Čudno je, što Porfirogenit bilježi osim hrvatskoga krštenja za cara Heraklija još i druga dva krštenja, jedno u vrijeme, kada su se Hrvati oslobodili franačkoga jarma (oko g. 830.), a drugo u vrijeme vizantijskoga cara Vasilija I (djeda Konstantina Porfirogenita – oko god. 876).
Franjo Rački lijepo dokazuje, da se Porfirogenit u izvješćima o ova dva krštenja prevario, i da se hrvatski narod samo jednoć krstio i to, kako je malo prije rečeno, u VII vijeku. Porfirogenit piše, da je Hrvatima u vrijeme njihova prvoga krštenja bio knez Borko, a prije Borka veli da je knezovao njegov otac, kojemu ne bilježi imena. Iz ovoga bi se moglo zaključiti, da su Hrvati već oko god. 620. življeli pod vladom jednoga kneza t.j. već je hrvatska država bila osnovana. Po tom bi Hrvati bili, što se državnoga (dakle i kulturnoga) života tiče, napredniji od grčkijeh ili bugarskijeh Slavena, kojima su državu osnovali istom neslavenski Bugari. Ispod kneza stajali su kao narodni upravitelji župani, a područje svakoga župana zvalo se župa ili županija. Pod vladom svojih knezova i župana živio je hrvatski narod mirno i po svoj prilici sretno sve do vremena velikoga onoga osvajača, na ime Karla Velikoga. Ovaj silni vladalac uništivši avarsku državu obrnuo je pod svoju vlast osim drugijeh naroda i Hrvate.
Mi ovdje ne ćemo govoriti o vladi Franaka, za koju se zna, da je bila nečovječna, ni o ustanku hrvatskoga naroda, ni o junačkom Ljudevitu, jer su to sve stvari, koje čitatelji lako mogu naći u Smičiklasovoj povijesti. Samo ćemo reći da Porfirogenit o franačkoj vlasti i o hrvatskom ustanku govori samo njekoliko riječi, te se njegova bilješka ima popuniti onijem što je o tom napisao životopisac Karla Velikoga učeni Einhard, koji je živio i pisao (dakako latinski) u vrijeme Karla Velikoga i njegova sina Ludovika Pobožnoga kao njihov prijatelj i savjetnik. Njegov život Karla Velikoga pripada među najdragocjenije istoričke radnje čitavoga srednjega vijeka. Velike je cijene i drugo djelo Einhardovo: Annales (od godine 741. do 829.), ali o ovom se djelu danas misli, da mu možda nije pisac Einhard. Po riječima Konstantina Porfirogenita moglo bi se reći, da su pod franačku vlast potpali samo dalmatinski Hrvati, ali iz Einharda vidimo, da su i posavski Hrvati bili franački podanici. Borba je jednijeh i drugijeh Hrvata dugo trajala, jer nije bilo šala oteti se iz željeznoga zagrljaja franačkoga. Iza podulje borbe (Konstantin piše, da je trajala sedam godina) oslobode se do duše dalmatinski Hrvati franačkoga jarma, ali su još dobrano vremena morali priznavati nad sobom vrhovnu franačku vlast od prilike sve do godine 876. Isto su se tako i posavski Hrvati tek polagano izvili ispod franačke vlasti.
Još se i danas čuva uspomena njegdašnjega franačkog gospostva u imenu “Fruška gora”, koje upravo znači franačka gora, jer su Hrvati onoga vremena Franka zvali Frong, otud Fronžska gora ih kako je danas: Fruška gora. Ova se gora za to prozvala po Francima, jer je ona činila granicu ili bar bila blizu granice između franačke i bugarske države. Treba na ime znati, da je stara bugarska država obuzimala veliki dio današnje istočne Srbije i preko Save zahvatala je ća u Srijem pa i u južnu Ugarsku. Upućujući i opet čitatelje na Smičiklasovu povijest o svemu, što se tiče Hrvata i njihovijeh knezova, mi ovdje prestajemo govoriti o staroj hrvatskoj istoriji.
I Srbi su kao i Hrvati življeli pod vladom svojih knezova, ali ne onako mirno kao Hrvati. Srbi su na ime imali na istočnoj strani svoje države silna i nemirna susjeda, koji ih je mnogo uznemirivao i smetao u napretku. Taj susjed bili su Bugari, koji su znali biti strašni i velikomu carstvu vizantijskomu, a kamo li srpskoj državi, koja je bila manja od bugarske, i k tomu još manje od nje uređena i konsolidirana. Porfirogenit nam izbraja po redu srpske knezove počevši njegde od prvijeh godina VIII vijeka pa sve do svojega vremena. U vrijeme kneza Vlastimira, oko god. 840. zametne bugarski knez Presjam kavgu sa srpskom državom i zavojšti na nju hoteći je podvrći svojoj vlasti, ali ga Srbi junački odbiju. Presjamov sin Boris pokuša poslije njekoliko godina osvetiti poraz svoga oca i navali na Srbe, ali se Srbi i opet hrabro ponesu i prisile Borisa da miruje. U to su vrijeme vladala Srbijom tri brata: Mutimir, Strojimir i Gojnik; nijesu vladali zajedno, već svaki u svojem dijelu. Odoljevši braća sretno Bugarima zavade se među sobom, i Mutimiru pođe za rukom istisnuti svoja dva brata iz njihovijeh dijelova, te zavlada sam Srbijom. Braća Strojimir i Gojnik odu u Bugarsku. Od toga vremena klali su se među sobom članovi kneževske porodice otimljući se o vlast; jedni su tražili zaštitu u Hrvatskoj, drugi u Bugarskoj, treći u Carigradu, i tako je srpska država dugo vremena ginula s nutarnjih bojeva. Najgora ih kob zadesi u trećem deceniju X vijeka u vrijeme silnoga kneza ili cara bugarskoga Simeuna. Tada je vladao u Srbiji knez Zaharija, koji je u svemu gledao da ugađa carigradskomu dvoru. Simeunu to nije dakako moglo po volji biti. Za to on već nađe uzrok, te pošalje silnu vojsku na Zahariju. Srpski se knez uplaši strašne sile bugarske i uteče u Hrvatsku; Bugari pohvataju župane (jer su i u Srbiji kao i u Hrvatskoj pod knezom stajali župani) i pobačaju u okove, a narod, koji se nije razbježao u Hrvatsku, dignu sav i presele ga u Bugarsku.
Ovo se dogodilo god. 925. Srpska je zemlja bila nalik na veliku pustinju. Kada je godine 932. utekao iz bugarskoga sužanjstva srpski knežević Časlav i stigao sa svojim drugovima u opustošenu Srbiju, našao je u njoj samo 50 ljudi, koji su življeli o lovu. Časlav se preda posve u zaštitu grčkoga carstva, ono ga priznade za srpskoga kneza i stane ga na svaki način podupirati, jer su dobro u Carigradu znali, da će bugarska država biti slabija, što se više stane dizati i jačiti srpska.
Vijesti, 27. mart 2011.
Sloveni u davnini 