Iščezavanje slovenske riječi

Praktični Saksonci pomisle: što ćemo mi ići na nevjernike u Palestinu, kad ih imamo odmah preko Labe veliko mnoštvo? Znali su Saksonci, da se iz Palestine malo tko živ vraćao, a još manje se tko vraćao s obilnijem plijenom. Nasuprot u slavenskoj zemlji bilo je dosta što se moglo zaplijeniti.
Tako Saksonci brzo odluče ne ići u Palestinu, nego u slavensku zemlju. Papi je Evgeniju III i to pravo bilo. Niklot se njeko vrijeme junački branio od krstaša, ali se ne bi bio mogao obraniti, da nijesu Saksonci sami odustali od boja i ponudili Niklotu mir. Ne treba misliti, da su se oni smilovali na jadne Slavene, već su ovo promislili: ako mi sve Slavene poubijamo i svu njihovu zemlju poharamo, tko će onda nama rabotati i harač plaćati? Niklot obeća, da će se sa svojim narodom krstiti, a onda se krstaši uklone iz bodrićske i ljutićske zemlje (jer su i među Ljutiće bili prodrli). Niklot je samo obećao krstiti se, ali obećanja nije izvršio, jer je i umro kao neznabožac.
Zapamtit ćemo, da su se i Danci pridružili krstašima, jer su i oni bili brzi na plijen. Kako su krstaši zašli u boj na Slavene s malo kršćanskoga oduševljenja, dokazuje i ovaj slučaj: jedan je dio krstaša krenuo i na pomorske Slavene i došao pod grad Štetin, da ga osvoji. Štetinci se vrlo uplaše, ali i začude, što to hoće da čine krstaši, kad su oni već 20 godina kršćani i u njihovu gradu stoji kršćanski biskup. Istom kad štetinski biskup iziđe pred krstaše i stane im dokazivati, da su Štetinci kršćani, onda se uklone ispod grada. Očevidno su Nijemci znali, da su Štetinci kršćani, ali njima se htjelo oplijeniti bogati grad, a sve u ime Isusovo! (…)
Velika, možda najveća nesreća Niklotova bila je u tom, što su u njegovu susjedstvu vladala dva vrlo jaka i silovita velikaša: brandenburški markgrof Albrecht Medvjed i saksonski vojvoda Henrik Lav. Ovoj dvojici nije bilo dosta, što je već propast slavenska bila sigurna i što se Nijemcima već ništa nije trebalo bojati od Slavena, oni su hotjeli, da slavensku zemlju obrnu posve pod njemačku vlast.
God. 1158. upotrebi Albrecht Medvjed njekakav ustanak Stodorana i Brežana, te provali u njihovu zemlju, Slavene pretvori u kmetove i njihove zemlje razda mnogobrojnijem Nijemcima, koji su nagrnuli u slavensku zemlju.
Dvije godine poslije toga prodre Henrik Lav u Niklotovu zemlju i učini s njom isto, što je Albrecht učinio sa stodoranskom i brežanskom zemljom. Niklot pade kao junak u boju, njegova sina Vratislava dade Henrik Lav objesiti, a drugi Niklotov sin Pribislav sretno uteče u pomorsku zemlju.
Otpor bijesnijeh njegda Bodrića skršen je zauvijek; nije više nikoga bilo među njima, da narod podiže na Nijemce, da diže zastavu narodnijeh bogova i ruši kršćanske crkve. Ni do kavge s Ljutićima nije im više stalo. Sve se to zaboravilo; od njegdašnjih junaka postali su kmetovi, od boraca za slobodu — težaci, od okorjelijeh neznabožaca — kršćani, od čistijeh Slavena — Nijemci. Što je još ostalo slavenske zemlje, sve je to za kratko vrijeme došlo u njemačke ruke. (…)
Oko god. 1170. bila je sva bodrićska, ljutićska i polapsko-srpska zemlja u njemačkoj vlasti izuzevši Ranu, koja je plaćala harač Dancima. Što je njemački mač osvojio, tu se naselio njemački vlastelin i njemački seljak kao u svojoj zemlji. Ako ovoj dvojici još dodamo njemačkoga vojnika i njemačkoga sveštenika, onda se može misliti, da je napredak germanizacije bio siguran. Mnoga slavenska vlastela videći germansku bujicu i bojeći se, da ne odnese njih i njihova imanja, ponijemčila su se odmah, čim su Nijemci osvojili zemlju. Tako je za posve kratko vrijeme narod ostao prepušten samomu sebi, jer su se od njega otuđila njegova gospoda.
Kada je narod vidio, kako svi oni, koji su bolji i jači, preziru sve, što je slavensko, onda je i on počeo ostavljati svoj jezik, najprije je dakako natucao nagrđenijem njemačko-slavenskijem jezikom, dok nije napokon iščeznula i posljednja slavenska riječ. Najdulje se čuvao slavenski jezik u drevljanskom plemenu, dok se nije i tu izgubio na početku XVIII vijeka. Spomenut ćemo, da je od drevljanskoga govora sačuvano do danas nješto malo pisanijeh ostataka i na temelju tijeh ostataka napisao je njemački naučnjak XIX vijeka (A. Schleicher) gramatiku rečenoga jezika.
Još kako tako razumijemo, što su se slavenska gospoda ponjemčivala po onijem zemljama, koje su Nijemci osvojili, ali što ćemo reći o Rancima i Pomorcima, koji su se mogli oteti germanizaciji, ali su je sami prihvaćali! Rekli smo, da su Danci osvojili ostrvo Ranu godine 1168, isto su tako na početku XIII vijeka pali pod dansku vlast Pomorci i istočni Ljutići. Znala su gospoda ovijeh plemena, da im Danci ne će i ne mogu oteti njihovu narodnost, za to su kao od njeke glupe obijesti njihovi knezovi i druge poglavice stali sami dozivati Nijemce, da se naseljuju po njihovijem zemljama, a da Nijemcima bude među njima što ljepše, da se osjećaju kao usred Njemačke, počela su gospoda primati njemačke običaje i njemački jezik, dok nijesu za malo vremena gornji slojevi posve ponijemčeni, a onda je dakako i donje slojeve izjela germanizacija. Gotovo bi čovjek rekao, da nije nikakva šteta, da propadne narod, koji takvo što radi. Ali ne osuđujmo prostoga naroda; da je na njegovu bilo, još bi on i danas govorio i osjećao slavenski. Njegovoj su narodnosti grob iskopali do duše Nijemci, ali su je u grob bacila njegova gospoda!

(Kraj)

Feljton u dnevnom listu „Vijesti“, završen 6. aprila 2011.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s