Doba najveće Veletske moći

Kako je god Karlo Veliki od svega srca bio odan vjeri Isusovoj i nastojao je što više rasprostraniti među narodima svoje države, opet ne nalazimo nikakvoga traga, da je on kušao obratiti Slavene u kršćanstvo. Ovo je najjači dokaz, da on Slavena nije upokorio, jer onaj vladalac, koji je silom krstio upokorene Avare i Saksonce, za cijelo bi i Slavene bar kušao privesti na kršćansku vjeru, da ih je bio svladao.
Ni Ludovik Pobožni ni Ludovik Nijemac nijesu mogli ništa učiniti. Znali su oni kao i Karlo Veliki, da svi pokusi oko ovoga posla moraju dotle ostati bez ikakvoga ploda, dogod Slaveni nijesu tako podjarmljeni, da više ne mogu ni misliti na to, kako bi ustali na oružje. Mutna vremena poslije Ludovika Nijemca nijesu ni malo bila prikladna, da se započne krštenje neznabožačkijeh Slavena. I Henrik I bio jr zaokupljen silnijem poslovima i brigama, koje mu nijesu dopuštale ono činiti, što nije moguće bilo Karlu Velikomu i njegovijem nasljednicima. Istom Oton I počeo se brinuti i za duše neznabožačkijeh Slavena, ali je i u tom mislio na korist njemačke države znajući, da će Slaveni, ako se pokrste, biti mnogo pouzdaniji područnici njegovi i njegovijeh nasljednika. Kako je vjera Isusova ukrotila mnoge druge goropadne narode, tako će ona ukrotiti i polapske Slavene — mislio je Oton. Da bi tu svrhu što sigurnije postigao, osnuje Oton njekoliko biskupija i obdari ih svakakvijem dobrima ovoga svijeta i povlasticama, samo da im bude lakši posao. Nad šest za rečeni posao osnovanijeh biskupija (u Havelbergu, Braniboru, Oldenburgu, Merseburgu, Žicu ili Zeizu, Misnu ili Meissenu) postavi Oton magdeburškoga arcibiskupa. Ali sve brige i svi troškovi Otonovi bili su uzaludni pri Bodrićima i Ljutićima, koji su na kršćanstvo kao na njemačku vjeru strašno mrzili i svoju mržnju mnogo puta groznijem načinom dokazali. Meklji su bili polapski Srbi, oni su se lakše odavali i njemačkoj politici i njemačkoj crkvi, pa su za to i manje stradali nego ostala njihova braća.
Za što su se polapski Slaveni žacali od kršćanstva gore nego od kuge, tomu ima njekoliko uzroka. U njihovoj slavenskoj ćudi ne treba tražiti uzroka, jer nas istorija uči, da su svi drugi Slaveni lako primali novu vjeru. Prvi je uzrok pri Bodrićima i Ljutićima bio, što su im kršćanstvo nosili Nijemci, najljući njihovi dušmani.
Drugi uzrok: njemački su sveštenici slabo razumijevali slavenski jezik, za to ih Slaveni nijesu pravo ni razumijevali, a Nijemcima nije baš mnogo ni stalo do toga, da u slavenska srca ucijepe jevanđeosku nauku, njima je dosta bilo, da krste što veće mnoštvo ljudi ne pitajući mnogo, je li krst te ljude doista preporodio.
Treći uzrok: Slaveni su slušali od njemačkijeh propovjednika uzvišene moralne nauke o sveopćoj ljubavi i jednakosti svijeh ljudi, ali nijesu vidjeli, da Nijemci te nauke i svojim životom potvrđuju, nego su vidjeli, da su Nijemci isto onako okrutni i grabljivi kao i oni tobože prokleti neznabošci; treba se n.pr. sjetiti odurnoga zločina markgrofa Gera, koji je na vjeri ubio 30 slavenskijeh suknežica i knezova.
Četvrti i najvažniji uzrok, koji baca ružnu ljagu na njemačko sveštenstvo srednjega vijeka jest ovaj: Adam Bremenac i Helmold, koji su sami bili kršćanski sveštenici, vele otvoreno, da je slavenskomu tvrdokornomu ostajanju u neznaboštvu najviše kriva prevelika lakomost njemačkijeh sveštenika, koji su nastanivši se među Slavenima kao biskupi ili kao župnici gledali samo na to, da im narod plaća desetinu, a ako nije toga činio, onda su ga oni svakako globili i otimali mu što je imao. I svjetovna su dakako gospoda nemilo izgonila od Slavena svoje dohotke, ali to ne bi toliko škodilo kršćanstvu među Slavenima, koliko je škodila lakomost duhovnijeh ljudi.
Iz svega se ovoga vidi, da su Slaveni primali krst iz svakakvijeh pobuda, samo ne iz uvjerenja, a čim se dala lijepa prilika, oni su svi natrag padali u neznaboštvo i zatirali među sobom sve, što ih je sjećalo krsta. Rečeno je, da ni silna desnica Otona I nije Slavena konačno upokorila, ona im je istina zadala strašnijeh udaraca, ali su se Slaveni od njih opet oporavili i kušali junačku sreću. Oton II (vladao godine 973 — 983.) nije se mnogo bavio u Njemačkoj, glavna je njegova briga bila upravljena na južnu Italiju, koju je branio od Saracena ili Arapa i nastojao je prisvojiti njemačkoj državi.
Kada su Slaveni čuli, da je Oton II godine 982. vrlo nastradao u boju protiv tamošnjih neprijatelja, onda se i oni počnu komešati. Najprije se dignu Stodorani ili Havoljani. U velikoj svojoj jarosti, koja ih je obuzela, poubijaju sve kršćanske sveštenike po biskupijama havelberškoj i braniborskoj, a taj je pokolj tako naglo buknuo, da se vrlo malo sveštenika spasilo. Poubijavši crkvene službenike stanu paliti i rušiti kršćanske crkve i svetinje nogama gaziti. Nijesu se dotle smirili, dok nije kršćanstvu u one dvije biskupije i zadnji trag zatrt. Samo se po sebi razumije, da su i druge Nijemce (ne samo sveštenike) poubijali, koji su im pali u šake. Sada se pokazalo, kako se kršćanstvo primalo polapskijeh Slavena: svi su opet do jednoga otpali od vjere Isusove, koje srcem nijesu nigda ni primili, i počeli su opet žrtvovati i klanjati se narodnim svojim bogovima. Poslije Stodorana dignu se i Bodrići te pod svojim vojvodom Mestivojem krenu na grad Hamburg pa ga poplijene i spale, a vrativši se kući prionu sa svom žestinom, da poput Stodorana zatru u svojoj zemlji kršćanstvo. U svojoj goropadi počinili su strašnijeh nedjela s kršćanima i grozno ih poklali. U isto su vrijeme Stodorani već harali po saksonskoj zemlji. U to umre u Italiji Oton II ostavivši nakon sebe četirgodišnjega sinčića Otona III.