Krstaški pohodi preko Labe

Mjesto nejakoga kraljevića (Otona III, prim.pr) upravljala je državom njegova mati Teofanija, koja je bila rodom Grkinja. Ona je dala sagraditi njekoliko tvrđava na njemačkoj granici, ali Bodrići su i Ljutići slabo za to marili. Oni su se smatrali za posve samostalne, pače su još držali, da im treba udarati na Nijemce.
Oton je III poslije godine 990. njekoliko puta bio usilovan izići u boj na Bodriće i na Ljutiće, ali premda su Nijemcima pomagali i Poljaci i Česi sa svojim četama (Mečislav i Boljeslav II), opet su uspjesi Otona III bili neznatni ili bolje govoreći: nikakvi.
Zadnji put je vojevao Oton III protiv Slavena god 997, i onda je napokon uvidio, da njemu nije suđeno slomiti slavenski otpor. On više s njima nije ni vojevao, jer je imao drugijeh poslova, osobito u Italiji, a godine 1002. umre u najljepšijem godinama svoje mladosti. Tako su polapski Slaveni oko godine 1000. bili samostalniji i slobodniji nego su bili pred 200 godina u vrijeme Karla Velikoga. Nasljednik Otona III Henrik II nije ratovao na polapske Slavene, pače su Ljutići bili njegovi vjerni saveznici u ratovima protiv poljskoga kneza Boljeslava Hrabroga.
Ne znamo, kako je do toga saveza došlo, ali su Ljutići svakako dokazali svoju kratkovidnost, što su se dali namamiti njemačkijem lijepijem riječima, te su išli pomagati njemačkomu kralju protiv Boljeslava. A da su bili samo nješto pametniji, ne bi im trebalo dugo smišljati, komu će pomagati: Henriku ili Boljeslavu. Da je nad sudbinom polapskijeh Slavena bdio dobar genij, oni bi svi listom pristali uz Boljeslava Hrabroga, priznali bi ga za svojega gospodara i s pomoću njegovom i njegovijeh nasljednika bili bi se valjada oteli propasti, koja ih je napokon dočekala.
Još za života svojega prijatelja Otona III osvojio je Boljeslav Hrabri istočni dio Pomorja, kako razabiramo iz riječi Martina Gala i Helmolda. Zapadni je dio Pomorja ostao i na dalje pod domaćijem knezovima ne pokoravajući se Poljacima, a Nijemaca se ne bojeći, jer su bili daleko. Boljeslav Hrabri godine 1000. osnuje u Kolobrijegu (Kolberg) biskupiju za Pomorce.
Trudom i mukom prvoga kolobriješkoga biskupa Reinberna koji je bio rodom Nijemac, počelo se primati kršćanstvo među Pomorcima, koji do tad nijesu ništa čuli ni znali o vjeri Isusovoj. — Ovo njekoliko ovdje izrečenijeh riječi o Pomorcima sadržavaju u sebi jezgru najstarijih vijesti o njima, jer prije zadnjih godina X vijeka ne zna istorija za Pomorce. A i poslije je tamna njihova istorija, samo se toliko sigurno razabira, da se istočnijem Pomorcima nikako nije sviđalo poljsko gospostvo, za to su se na Poljake dizali kadgod su mogli, a Poljaci su ih nagonili na pokornost. Tako se slavenska krv lila u ludo, jer su i Pomorci bili isto onako kratkovidni i strastveni kao i Bodrići s Ljutićima, nijesu uviđali, da im je samo onda spas od Nijemaca, ako se što čvršće pribiju uz poljsku državu.
Vrsni njemački vladalac Konrad II (vladao g. 1024. — 1039) uharači na početku svoje vlade Ljutiće, koji su bili vjerni saveznici njegova preteče. Nije poznato, kako su i za što su Ljutići dali Konradu povod, da na njih zavojšti i da ih uharači. Kada je god. 1028. poljski knez Mečislav (sin Boljeslava Hrabroga) započeo bojeve protiv Konrada II, stajali su Ljutići iz početka na strani njemačkoj, ali već godine 1030. pristanu oni uz Poljake i stanu harati njemačku zemlju između Sale i Labe. S Poljacima se pomiri Konrad godine 1032., a onda je njeko vrijeme ratovao sa samijem Ljutićima, dok ih nije g. 1036. posve upokorio i nagnao na plaćanje danka.
