Iz obimnog djela Tomislava Maretića “Slaveni u davnini” izdvojili smo djelove o praslovenskom dobu, zatim o nekim južnoslovenskim, kao i o baltičko-polapskim Slovenima, u kojima ćemo se uvjeriti da je ovaj hrvatski slavista bio rijedak poznavalac antičkih i srednjovjekovnih izvora.
Maretićev naučno-pripovijedni stil i danas plijeni svježinom, bez obzira što su od objavljivanja knjige “Slaveni u davnini” prošle 122 godine. Njegove opservacije su promišljene i duboke, jezik lak i dopadljiv. U njegovim komentarima prije svega treba uočiti potrebu za pružanjem nepristrasne informacije.
Kod Maretića ćemo pronaći i pomen Skita i Sarmata, kao i komentar Porfirogenitovog opisa doseljavanja južnih Slovena na Balkan. Naći ćemo i vijesti o baltičkim i polapskim Slovenima te komentar njihovog nestanka, što će pružiti jasniju sliku o burnim događajima na sjeveru Evrope u srednjem vijeku.
MARETIĆEV PREDGOVOR KNJIZI “SLAVENI U DAVNINI” IZ 1889. GODINE
Ovoj je mojoj knjižici zadaća prikazati u krupnijem crtama, kako su slavenski narodi ulazili u istoriju, a kada su već ušli, kakva ih je sreća pratila u prvo vrijeme istoričkoga im života. Iz ovoga će lasno svaki čitatelj dokučiti, da je ovakova radnja temelj pravomu poznavanju slavenskoga svijeta, kakav je bio u davnini.
Većini će „Matičinijeh“ čitatelja biti stvari, o kojima se govori u ovoj knjižici, posve nove, i njima će po svoj prilici biti dosta i ovoliko, koliko sam napisao. Ali znam, da će se naći i gdjekoji čitatelj, koji bi želio više znati o Slavenima u staro doba nego li može naći u ovoj knjižici. Takvijem čitateljima velim, da ova moja radnja nije namijenjena stručnjacima. Obilniju i potpuniju pouku o stvarima, što se raspravljaju u ovoj knjižici, daju specijalne radnje različnijeh pisaca i sveučilišni profesori, koji o tom predaju.
Vještaci će lako razabrati, što je u ovom poslu tuđe, što li je moje; oni će dobro znati, da nigda ne bi ove knjižice na svijetu bilo, da se nije veliki broj naučnjaka trudio oko tamnijeh i mučnijeh pitanja kojih je puna slavenska starodrevnost.
Ovakvoj knjizi nije zadaća, da razlaganje šara udiljnijem citatima, nego treba da čitatelju u lakoj formi pruža, što je već postalo dostojanjem nauke, a od hipoteza samo one da uzima, koje su nužne, t.j. gdje do sad nema sigurne istine. Mogao bih ja ovdje izbrojiti veliku čitulu pisaca i njihovijeh knjiga, koje sam upotrebio pri ovom poslu, ali bojim se, da bi mogao tko reći, da je to razmetanje učenošću, kojemu nema pravoga mjesta u knjizi ovake ruke.
Čitatelji če opaziti, da je poglavlje o Rusima mnogo veće nego li o ikojoj drugoj slavenskoj grani. Tomu ne treba nikakvoga drugog uzroka tražiti nego taj, što je stara ruska istorija mnogo jasnija i potpunija nego li je ikojega drugog slavenskog naroda.
Za to se može o starijem Rusima govoriti i drugo što, ne samo izbrajati ratove i imena knezova. Poglavlje je o Rusima i za to izišlo nješto dulje, jer sam hotio, da se čitatelji malo upoznadu s vele važnom Nestorovom kronikom.
Nastojao sam u razlaganju biti što objektivniji kloneći se krive i slijepe ljubavi prema slavenskomu svijetu, jer takva ljubav veoma smeta poznanju istine; prikazivao sam događaje i činjenice, kakve jesu, makar mi je i teško bilo otkriti gdjegdje stvari, kojima se stari Slaveni ne mogu ponositi; u određivanju granica slavenskijeh naselja nijesam hotio biti podašniji nego su mi dopuštali očevidni ili vjerojatni razlozi. S druge sam opet strane gledao, da mi se objektivnost ne izrodi u drvenastu bešćutnost, koja ne osjeća ni najmanje ljubavi ni simpatije prema predmetu svojega istraživanja.
Ostavljam pravednomu čitatelju da presudi, koliko mi je za rukom pošlo dovesti u sklad pomenuto moje dvojako nastojanje. Dobro znam, da će stručnjaci naći dosta pogrješaka u ovoj knjižici. Njima odgovaram s Daničicem: “Ne tajim, da se za ovaj posao hoće sile mnogo jače od mojih. Slabost sila svojih osjećao sam i do sad u svakom poslu, ali me ona nije mogla odvratiti od njih, jer sam svagda mislio, da će i ono što mogu uraditi kod svijeh nedostataka biti korisno narodnoj književnosti, o čemu sam se poslije dosta i uvjerio“.
TOMISLAV MARETIĆ – SLAVENI U DAVNINI (1889)
Današnja istorijska (povjesna) i filologička (jezikoslovna) nauka ima tvrdijeh dokaza, da je bilo njegda vrijeme, kada su svi Slaveni sačinjavali jedan narod, koji je govorio jednijem jezikom i živio u jednoj domovini. Tko dakle hoće što da zna o starijem Slavenima, njemu je potrebno znati najprije koliko je moguće o praslavenskom narodu i o praslavenskoj domovini, jer bi inače njegovo znanje bilo bez pravoga početka i osnove.
Za to ćemo i mi svoje razlaganje o slavenskijem narodima u staro doba otvoriti ondje, gdje nam se Slaveni pomaljaju kao jedinstven narod, koji još nije prestupio one ograde, koja rastavlja doistoričko doba (t.j. doba do početka njegove povijesti) od istoričkoga. U pitanja o praslavenskom jeziku ne ćemo se ni malo upuštati, jer bismo se pri tom morali zavesti u teška i prostrana razlaganja gramatička (slovnička), koja bi lako mogla domžiti mnogomu čitatelju ove knjižice. Pošto ispripovijedamo o praslavenskom narodu i praslavenskoj domovini, koliko je potrebno, onda ćemo ići od jednoga slavenskog naroda do drugoga i pratiti njegov život po sačuvanijem istoričkijem bilješkama sve do vremena, kada se koji narod preporodio, t.j. kada se krstio, jer kao u drugijeh evropskijeh naroda, tako i u Slavena s vremenom krštenja počinje se nov život. Svaki je evropski narod, koji više koji manje doživio različnijeh promjena, a gdjekoji i revolucija u svom kulturnom i političkom životu, ali nijedna se promjena i nijedna revolucija po svojoj važnosti i posljedicama ne može mjeriti s događajem, kada se „koji narod krstio”, t. j. učinio djelo, koje je prekinulo sveze s prošlošću i uvelo narode u nov život i novo doba. Za to ćemo staro doba slavenskijeh naroda računati do početka kršćanskoga im života.
Sloveni u davnini 