Južnoj Rusiji kao da je u starini bilo suđeno, da se iz nje zapovijeda ostaloj Rusiji. U Herodotovo vrijeme vidjeli smo da su gospodari južne Rusije Skiti, a pod njima su stajala podjarmljena i uharačena obližnja plemena; u vrijeme navedenijeh triju pisaca (Plinija, Tacita i Ptolemeja) Skitima nema već gotovo ni traga, nego na njihovu mjestu vladaju Sarmati i pritješnjavaju izokolne narode.
Ali ni sarmatska vlast nije imala biti viječna, i ona je satrta, a satrli su je novi gosti, a to su bili Goti. Ovaj germanski narod živio je još u Ptolemejevo doba pri Visli, ali oko god. 200. ostaviše Goti tu zemlju i odseliše se u južnu Rusiju na crnomorsko primorje i nastaniše se između Dnjestra i Dnjepra, a po malo se raširiše na istok ća do Dona, a na zapad do Dakije i preko nje. Kada tako osiliše, onda se i razdijeliše u dvoje, te se počeše jedni zvati istočni, a drugi zapadni Goti. Sarmati su ispred novijeh i jačijeh siledžija morali bježati u zemlje iza Dona, jer onaki razbijači i skitalice, kakvi su bili Sarmati, nijesu navikli življeti pod jarmom drugoga naroda, za nj raditi i hraniti ga.
Ova je sudbina snašla za rat neuvježbane i k tomu neujedinjene Slavene. Istočnogotski kralj Ermanarik obrnuo je pod svoju vlast osim drugijeh naroda također Slavene, pače i daleke Litavce. Ovo nam izrijekom potvrdjuje pisac nesuvremenik Jordan ili Jornand, od kojega je ostala kratka istorija gotskoga naroda napisana u latinskom jeziku. Jordan je pisao tu istoriju oko god. 550. On je bio kršćanski sveštenik, a po svoj prilici i biskup u Krotonu, gradu južne Italije. Rodom je bio Alan (dakle Sarmat), ali se on volio držati Gotom. On Slavene zove Veneti, a Litavce Aesti.
Gotski je kralj Ermanarik pokorio Slavene oko god. 350. poslije Hrista. Kada je njegova država bila najsilnija, te se činilo, da joj se ne treba bojati nikoga na svijetu, onda se na jednoć od njekud iza Dona stvore divlji Huni i odmah prisile gotskoga kralja, da s njima mejdan dijeli. Junački Ermanarik, koji je bio već u velikom mnoštvu bojeva, iziđe i u ovaj boj kao starac, ali hunski poglavica Balamber smlati gotsku vojsku, a gotsku državu uharači. Starac se Ermanarik od žalosti probode, a njegov nasljednik trebalo je da pazi, kako će se s Hunima pogađati.
Tko je samo malo što čitao stare istorije, tomu je dobro poznato, da su Huni bili grozan narod, grozniji od svijeh varvara, što su ih prije njih ugledali uplašeni Grci i Rimljani. Taj eto narod postade iza pobjede nad Ermanarikom god. 376. gospodar južne Rusije i svih tamošnjih naroda. Koliko su god Huni bili divlji, opet se čini, da Slaveni od njih nijesu imali baš mnogo trpljeti. Slaveni su na ime kao marljivi i vrsni ratari hljebom hranili i gladne čopore hunske, kako su prije hranili Gote, Sarmate i Skite. Videći Huni veliku korist, što je imaju od Slavena, nijesu ih hotjeli držati u onako krutu jarmu, kako su držali druge narode, koji su se mogli svaki čas dignuti na oružje.
Huni su Slavenima ostavili njihove knezove, neka vladaju njima, kako znaju, samo da im plaćaju danak u novcu i u hljebu i u vrijeme rata da im pomažu svojim četama. Njekoji pisci, među njima osobito Šafarik, mislili su i misle, ne samo da su Huni puštali Slavene u miru i u priličnoj slobodi, već da su Huni bih upravo prijatelji i branitelji Slavena.
Koliko je to mnijenje opravdano, ne ćemo ovdje raspredati, nego ćemo navesti iz pomenutoga Jornanda jedan događaj, ne toliko da potvrdimo nedokazano prijateljstvo između Huna i Slavena, nego je događaj vrijedan, da se upamti, poradi toga, što je iz onoga vremena, iz kojega vrlo malo doznajemo o Slavenima. Ermanarikov nasljednik Vinithar mučno je podnosio hunsku vlast nad sobom, za to je gledao, da se kako ispod nje izvije. Prije nego će pokušati bojnu sreću s Hunima, udari na Slavene. Uzrok toj navali nije poznat. U prvom boju ostane pobjeda na slavenskoj strani, a kad iza toga Vinithar i drugom udari na Slavene, posluži njemu sreća. Okrutnik se nije zadovoljio samom pobjedom, već je uhvaćenoga slavenskog kneza s njegovijem sinovima i sa sedamdeset druge velike gospode dao objesiti. Čuvši hunski poglavica Balamber to veliko grdilo, kojega ne bi ni Huni počinili, krene odmah na Vinithara, da ga kazni, pa ga svojom rukom posiječe. Ovo se dogodilo oko god. 384. Zahvalni smo Jornandu, što nam nije zaboravio zapisati ime nesretnoga slavenskog kneza, koji je onako tužno zaglavio po zapovijedi okrutnoga Vinithara. Jornand piše njegovo ime Booz (ili Boz — po drugijem rukopisima), gdje “oo” po svoj prilici znači duljinu vokala, a dva o se ima čitati kao jedno, te tako bi slavenski ono ime glasilo Bož, a to je skraćeno od Božidar ili Božetjeh ili od drugoga sličnog imena, kako je n.pr. Vuk skraćeno od: Vukosav ili Vukovoje itd. Kada bi kakav pjesnik hotio proskviti znatnije mučenike slavenskoga naroda, koji su poginuli od bijesa dušmanskoga braneći svoj narod, trebalo bi da kao felovođu svijem slavenskijem mučenicima proslavi rečenoga Boža! Upamtimo i mi ovo ime već s toga razloga. Što je Bož prvi Slavenin, kojega nam istorija poimence spominje.
Evo nas već pri koncu doistoričkoga doba! Što nam poslije pomenutijeh Jordanovijeh bilježaka javlja istorija o Slavenima, tu su već oni sastavljeni u plemena, i svako pleme gradi svoju sudbinu. Ne možemo dakako reći, kada su se prastari Slaveni počeli cijepati u samostalna plemena, jer to nije nigdje zabilježeno, a sve da je koji stari Grk ili Rimljanin hotio takvo što zabilježiti, ne bi mu bilo moguće, jer rascijep kojega naroda, ili što će reći: jezika, u manje dijelove, jest događaj, koji se ne zbiva preko noći; tomu treba više godina nego li dopire i najduži ljudski vijek; za to takvijeh događaja ne mogu ljudi motriti jer su za naše opažanje odviše spori, te mi možemo opažati istom gotov resultat.
Sloveni u davnini 