Hroničari imali što bilježiti

Ljutići i Bodrići bijesno su branili svoju narodnost i narodnu svoju vjeru, a često su i udarali na Nijemce, kad se Nijemci nijesu ni nadali. Sada razumijemo, da su germanski kronisti imali što bilježiti o Ljutićima i Bodrićima prikazujući njihovu goropad i uspjehe njemačkoga oružja; o mirnijem Srbima nijesu mnogo mogli javljati, jer su slabo ratovali s Nijemcima, a da o mirnom njihovom životu što zapišu, za to nijesu pisci srednjega vijeka mnogo marili. Za što je o Pomorcima sačuvano vrlo malo bilježaka, to nam je već poznato.
Najveći dio izvora o baltičko-polapskijem Slavenima napisali su Nijemci. O Nijemcima može misliti tko što hoće, ali im svatko pravedan mora priznati, da su oni u srednjem vijeku bili za cijelo jedan od najprosvjetljenijih naroda. Ovo se osim drugoga dokazuje golemijem mnoštvom njihovijeh kronika, biografija i druge ruke izvora. Kako su Nijemci danas najmarljiviji narod u pisanju i izdavanju knjiga na svijetu, tako se među njima u srednjem vijeku nalazilo najviše kronista, i njihovu trudu imaju vrlo mnogo da zahvale ne samo Nijemci, već i drugi narodi, jer se u njemačkijem izvorima nalazi veliko mnoštvo bilježaka i o narodima, koji su s Nijemcima stajali u doticaju. Od njemačkijeh izvora za istoriju baltičko-polapskijeh Slavena spomenut ćemo sada najznatnije. Osim poznatoga nam Einharda i Ditmara vrijedni su da se zapamte: Widukind, Adam Bremenac i Helmold.
Onaj prvi, na ime Widukind bio je suvremenik kralja i cara Otona I (vladao god. 936 — 973) – Bio je kaluđer Korvejskoga namastira (ovaj je saksonski namastir bio pri rijeci Vezeri). Njegovo djelo ima tri knjige, a naslov mu je »Res gestae Saxonicae«.
Adam Bremenac (Adamus Bremensis) bio je kanonik u Bremenu i napisao je oko god. 1075. malo prije svoje smrti djelo: »Gesta Hammenburgensis ecclesiae pontificum«, gdje se poglavito govori o crkvenijem poslovima hamburške biskupije, ali ima dosta i drugijeh bilježaka, pa i o susjednijem Slavenima. Helmold je bio sveštenik rodom iz Holštajna. On je pratio biskupa Gerolda na misijama k neznabožačkijem Slavenima na istočnom moru i tako je imao prilike poznati zemlju i narod onijeh krajeva. Njegovo djelo ima dvije knjige, a naslov mu je: »Chronicon Slavorum«, tu se pripovijedaju događaji Helmoldova pa i ranijega vremena sve do godine 1170, a poslije te godine umro je Helmold.
Osim djela pomenutijeh pisaca pripovijedaju nam više ili manje o baltičko-polapskijem Slavenima kronike, koje su pisane po različnijem i to najviše germanskijem namastirima. Najznatnije su za naš posao ove kronike: Annales Laurissenses, Annales Laureshamenses (iz početka IX vijeka pisani su u namastiru varošice Lorscha, koja stoji još i danas blizu Rajne u vojvodini hesenskoj); Annales Fuldenses (iz IX vijeka, Fulda je varoš u Hessen-Nassavi); Chronicon Moissiacense (iz IX vijeka, Moissac varošica u južnoj Francuskoj blizu Garonne); Annales Bertiniani (iz IX vijeka, prozvani su po namastiru sv. Bertina u Flandriji); Annales Corbeienses (iz IX vijeka, prozvani su po namastiru Corvey pri Vezeri); Annales Hildesheimenses (iz početka XI vijeka, Hildesheim je varoš ne daleko od Hanovera); Annales Quedlinburgenses (iz početka XI vijeka, Kvedlinburg je grad u vojvodini anhaltskoj) — Izrijekom još jednoć dodajemo, da su ovdje navedeni samo najznatniji za naš posao izvori.
Od nenjemačkijeh izvora treba spomenuti znatnoga jednoga pisca, koji se zove Saxo Grammaticus (to jest: učeni Sakson). Ovaj je čovjek bio staleža svešteničkoga, a rodom Danac i napisao je oko godine 1200. veliko djelo: “Gesta Danorum”. Ono je razdijeljeno u 16 knjiga; prvijeh 9 knjiga pripovijeda o danskoj starini svakojake priče, koje do duše nemaju istoričke vrijednosti, ali su opet mile današnjim Dancima, jer su uzete iz naroda, pa da ih nije Sakson sačuvao, bile bi izginule. U drugijeh 7 knjiga nema više priča, već se pripovijedaju istiniti događaji sve do godine 1186. Saksonovo je djelo neiskazane vrijednosti izvor za dansku istoriju, ali u njemu ima i o baltičko-polapskijem Slavenima njekoliko znatnijeh bilježaka, koje se osobito tiču njihove narodne vjere. Samo se po sebi razumije i iz naslova se može razabrati, da su svi ovi ovdje navedeni izvori pisani latinski.
Ljutići, Bodrići i polapski Srbi ulaze u istoriju istom u vrijeme Karla Velikoga t j. onda istom dolaze oni u dodir s Nijemcima. Ali i prije Karlova vremena ima nješto malo vijesti o rečenijem plemenima.
Najstarija je svakako bilješka pisca II vijeka Ptolemeja. On veli, da uz vendski zaliv, tj. između ušća Visle i Njemana prebivaju Ve1eti ili Ljutići. Mi smo rekli da Ptolemejeva bilješka, gdje veli, da Slaveni ili Vendi sjede uz čitav vendski zaliv, ne može odgovarati istini, ali za jedan maleni dio Slavena, za Velete ili Ljutiće moglo se tamo naći mjesta pored Litavaca. Svakako su Veleti bili u Ptolemejevo vrijeme već na putu iz slavenske pradomovine u zavislanske zemlje. Oni su prekoračili Vislu prvijeh godina III vijeka, kada su se iz zemalja među Labom i Vislom uklonila germanska plemena: Goti, Vandali, Burgundi, Gepidi, Heruli itd. i pošli na različne strane, gdje su mogli po volji plijeniti i rušiti.
Za cijelo su baltičko-polapski Slaveni dolazili na svoje nove postojbine pomalo tj. pleme za plemenom, kako su dolazili i Česi i Moravljani sa Slovacima. Ali oko god. 550. čini se, da su već sva baltičko-polapska plemena bila namještena onako, kako ih nalazimo u vrijeme Karla Velikoga. Ovo se zaključuje iz jedne bilješke, koju je ostavio vizantijski pisac Teofilakt Simokatski.

Vijesti, 31. mart 2011.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s