Dunavsko-panonska hipoteza

Vislansko-odranska hipoteza nastala je još krajem XVIII vijeka, ali je najpotpuniju naučnu argumentaciju dobila u prošlom vijeku u radovima poljskog lingviste Tadeuša Lera-Splavinjskog (1946). Njenoj razradi doprinijeli su i mnogi lingvisti potonjih decenija. Prema toj hipotezi teritorija prapostojbine Slovena zahvata prostor između Odre i Visle, s tim što pojedini lingvisti koji tako gledaju na dato pitanje dopuštaju da je prapostojbina vremenom manje ili više izlazila iz tih granica.
Prema srpskom slavisti dr Predragu Piperu, velika vrijednost vislansko-odranske hipoteze, posebno u interpretaciji samog Lera-Splavinjskog u poređenju sa mnogim drugim gledištima o tom pitanju, jeste veoma raznovrsna argumentacija na kojoj se zasniva i u okviru koje se uzimaju u obzir činjenice različitih nauka.
Kao interesantan lingvistički argument navodi se podatak da između Odre i Visle ima mnogo hidronima čije se osnove srijeću i u području Dnjepra, ali tamo sa deminutivnim i hipokorističnim sufiksima (npr. u današnjoj Poljskoj postoji rijeka Kolomnja, a u Ukrajini Kolomijka, u Poljskoj Osna, a u Bjelorusiji Osnica i sl.) iz čega se zaključuje da su izvedene osnove mlađeg postanka i da je teritorija na kojoj se ti vodeni tokovi nalaze naseljena kasnije.
Kao argument da su Sloveni živjeli na obali mora (pretpostavlja se – Baltičkog) uzima se činjenica da u svim slovenskim jezicima postoji riječ za more, približno iste glasovne strukture. Doduše, mnogi lingvisti danas osporavaju taj argument i smatraju da se odgovarajuća riječ u praslovenskom odnosila na veću stajaću vodu, dakle jezera, močvare i slično.
Srednjodnjeparsku hipotezu zastupali su Lubor Niderle, Kazimjež Mošinjski, Maks Fasmer i drugi slavisti, a u drugoj polovini XX vijeka najviše pristalica imala je u Sovjetskom Savezu. U njihovim radovima (posebno u radovima Fedota P. Filina) ističe se da se praslovenski rječnički fond odnosi na realije svojstvene šumskom i stepsko-šumskom pojasu koji danas uglavnom odgovara južnoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini. Ekvivalenti tih praslovenskih riječi u našem jeziku bile bi riječi jezero, blato, dubrava, borik, zatim nazivi drveća: breza, jasika, orah, lipa, vrba, nazivi divljih životinja, ptica i rječnih riba: medvjed, lisica, vuk, ris, jelen, guska, labud, vrana, som, štuka, losos i dr.
S druge strane, na osnovu analize slovenske leksike zaključuje se da u praslovenskom jeziku nije bilo riječi koje bi označavale realije vezane za more (npr. za morske ribe), niti riječi koje bi upućivale na stepu, a slabo su zastupljene i riječi koje bi se odnosile na planinski reljef (sa čime se neki slavisti, kao Oleg N. Trubačov, ne slažu, navodeći dosta kontraargumenata).
Prof. dr Predrag Piper nas dalje obavještava o onome na šta smo već ukazali – da u novijoj slavistici oživljava interesovanje za jednu od najstarijih hipoteza o prapostojbini Slovena. Riječ je o dunavsko-panonskoj (balkanskoj) hipotezi koja se početkom prošlog vijeka zasnivala isključivo na Nestorovom ljetopisnom podatku iz XII vijeka (Povijest o minulim godinama) o tome da su Sloveni u davna vremena naseljavali prostor Ugarske i Bugarske prije nego što su se odatle pojedina slovenska plemena (Moravci, Česi, Bijeli Hrvati, Srbi, Hobutani, Lahovi, Ljutići i dr.) doselila na nove teritorije, na kojima su neka trajno ostala.
Pošto taj podatak nije imao jaču potvrdu iz nekog drugog izvora, hipoteza koja se na njemu zasnivala vremenom je marginalizovana kao neargumentovana i bez naučne vjerodostojnosti. Međutim, u savremenoj slavistici, na primjer u radovima O. N. Trubačova, V. P. Kobičeva, L. Trbuhović i drugih, ta stara ideja počela je sve ubjedljivije da se osnažuje lingvističkim, istorijskim, etnografskim i drugim argumentima. Tako se, na primjer, skreće pažnja na sličnost naziva plemena Veneta sa sjevernog Jadrana (uporedi današnji naziv za Veneciju) i jednog od slovenskih etnonima – Venedi, a posebno na činjenicu da se u pomenutom ljetopisu eksplicitno kaže da su se Sloveni zvali Norci (dok su živjeli na Dunavu), te da više antičkih izvora pominje uz Skite i narod Neuri, dok je istorijski poznato da su u IV vijeku prije n. e. Kelti razorili provinciju Norik u gornjem Podunavlju (većina savremenih slavista uzima kao izvjesno da je praslovenski jezik sredinom prvog milenijuma prije n.e. bio formiran). Ne zna se tačno šta je bilo sa stanovništvom Norika: da li je stradalo, ili je asimilovano, ili se raspršilo na razne strane pred keltskom najezdom, ili se odselilo u određenom pravcu. Nije pouzdano utvrđena ni etnička pripadnost stanovništva Norika; pretpostavlja se da je moglo biti sjevernoilirsko ili etnički mješovito. Interesantno je da se i izvjestan broj hidronima sa područja gornjeg i srednjeg Podunavlja (npr. Dunav, Mura, Tisa) srijeće na slovenskom sjeveroistoku u obliku deminutivnih i hipokorističnih izvedenica, što bi svjedočilo da su u eventualnim slovenskim seobama sa Dunava preko Karpata nazivi nekih rijeka mogli biti prenijeti u novu postojbinu.
Piper skreće pažnju i na etnografsku okolnost da u bjeloruskom folkloru ima dosta pjesama o Dunavu, iako je Bjelorusija udaljena od Dunava. Arheolog Leposava Trbuhović dopušta mogućnost da su Panonci iz I vijeka n. e, koje opisuje Dion Kasije, zapravo Sloveni, a ruski slavista O. Trubačov podupire podunavsku hipotezu o prapostojbini Slovena rezultatima novih etimoloških istraživanja.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

