Dunavsko-panonska hipoteza

Vislansko-odranska hipoteza nastala je još krajem XVIII vijeka, ali je najpotpuniju naučnu argumentaciju dobila u prošlom vijeku u radovima poljskog lingviste Tadeuša Lera-Splavinjskog (1946). Njenoj razradi doprinijeli su i mnogi lingvisti potonjih decenija. Prema toj hipotezi teritorija prapostojbine Slovena zahvata prostor između Odre i Visle, s tim što pojedini lingvisti koji tako gledaju na dato pitanje dopuštaju da je prapostojbina vremenom manje ili više izlazila iz tih granica.
Prema srpskom slavisti dr Predragu Piperu, velika vrijednost vislansko-odranske hipoteze, posebno u interpretaciji samog Lera-Splavinjskog u poređenju sa mnogim drugim gledištima o tom pitanju, jeste veoma raznovrsna argumentacija na kojoj se zasniva i u okviru koje se uzimaju u obzir činjenice različitih nauka.
Kao interesantan lingvistički argument navodi se podatak da između Odre i Visle ima mnogo hidronima čije se osnove srijeću i u području Dnjepra, ali tamo sa deminutivnim i hipokorističnim sufiksima (npr. u današnjoj Poljskoj postoji rijeka Kolomnja, a u Ukrajini Kolomijka, u Poljskoj Osna, a u Bjelorusiji Osnica i sl.) iz čega se zaključuje da su izvedene osnove mlađeg postanka i da je teritorija na kojoj se ti vodeni tokovi nalaze naseljena kasnije.
Kao argument da su Sloveni živjeli na obali mora (pretpostavlja se – Baltičkog) uzima se činjenica da u svim slovenskim jezicima postoji riječ za more, približno iste glasovne strukture. Doduše, mnogi lingvisti danas osporavaju taj argument i smatraju da se odgovarajuća riječ u praslovenskom odnosila na veću stajaću vodu, dakle jezera, močvare i slično.
Srednjodnjeparsku hipotezu zastupali su Lubor Niderle, Kazimjež Mošinjski, Maks Fasmer i drugi slavisti, a u drugoj polovini XX vijeka najviše pristalica imala je u Sovjetskom Savezu. U njihovim radovima (posebno u radovima Fedota P. Filina) ističe se da se praslovenski rječnički fond odnosi na realije svojstvene šumskom i stepsko-šumskom pojasu koji danas uglavnom odgovara južnoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini. Ekvivalenti tih praslovenskih riječi u našem jeziku bile bi riječi jezero, blato, dubrava, borik, zatim nazivi drveća: breza, jasika, orah, lipa, vrba, nazivi divljih životinja, ptica i rječnih riba: medvjed, lisica, vuk, ris, jelen, guska, labud, vrana, som, štuka, losos i dr.
S druge strane, na osnovu analize slovenske leksike zaključuje se da u praslovenskom jeziku nije bilo riječi koje bi označavale realije vezane za more (npr. za morske ribe), niti riječi koje bi upućivale na stepu, a slabo su zastupljene i riječi koje bi se odnosile na planinski reljef (sa čime se neki slavisti, kao Oleg N. Trubačov, ne slažu, navodeći dosta kontraargumenata).
Prof. dr Predrag Piper nas dalje obavještava o onome na šta smo već ukazali – da u novijoj slavistici oživljava interesovanje za jednu od najstarijih hipoteza o prapostojbini Slovena. Riječ je o dunavsko-panonskoj (balkanskoj) hipotezi koja se početkom prošlog vijeka zasnivala isključivo na Nestorovom ljetopisnom podatku iz XII vijeka (Povijest o minulim godinama) o tome da su Sloveni u davna vremena naseljavali prostor Ugarske i Bugarske prije nego što su se odatle pojedina slovenska plemena (Moravci, Česi, Bijeli Hrvati, Srbi, Hobutani, Lahovi, Ljutići i dr.) doselila na nove teritorije, na kojima su neka trajno ostala.
Pošto taj podatak nije imao jaču potvrdu iz nekog drugog izvora, hipoteza koja se na njemu zasnivala vremenom je marginalizovana kao neargumentovana i bez naučne vjerodostojnosti. Međutim, u savremenoj slavistici, na primjer u radovima O. N. Trubačova, V. P. Kobičeva, L. Trbuhović i drugih, ta stara ideja počela je sve ubjedljivije da se osnažuje lingvističkim, istorijskim, etnografskim i drugim argumentima. Tako se, na primjer, skreće pažnja na sličnost naziva plemena Veneta sa sjevernog Jadrana (uporedi današnji naziv za Veneciju) i jednog od slovenskih etnonima – Venedi, a posebno na činjenicu da se u pomenutom ljetopisu eksplicitno kaže da su se Sloveni zvali Norci (dok su živjeli na Dunavu), te da više antičkih izvora pominje uz Skite i narod Neuri, dok je istorijski poznato da su u IV vijeku prije n. e. Kelti razorili provinciju Norik u gornjem Podunavlju (većina savremenih slavista uzima kao izvjesno da je praslovenski jezik sredinom prvog milenijuma prije n.e. bio formiran). Ne zna se tačno šta je bilo sa stanovništvom Norika: da li je stradalo, ili je asimilovano, ili se raspršilo na razne strane pred keltskom najezdom, ili se odselilo u određenom pravcu. Nije pouzdano utvrđena ni etnička pripadnost stanovništva Norika; pretpostavlja se da je moglo biti sjevernoilirsko ili etnički mješovito. Interesantno je da se i izvjestan broj hidronima sa područja gornjeg i srednjeg Podunavlja (npr. Dunav, Mura, Tisa) srijeće na slovenskom sjeveroistoku u obliku deminutivnih i hipokorističnih izvedenica, što bi svjedočilo da su u eventualnim slovenskim seobama sa Dunava preko Karpata nazivi nekih rijeka mogli biti prenijeti u novu postojbinu.
Piper skreće pažnju i na etnografsku okolnost da u bjeloruskom folkloru ima dosta pjesama o Dunavu, iako je Bjelorusija udaljena od Dunava. Arheolog Leposava Trbuhović dopušta mogućnost da su Panonci iz I vijeka n. e, koje opisuje Dion Kasije, zapravo Sloveni, a ruski slavista O. Trubačov podupire podunavsku hipotezu o prapostojbini Slovena rezultatima novih etimoloških istraživanja.