Dileme o Budinima i Neurima

U ruskoj Poljskoj u guberniji Plockoj nalazi se varošica Nur i blizu te varošice izlijeva se rječica Nurec u sjeverni Bug. Ova imena Nur i Nurec drži Šafarik za sigurne dokaze, da je njegda tamo za cijelo živio narod, što ga je Herodot zabilježio Neupot. Teško je ne pristajati uz Šafarika, osobito kada se uzme na um, da se u praslavenskom jeziku, kako se govorio u Herodotovo doba, nalazio dvoglas eu baš kao i u grčkom jeziku; pače uporedna gramatika može dokazati, da Herodotu nije trebalo ni slovca promijeniti, kada je zapisao ime rečenoga naroda, t.j. stari su Slaveni izgovarali kao i Grci Neuroi (u nominativu plurala.) Da se ovo ime bude sačuvalo do novijega vremena, glasilo bi Nuri, jer je praslavensko “eu” promijenjeno kasnije u glas u, a praslavensko oi (na kraju riječi u glas i).
Šafarik misli, da se zemlja pomenutoga naroda zvala Nur, genitiv Nuri. U staroruskom se jeziku nalazila riječ nurl i značila je “zemlja” a prema tomu bi ime Neuroi ili Nuri značilo “zemljaci” ili u još starijem značenju “doljani” jer je sva prilika, da se značenje “zemlja” u pomenutoj riječi razvilo iz još starijega značenja “dolina” ili “nizina”.
Dosta budi ovoliko filologičkoga razlaganja, jer je valjda već svaki čitatelj uvidio, da najjači dokaz za slavenstvo Herodotovijeh Neura daje samo njihovo ime. Još ćemo samo reći, da u tom ne treba nazirati nikakvu nepriliku, što današnja varošica Nur leži dosta daleko od Volinske gubernije, gdje smo rekli, da su stajali Neuri, jer su se iza Herodotova vremena oni mogli pomaći dalje na sjever i ostaviti sebi spomen u imenima rečene varošice i rječice; ta zna se, kako su se u stara vremena svaki čas narodi seljakali!
I Budini su bili narod slavenski, a da su to doista bili, najtvrđi je dokaz opet u samom imenu. Herodot im piše ime Boustvot, a tako je glasilo i u praslavenskom jeziku, a otud bi se bilo razvilo Budi, da se još danas koji slavenski narod tako zove, jer se i u pluralu izostavlja, n.pr. singular građanin, plural građani. Korijen bud u imenu Budini veoma je običan u geografičkijem imenima, kojih se nalazi po svijem zemljama, gdjegod ima Slavena. Tako se u Rusiji nalazi rijeka Buda (u mohiljevskoj guberniji), potok Budka (blizu Poltave), za tijem veliko mnoštvo sela u zapadnoj Rusiji kao: Buda, Budajeva, Budina, Budišče, Budovka itd.
U krajevima, gdje žive Hrvati i Srbi, također ima mnogo ovakvijeh imena; evo ih samo njekoliko iz akademičkoga rječnika: Budaci, Budak, Budakovac, Budanica, Budaševo, Budim, Budin itd. Još ćemo samo spomenuti lužički grad Budyšin. Ne zna se pravo, otkud su izvedena sva ova i slična geografička imena; možda stoje u svezi s riječju buda, koja znači “koliba”, a nalazi se u poljskom i u drugijem njekijem slavenskijem jezicima.
Poljaci imaju i glagol budować (graditi), tako i Česi budovati (graditi). Mnogomu čitatelju pada ovdje na um njemačka riječ Bude, koja se u značenju i obliku lijepo slaže s poljskom riječju buda, ali treba znati, da su Nijemci riječ Bude uzeli od Slavena, premda drugi obratno misle. Ako u pomenutijem geogr. imenima imamo isti korijen, koji je u riječima, što smo ih sada naveli iz poljskoga i češkoga jezika, onda bi ona mjesta bila prozvana po kolibama ili u opće po ogradama, a po mjestima su se mogle nazvati i vode, koje pokraj njih teku. Prema tomu bi i Herodotovi Budini bili ljudi, koji žive u kolibama ili ogradama. — Ako sva navedena imena, pa i Budini ne stoje u svezi s riječima kao: buda; budovati, t. j. ako su Slaveni od Nijemaca uzeli riječ Bude, onda možda stoje s osobnijem imenima kao: Budimir, Budislav, Budivoj, Budilo itd, gdje je svuda isti korijen, koji je i u glagolu buditi. Ne treba se čuditi, ako je doista narodno ime Budini identično s ličnijem imenom Budin (skraćeno od Budimir ili Budislav), jer imamo dokaza, da se n.pr. riječ Hrvatin njegda upotrebljavala ne samo kao narodno, nego i kao lično ime.
Premda je dakle nesigurno postanje imena Budini, ali je mučno opirati se očevidnomu njegovu slavenstvu, a ako je slavensko ime, onda je za cijelo i narod bio slavenski. — O Budinima bismo imali još dosta govoriti tumačeći Herodotove bilješke o njima, ali pošto smo naveli najglavniji dokaz za njihovo slavenstvo, reći ćemo o njima samo još nješto malo. O spoljašnjosti budinskoga naroda veli Herodot, da je taj narod bio plavijeh očiju, a puti žućkaste. Ova se oznaka podudara sa spoljašnjošću današnjijeh Rusa i Poljaka. Ali ovo je slaba potpora za slavenstvo Budina, jer su njeki njemački naučnjaci upravo poradi toga računali Budine među Nijemce, a drugi opet među Fine!
Čudno su zamršene vijesti u Herodota o zavičaju budinskoga naroda. Vidi se iz onoga, što je prije rečeno, da su Budini morali biti susjedi Neurima, dakle da su živjeli njegdje uz sjeverni dio Dnjepra.
Ali iz drugijeh Herodotovijeh bilježaka o Budinima izlazi, da su prebivali iza Dona njegdje u Saratovskoj guberniji! Kako je mogao Herodot tako zabrazditi te isti narod metati sad uz Dnjepar, sad u Saratovsku guberniju! O tom su različni pisci različnoga mnijenja, a mi držimo, da Herodotova pometnja nije baš tolika, kolika se čini u prvi mah.
Ima dosta primjera u staroj slavenskoj etnografiji, a i mi ćemo ih vidjeti u ovoj knjižici njekoliko, da ovo ili ono narodno ime pripada takvijem ograncima, koji su daleko jedan od drugoga i govore posve različnijem dijalektima. Za sada nam je dosta zapamtiti najpoznatiji primjer: Srbi se zovu naša jednokrvna braća ovdje na slavenskom jugu, ali isto ime pripada i sićušnomu slavenskomu plemenu Lužičanima, tamo daleko u Njemačkoj.

Vijesti, 15. 03. 2011.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s