Iz vremena kralja i cara Konrada II imamo vijest, da je njegov prijatelj silni danski kralj Knut Veliki uharačio Rance i Pomorce (po svoj prilici samo zapadne Pomorce, koji nijesu stajali pod poljskom vlašću). Ali Pomorci su plaćali Dancima danak samo dok je živio Knut, a poslije njegove smrti (god. 1035.) postali su opet samovlasni.
Kako su polapski i baltički Slaveni bili nesložni, tako među njima nije moglo biti znatnijeh ljudi, koji bi u narodu imali veliki ugled te bi oni narodu bili vođe i učitelji na njegovo dobro. Ako se i našao koji čovjek osobita uma i vrsnoće, slabo su ga njegovi nesložni zemljaci slušali. A kako je velik koji državnik, mjeri se svagda po njegovu uspjehu, velikijeh uspjeha opet samo onda može državnik imati, ako za njim stoji listom njegov narod ili bar velika vojska. Da je svemu ovomu duša narodna sloga, to uviđa svatko. (…)
Nakom smrti Henrikove (oko 1120.) došlo je brzo baltičko-polapskijem Slavenima “posljednje vrijeme” (kako se veli u narodnoj pjesmi). Kada je nestalo i Svetopukova sina, onda se dignu dva kneza: Pribislav i Niklot. Prvi zavlada među Vagrima i Polabljanima, a drugi među ostalijem Bodrićima. Pribislav i Niklot bili su tvrdi neznabošci. Danski princip Knut Laward prodre u slavensku zemlju pa Pribislava i Niklota prisili, da priznavaju njegovu vrhovnu vlast. Kada je za njeko vrijeme Knut ubit, obore se na Pribislava i Niklota još mnogo veće bure. Godine 1139. osvoje Nijemci Pribislavljevu zemlju i onda se oni razliju po svoj zemlji. Nitko ih više nije mogao iz nje maknuti. Oni postanu gospodari, a Slaveni su pretvoreni u kmetove. Tako je prestala samostalnost slavenskoga naroda po Vagriji i Polablju, i samo je bilo pitanje vremena, kada će se sav slavenski narod tijeh zemalja posve ponijemčiti.
Sada uvidi Niklot, da i njega prije ili poslije čeka pogibija. Za to odluči, kad se već ne da propast ukloniti, da je bar na što dulje vremena odloži. Strašna se bijeda svali na sve neznabožačke Slavene god. 1147. Te su godine kretale krstaške čete iz Njemačke i Francuske u boj na nevjernike, koji su na novo postali gospodari malo ne čitave Palestine.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Jedno reagovanje na Krstaški pohodi preko Labe

  1. Borislav kaže:

    Pročitao sam knjigu- Pad Arkone ili sumrak slovenskog paganizma(rodnoverja)! Reč paganizam ne bih smeli upotrebljavati svi avtori koji istraživaju našu slavensku prošlost i rodnu veru ili staru veru! U toj knjizi avtor Rastko Kostić otkriva jednog največjih krstaških pogroma prema Slovenima! Sve je istina!
    Meni je baš teško, jer se Slaveni ništa nismo naučili iz prošlosti, kako nas zapad od davnine razdvaja i zaratuje međusobno! Možemo živeti svaki slavenski narod u svojoj državi ali svi bi trebali međusobno surađivati politički,ekonomski, kulturno i sportski u miru. Čak u nekoj konfederaciji! Poljaci, Čehi, Slovenci i Hrvati u NATO- paktu, zašto? Da nekog dana ratujemo protiv naših brata na istoku! Sramota!
    Samo Sloga Srbe Spašava! Ne : Samo Sloga Slavene Spašava!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s