Nitko ne treba da misli, da ćemo u ovoj knjižici sve razložiti, štogod se zna o praslavenskom narodu i o pojedinijem slavenskijem ograncima, jer bi za taj posao trebala mnogo veća knjiga, od koje bi imali korist samo oni, koji se naročito time bave. Ja ću gledati, da lakijem načinom priopćim čitateljima glavne stvari o Slavenima staroga doba, o tom, kako se koji narod dijelio u plemena, gdje je koje pleme sjedilo, kako se koji narod borio sa svojim susjedima i kako je osnovao državu.
Spominjat ću dakako i glavne junake u tijem događajima. O starijem Hrvatima ne bi istina baš nužno bilo govoriti u ovoj knjižici, jer o njima mogu čitatelji naći lijepe i dovoljne pouke u Smičiklasovoj hrvatskoj povijesti. Ali kad se ovdje ima govoriti o svijem Slavenima, čini mi se, da bi moja knjižica bila krnja, kad bi se ikoje slavensko pleme izostavilo.
TOMISLAV MARETIĆ – SLAVENI U DAVNINI:
Slaveni u doistoričko doba: Malo koji pisac staroga grčkog naroda ima toliku važnost za današnje naše znanje, koliku ima prvi grčki istorik (povjesnik) Herodot. Da je s kojom nesrećom propalo divno njegovo djelo, naše bi znanje o starijem kulturnijem i nekultunijem narodima bilo vrlo jadno ili nikakvo. Koliko imamo biti zahvalni Herodotu za njegove bilješke o različnijem narodima, o tom ne treba nama ovdje govoriti, jer se nas ovdje drugi narodi ne tiču. Mi Herodota za to sada spomijemo, jer u njegovoj Istoriji i to u četvrtoj knjizi ima njekoliko bilježaka, iz kojih doznajemo nješto malo o prastarijem Slavenima. Herodot je njegdje oko godine 450. prije Hrista boravio njekoliko vremena u gradu Olbiji, koji je bio grčka naseobina, a ležao je blizu današnjega ruskog grada Nikolajeva pri ušću rijeke Buga u Crno more. Herodot je vidio ušća rijeka Dnjestra, a možda i Dunava. U Olbiji, gradu trgovačkom, imao je Herodot mnogo prilike doznati koješta o varvarskijem narodima, koji su živjeli u današnjoj južnoj i sjevernoj Rusiji.
Čitavo je djelo Herodotovo dokaz, kako je otac istorije bio u naučnom obziru vrlo radoznao i da je svuda nastojao, kako će što više doznati o različnijem narodima i zemljama. Za cijelo se on u Olbiji i u opće na crnomorskoj obali mnogo raspitivao za narode, do kojih mu nije bilo moguće doći, a valjda je i vidio gdjekojega čovjeka iz onijeh zemalja i s njim preko tumača štogod govorio. Na jednom mjestu svoje istorije opisuje Herodot spoljašnjost budinskoga naroda, i to bi moglo biti dokaz, da je bar njekoliko Budina svojim očima vidio. Da su narodi u današnjoj evropskoj Rusiji bili što kulturniji i pitomiji, valjda bi Herodot i njih bio posjetio, kako je posjetio Egipćane, Persijance, Feničane, Babilonce itd. Onda bi dakako i njegove bilješke o narodima današnje Rusije bile jasnije i potpunije; mi bismo o njima više znali nego li ovako znamo, gdje one narode jedva naziremo i to kao kroz maglu ili kroz rubac.
Bilo bi veoma nepravedno, kada bi tko Herodota krivio, za što se nije potrudio što bolje i više doznati o onijem narodima, jer je Herodot jedini Grk klasičnoga doba, koji je u opće nješto i o onijem narodima zabilježio; drugi su grčki pisci njih tako prezirali, da nijesu nalazili za vrijedno samo im ime spomenuti. Stari su Grci u opće bili svojom prosvjetom vrlo ponosni i za to su varvarske narode gledali poprijeko kao mnogo nižu vrstu ljudi. Dakle je Herodot visoko stajao nad predsudama svoga naroda, dok je bar nješto zabilježio o rečenijem narodima, a mogao je šutjeti, i nijedan mu Grk ne bi toga zamjerio!
Već poradi toga, što je u opće Herodot pošao u Olbiju, da tamo nješto čuje od svojih zemljaka i o sjevernijem varvarima, zaslužuje on naše potpuno priznanje i zahvalu.
Najznatniji narod, koji je u Herodotovo doba živio u današnjoj Rusiji, bili su Skiti. O ovom narodu treba da nješto malo progovorimo već s toga, što su gdjekoji pisci novijega vremena mislili, da su Skiti bili slavenski narod. (Za časak ćemo vidjeti, kako je to mnijenje krivo.) Herodot veli, da su se Skiti zvali sami Skoloti, a ime Skiti da su im nadjeli Grci.
Herodot razlikuje prave Skite od nepravijeh; za prave opet veli, da su se dijelili u dvoje, jedno su bili pastiri ili nomadi, a drugo carski Skiti. Po svoj prilici ovo razlikovanje ne znači drugo, nego da su jedni i drugi bili do duše isti narod, samo su se malo razlikovali govorom.
Nepravi Skiti nijesu po svoj prilici ni bili Skiti, nego samo skitski podanici ili kmetovi, a Herodot ne znajući, kako su se upravo zvali, veli, da su i oni Skiti. Ove neprave Skite razlikuje Herodot dvojako, jedno su mu Skiti orači, a drugo su Skiti ratari. Skiti su bili hajdučki narod, koji su življeli od boja i koje su podjarmljeni narodi morali hraniti. Pored svega svoga velikog varvarstva ipak su imali njekakvu državu, i to im je svjedočanstvo, da nijesu baš bili posve divlji, jer divljaci ne znaju, što je država. Skitska je država u vrijeme Herodotovo obuzimala prostor, koji leži među utokom Dona i utokom Dnjestra. Sjevernu je granicu njihovoj državi činila rječica Psol, za tijem gornji Bug i Dnjestar.
Dva su događaja u skitskoj istoriji prije Herodota vrijedna, da ih ovdje spomenemo: na početku vlade medskoga cara Kijaksara, t. j. oko godine 630. prije Hrista provalili su Skiti u Asiju i uharačili medskoga i frigijskoga cara. Ovo je skitsko gospodovanje trajalo 28 godina, dok nijesu Međani svoje krvopije protjerali iz zemlje. Drugi je znatan događaj vojna persijskoga cara Darija protiv Skita oko god. 513. prije Hrista Obilno pripovijeda Herodot o toj vojni, a mi ćemo samo toliko zapamtiti, da se Skiti nijesu htjeli upustiti s Darijem u boj, nego su pred njegovom vojskom bježali i za sobom sve palili i pustošili. Njihova je namjera bila zamamiti Darija daleko u nutarnju zemlju i onda ga tamo sa svom njegovom vojskom smrviti. Opazivši Darije, što Skiti hoće, vrati se brže bolje natrag u Asiju.
Sloveni u davnini 