Još kako tako mogu suvremenici motriti cijepanje naroda (ili jezika), ako su s njim u družbi vidljivi događaji n.pr. seobe, bune, ratovi; ali ako se narod (ili jezik) mirno cijepa, onda je taj događaj za nas, kao da se zida pod zemljom, kamo ljudsko oko ne doseže. A za prastare Slavene sva je prilika da su se mirno cijepali. Evo zašto mi tako mislimo. Iz dosadašnjega našega razlaganja svakomu je čitatelju posve jasno, da je slavenska pradomovina u srednjoj evropskoj Rusiji. Kad je kojemu dijelu naroda postao njegov zavičaj tijesan, onda je mogao protegnuti se dalje na kojugod stranu svijeta, jer je prostora svuda bilo dosta. Ta znamo, da je Rusija još i danas slabo napučena prema drugijem evropskijem zemljama, a kamo li u ono doba!
Velike siledžije: Skiti, Sarmati, Goti i Huni nijesu bili raspršani po svoj zemlji, kojom su vladali, jer bi ih onda moralo biti mnogo veće mnoštvo nego li ih je bilo, a što se tiče finskijeh naroda, oni su svuda pred Slavenima uzmicali, kako su uzmicali u istorijsko doba (u srednjem vijeku) pred Rusima.
Dakle Slavenima nije trebalo da se među sobom kolju o zemljište, jer ga je bilo u pradomovini izobilja. Zato su se oni mirno i polagano cijepali. Kazali smo već, da se ne može odrediti vrijeme tomu cijepanju; ali ako se čitatelj ove knjižice hoće i može zadovoljiti pukom hipotesom, mnijenjem, kojega ne moženo utvrditi dokazima, onda ćemo reći, da su u Herodotovo doba Slaveni još bili jedan narod nerascijepan, a u vrijeme Plinija i Tacita rekli bismo da su se već bili počeli cijepati, ili su se još svi među sobom posve dobro razumijevali, jer su razlike među pojedinijem govorima bile neznatne u razmjeru prema kasnijemu vremenu.
Na pitanje, kako ih u kojim su se smjerovima cijepali prastari Slaveni, ne može nijedan istorik ni etnograf ništa odgovoriti; ako oni o tom hoće što da znadu, treba da pitaju gramatika, koji će im uz pomoć svoje nauke moći dosta sigurno razbistriti rečeno pitanje. Motreći gramatik slavenske jezike, kakvi mu se prikazuju u istoriji i danas, opaža među jednijem jezicima koješta zajedničko, čega drugi jezici nemaju.
Tako se južnoslavenski jezici (hrvatskosrpski, slovenski, bugarski i izumrli staroslovenski) slažu među sobom u mnogo stvari, a s druge se strane opet među sobom u koječem slažu zapadnoslavenski jezici (češki, poljski, gornjolužički, donjolužički i jezik ponijemčenih polapskijeh Slavena). Ove dvije grupe t.j. južnoslovenska i zapadnoslavenska stoje jedna prema drugoj svaka sa svojim karakterističnim osobinama kao dvije samostalne cjeline. Među navedenijem jezicima nije spomenut ruski jezik koji s maloruskijem i s bjeloruskijem jezikom čini treću grupu. Ova treća grupa ima pojava, kojih ne nalazimo ni u prvoj ni u drugoj, i tijem se ruski jezici odaju kao samostalna grupa. Tako n.pr. ruski jezici i samo ruski jezici imaju glasove oro ili olo, gdje je u praslavensko vrijeme bilo or, ol, a jezici prve i druge grupe imaju u takvijem slučajevima drukčije glasove. (…)
Još nijesmo svršili karakteristične razlike između pojedinijeh grupa slavenskijeh jezika, jer valja znati, da ima i takvijeh pojava, u kojima se ruski jezici slažu s južnoslavenskima, a odjeljuju se od zapadnoslavenskijeh. Iz ovoga maloga gramatičkog pregleda razabiramo, da ruski jezici s njekijem pojavima pokazuju svoju samostalnost prema ostalijem jezicima, ali na drugoj strani vežu ruske jezike sad s južnima, sad sa zapadnima znatni njeki gramatički pojavi. Otud se s obzirom na etnografički rascijep praslavenskoga naroda nanuđa kao sam sobom ovaj zaključak: u slavenskoj su se pradomovini (u vrijeme — recimo — između Herodota i Plinija) praoci zapadnijeh Slavena počeli trgati iz zajednice, koju su do tad činili s ostalijem Slavenima, ali su se trgali tako, da su s praocima ruskijeh Slavena još i poslije dulje vremena ostali u doticaju, pošto su se već bili otuđili praocima južnijeh Slavena. Ovi su posljednji poslije pomenutoga događaja s Rusima ostajali u zajednici i istom poslije njekoliko vijekova udarili su i oni svojim putem i tako se rastavili od Rusa. Onda je rascijep bio dovršen: jedan je dio pošao iz pradomovine na zapad (na ime Poljaci, Česi, lužički Srbi i izumrli polapski Slaveni), drugi je dio krenuo na jug prema dunavskijem zemljama (Slovenci, Bugari, Hrvati i Srbi), a treći je dio ostao u pradomovini, samo se po malo stao širiti na sve strane današnje Rusije.
Da je srednja evropska Rusija pradomovina slavenskijeh naroda, to držimo za sigurnu istinu iza svega onoga, što je do sad razloženo na osnovi bilježaka iz grčkijeh i rimskijeh pisaca, staroga doba. Gdjekojemu će se čitatelju ove knjižice činiti to malo čudno, i to onima, kojima je poznato pripovijedanje o trojici braće Čehu, Lehu i Rusu, koji su tobože sa svojim rodom otišli iz Hrvatske i nastanili se prvi u Češkoj, drugi u Poljskoj, treći u Rusiji. Po našem tvrdom uvjerenju rečeno pripovijedanje nema istoričkoga temelja, nego pripada među bajke. Koliko mi znamo, najstariji se trag navedenoj priči u hrvatskoj književnosti nalazi u pisca Fausta Vrančića, i to u njegovoj knjižici: “Život nikoliko izabranih divic”, u Rimu 1606. Na kraju te knjižice spominje Vrančić Čeha, Leha i Rusa, ali dodaje, da nije istina, što se o njima govori.
Marljivi pisac Pavle Vitezović piše 90 godina poslije Vrančića u svojoj kronici (god. 1696.) pod godinom 650. poslije Hrista ove riječi: ”Okolu ovoga vremena nikoteri hote, da su tri brata Čeh, Leh i Rus hrvatska gospoda zaradi ljudomorstva s vnogimi prijateljmi, slugami i podložniki prik Drave i Dunaja otišli, i Čeh češko, Leh leško aliti poljsko, a Rus rusko kraljestvo zasadili«. Riječi »nikoteri hote« dokazuju, da ni sam Vitezović nije pravo vjerovao ovomu pripovijedanju.
Vijesti, 20. mart 2011.
Sloveni u davnini 