Obostrani upadi preko Labe

Godine 808. provali u bodrićsku zemlju danski kralj Godofrid, ali ne provali sam, već dođu i Ljutići, da iskale srce na Bodrićima, a i njekoja bodrićska plemena pristanu uz neprijatelje i tako se Bodrići moradoše pokoriti danskomu kralju i pristati na plaćanje danka, pošto se naplijenio po bodrićskoj zemlji, koliko je hotio. Franačke pomoći nije bilo ni od kuda, da Bodriće obrani od Danaca i njihovijeh saveznika.
Godine 811. i 812. opet je vojevao Karlo na Ljutiće, koji su se bili odmetnuli i na novo ih upokori došavši u njihovu zemlju i poharavši je. Da su Ljutići znali živjeti u ljubavi s Bodrićima, ne bi dali povoda Karlu Velikomu, da provaljuje u njihovu zemlju i da je pustoši. Ali njih nijesu opametile nesreće, što su ih snalazile poradi njihove nesloge.
U opće su Slaveni svuda poznati kao nesložni ljudi, ali nigdje u slavenskom svijetu nije demon nesloge i uzajamne mržnje sigurnije gospodovao nego baš među polapskijem Slavenima. Malo smo prije pokudili njihovu političku kratkovidnost i strastvenost, a ovdje vidimo drugo veliko zlo, s kojega ih je rđa bila, na ime neslogu. Slabi kralj i car Ludovik Pobožni (vladao g. 814. — 840) nije ni iz daleka bio saveznijem i pokorenijem narodima onako strašan, kako je bio njegov otac Karlo Veliki. Izvori nam istina govore nješto malo o bojevima Franaka sa Slavenima u vrijeme Ludovika Pobožnoga, ali su sve to bili neznatni okršaji. S tijem su se marljivije među sobom klali polapski Slaveni, jer je uvijek bilo povoda kavgama i bojevima. Kad bi se zasitili krvi, onda bi dolazili tužiti se na dvor Ludovika Pobožnoga, koji ih je mirio pa im metao i skidao knezove po svojoj volji.
Vrijedno je zapamtiti, da su se pod konac života Ludovika Pobožnoga složili stari neprijatelji Bodrići i Ljutići, a uza njih su pristali i polapski Srbi. Svrha je slozi bila, da se posve oslobode vrhovne vlasti njemačke, jer je Karlo Veliki prisilio na pokornost ne samo Ljutiće, već i polapske Srbe (god. 806.), a Bodrići su već kao saveznici franačke države bili smatrani za njezine područnike.
Ludovikova vojska svlada ustaše, ali se oni za kratko vrijeme opet podignu, a s kakvijem su uspjehom onda vojevali, nije poznato. Kada su poslije smrti Ludovika Pobožnoga njegovi sinovi razdijelili među se očinu baštinu, onda njemačkijem kraljem postane Ludovik Nijemac. Ovaj je vladalac nama poznat iz vojna protiv Čeha i Moravljana. Ni polapski Slaveni nijesu imali mira od velikoga ovoga slavenskog neprijatelja. On je god. 844. krenuo na Bodriće, koji su se bili odmetnuli od franačke države. Bodrići su se hrabro branili, i istom pošto im je vrhovni knez Gostomisalj pao u boju, pokore se ostali sitniji knezovi njemačkoj sili.
Ali samo za kratko vrijeme, jer i poslije god. 844. nalazimo po kazivanju izvora Ludovika Nijemca u boju s Bodrićima pa i s polapskijem Srbima. Očevidno je dakle, da su se i jedni i drugi otimali ispod vrhovne vlasti njemačke. Čini se, da Ludovik nije ni Bodrića ni polapskijeh Srba mogao nikako prisiliti na potpunu pokornost, jer njemački izvori rado hvale djela svojih vladalaca, kada im je pošlo za rukom svladati i uharačiti koji narod, ali o kakvijem znatnijem pobjedama Ludovikovijem nad Bodrićima i polapskijem Srbima ne čitamo ništa u izvorima.
Kako se vidi, ni Ludovik Pobožni ni Ludovik Nijemac nijesu mogli polapske Slavene držati za svoje podanike; ako su oni kašto i plaćali danak, kod kuće su ipak bili posve slobodni i življeli su pod vladom svojih domaćih knezova. Još je povoljnije vrijeme bilo za polapske Slavene poslije smrti Ludovika Nijemca (godine 876.), jer su njegovi nasljednici imali pune ruke posla s drugijem neprijateljima države, tako da nijesu imali ni vremena ni volje baviti se još polapskijem Slavenima.
Osim od velikijeh neprijatelja danskijeh Normana i Madžara stradala je njemačka država i s nutarnjih razdora. Još je njekako držao njemačko kraljevstvo na okupu kralj Arnulf, koji nam je poznat iz bojeva s moravskijem knezom Svetopukom, ali poslije njegove smrti (g. 899.) pod vladom slabijeh vladalaca Ludovika Đeteta i Konrada činilo se, da država već nije daleko od potpunoga rasula, oko kojega su radili i vanjski i nutarnji neprijatelji. Moglo bi se pitati, za što nijesu polapski Slaveni pristali uz druge neprijatelje njemačke države i pomogli je uništiti. Tako bi za njekoliko vijekova produljili svoju eksistenciju, jer raskomadane njemačke države nije im se trebalo bojati.
Ovomu pasivnomu držanju polapskijeh Slavena dva su uzroka: prvi je njihova nesloga, a drugi je uzrok ovaj: vojvoda saksonske zemlje bio je od god. 880. do 912. valjan i energičan čovjek, koji se zvao Oton. Da su Slaveni htjeli udariti na njemačku državu, najprije bi im trebalo ogledati se s rečenijem saksonskijem vojvodom Otonom, a na njega se nijesu usuđivali navaljivati znajući, da bi mogli zlo proći.
Poslije Otonove smrti bio je saksonski vojvoda njegov sin, isto tako hrabri i vrsni Henrik. Ovaj je Henrik godine 919. izabran za njemačkoga kralja. Pod njegovom se junačkom i mudrom upravom počela njemačka država oporavljati od velike slabosti, u koju je bila pala. Onda i za polapske Slavene nastaje drugo vrijeme.
Henrik I je pri svojem nastupu na prijestolje zatekao državu u rđavu stanju. Na nju su navaljivali Danci i Madžari, a slavenska su plemena svaki čas natrkivala na Saksoniju, da po njoj plijene. Henrik najprije odvrati Dance od njemačke države, za tijem god. 924. učini s Madžarima uvjericu na 9 godina, a onda se stane pripravljati, kako će u buduće svakoga neprijatelja dočekati. Sa Slavenima započne boj godine 927. prodrijevši u ljutićsku zemlju i pritisnuvši njeka ljutićska plemena osobito Stodorane (ili Havoljane) i Ratare, kako ih već odavna nije nitko pritisnuo. Malo poslije osjeti tešku ruku Henrikovu i polapskosrpsko pleme Glomači.