krvi njemačke i slavenske, dok se moglo reći, da su polapski Slaveni za uvijek satrti i umireni.