3 reagovanja na Dunavsko-panonska hipoteza

  1. Vinko kaže:

    Zdravo svima!
    Istraživanje rusko-američkog biologa sa Univerziteta Harvard, Anatole A. Klyosov, utemeljeno na DNK genealogiji, osvijetljava da (Pra)Slaveni potiču s Balkana od prije točno 12.200 godina, što potvrđuje tzv. haplogrupa R1a1! http://www.jogg.info/52/files/Klyosov2.pdf Što znači da je hrvatsko primorje i podunavlje prvobitna Majka rodilja od davnina, i nije čudo što se ovi prostori nazivaju Stara Europa, a ne Balkan kako nam podmeću.

  2. Vinko kaže:

    U 19. st je već bilo poznato svima povjesničarima i znanstvenicima da su južni slaveni straosjeditelji Balkana i Jadranskog primorja, čak je i Grof Drašković tada pokrenuo ideju ujedinjenja slavena pod imenom Velika Ilirija, ali se to nije svidjelo katoličkoj crkvi i velikohrvatima, prvoslavnoj crkvi i velikosrbima, ali poglavito Romanima i Germanima pa je talijansko i Bečko-berlinska povijesnom školom u 19. stoljeću prilagodili suštini njemačko-austrijskih i talijanskih imperijalnih planova prema slavenskim zemljama i slavenskim narodima. Proglasila je Slavene nedržavotvornim plemenima, koja nisu ovladala pismenošću i drugim civilizacijskim dostignućima do 9. stoljeća, kada će ih, navodno, opismeniti Grci, Romani i Germani. Ovome je pridodata i podvala da su Slaveni na Balkanskom poluotoku i u Podunavlju pridošlice iz Rusije i da su uzurpirali vlasništvo nad zemljom drugih naroda. Na taj način, Germanima se pruža pravo na povijesnu „pravdu“ – da uklone Slavene sa otete zemlje. Ova imperijalna najava o Slavenima na tuđim zemljama ne bi mogla opstati, da nisu: Germani, Romani i Vatikan obavili dvije podvale: 1) Ahejci, Dardani, Iliri, Tračani, Dačani, Sarmati, Dalmati, i ostala južnoslavenska plemena – a naseljeni u Antici na Balkanu nisu preci južnih Slavena 2) Homerova Troja se nije nalazila na Balkanu 3) Južnoslavenska plemena su doseljenici.

  3. Vinko kaže:

    Sve to ne uklapa u Porfirogenitov pamflet o slavenima kao pridošlicama, niti našim povjesničarima koji su pobornici mita o Tugi i Bugi!
    A nijedan povijesni izvor nije ovako proturiječan kao Porfirogenitov Spis o narodima. Pažljivijim proučavanjem, pronašle bi se brojne nedosljednosti, pa je pravo čudo da je Spis o narodima našim povjesničarima postao temeljni oslonac za tvrdnju o doseljavanju Slavena na Balkan u 6. i 7. stoljeću. A većina europskih povjesničara, posljednja tri stoljeća, opredjeljivala se za tvrdnju da su Slaveni starosjedeoci Jadranskog primorja, Podunavlja i Balkana.
    Po čemo su to onda srbi, hrvati, bosanci, crnogorci drugačiji jedno od drugih? Isti jezik, genetika, kultura, pravjera, nema razlike, 90posto je sličnosti, ako su to različiti narodi, onda bi Hrvatska tribala biti zemlja različitih naroda, kada se pogleda koliko ima narječja.
    Od nas su drukčiji samo stranci Albanci i doseljenici sa Kavkaza, preko Sicilije, južne Italije u područje Dardana(Srba) u 11st. koje su nam podvalili Italci da nam sjebu slavensku krv, jer se množe naveliko, pa su ih ostavili tu da žive pošteni Srbi i danas ih zbog toga sjebalo, prvo im oduzevši Dradansku zemlju(današnju Albaniju) i danas Kosovo. Zato bolje da Srbi dignu visoku graničnu ogradu i zaborave Kosovo! Da se ne bi pošiptarila i južna Srbija.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s