Njihovo je pričanje doprlo preko kakvoga Hrvata, koji se namjerio u Carigradu, do samoga Porfirogenita, koji ga je unio u svoje djelo, ali je imena rđavo zabilježio. Mogao bi tko reći da je pod ono sedmero braće sakrita kakva alegorija, n.pr. da, ona imena ne znače pravu braću, nego prvobitnijeh 7 plemena, od kojih je kasnije nastao hrvatski narod. O takvom ili sličnom kakvom alegoričnom tumačenju reći ćemo, da bi ono moglo do duše biti zanimljivo, ali da nemamo nikakva temelja u Konstantinovoj vijesti, koji bi nas na to ovlaštivao.
O Srbima veli Konstantin da je jednoć u njihovoj pradomovini došla vlada u ruke dvojice braće, i jedan je brat s jednijem dijelom naroda ostao u staroj zemlji, a drugi se brat s drugijem dijelom preselio na jug. Ako igdje pri Konstantinovijem vijestima treba biti na oprezu i ne vjerovati mu bez razloga, a ono treba ne samo opreza, već upravo velike dvojbe, kada gdje Konstantin tumači što iz varvarskih jezika. Etimologija je nauka zanimljiva, ali i mučna; o pravom načinu etimoligiziranja nije Konstantin Porfirogenit imao ni pojma kao u opće nitko ne samo u 10. vijeku, nego ni u kasnijim vjekovima sve do 19, u kojem je etimologija postala naukom, a prije je bila pukom igračkom. Sada pogledajmo kako Porfirogenit tumači hrvatsko i srpsko ime. Za Hrvate veli da njihovo ime znači ljude, koji žive u prostranoj zemlji. Ovo je posve rđava etimoogija (…) Ovo je isto takav postupak, kao da danaas tko reče, da se n.pr. Beč za to tako zove jer se na Madžare ili Čehe izbečio. Ovo nijesu etimologije, već igre s riječima, jer za etimologičko tumačenje nije dosta, da je koja riječ kojega god jezika slučajno nalik na drugu riječ kojega god drugoga jezika! Isto se tako mora odbaciti i Porfirogenitova ideologija srpskoga imena, jer ne vrijedi upravo ništa. Porfirogenit na ime veli, da se Srbi za to tako zovu, jer su bili podanici ili robovi grčkoga cara; tj. Porfirogenit je izvadio rečeno ime od latinske riječi servus, a nije pomislio da se ovo tumačenje protivi i samomu njegovu pripovijedanju o dolasku Srba u nove zemlje, jer su Srbi ovo svoje ime već prije imali nego su tobože zamolili cara Heraklija, da im dopusti naseliti se u svojoj zemlji; a otkud bi ime Srbi došlo lužičkijem i ruskijem Srbima (da ne govorimo o Plinijevim i Ptolomejevim), koji nigda nikakve zajednice nijesu imali s grčkijem carstvom, dakle mu nijesu mogli biti ni podanici! Kad bi i moguće bilo, da se srpsko ime ima izvoditi od latinske riječi servus, onda bi bilo Srvin, a ne Srbin.
Sada bi trebalo da rečemo pravu etimologiju hrvatskoga i srpskoga imena, kad je Porfirogenitovo mudrovanje bez ikakve vrijednosti. Ovdje moramo reći, da je dosad mnogo učenijeh ljudi mislilo o etimologiji jednoga i drugoga imena, ali nijedno mnijenje nije takvo, da bi ga današnja filologička nauka mogla primiti. Tako su dakle imena Hrvat i Srbin još uvijek tamna kao i veliko mnoštvo drugijeh narodnijeh imena ne samo po slavenskijem, već i po drugijem zemljama. Reći ćemo uzrok, za što je filolozima mnogo teže tumačiti narodna imena nego druge riječi u jezicima. To je za to, jer kad filolog hoće da tumači riječi kao: sin, živ, nositi itd. tu je njemu poznato značenje tijeh riječi i ono mu je od velike pomoći u poređenju jednijeh riječi s drugima, a u zgodnom poređenju stoji i sva tajna etimologije; ali kad treba tumačiti riječi kao Hrvat, Srbin, Slavenin, tu nitko ne zna, što te riječi upravo znače i zato je s njima golema muka. Kad bi se znalo njihovo pravo značenje, onda bi već tijem samijem bilo odvaljeno preko polovine muke.
Brzo su Hrvati i Srbi primili jevanđeosku nauku, pošto su se namjestili i utvrdili u novijem zemljama. Porfirogenit za jedne i za druge piše, da su se krstili već u vrijeme cara Heraklija, dakle prije godine 641. pače veli, da se oko toga posla mnogo starao sam Heraklije. O ovom drugom dijelu Porfirogenitova izvješća možemo sumnjati, kad znamo da su Hrvati i Srbi, došli u nove zemlje ne kao saveznici Heraklijevi, već kao njegovi neprijatelji. Ali ni prvi dio izvješća neće biti istinit, tj. da su se Hrvati i Srbi krstili već prije godine 641. Ima jedan latinski izvor u kojem se veli da je papa Ivan IV (koji je vladao god 640.-642.) poslao svoga čovjeka u Dalmaciju (dakle među Hrvate), da otkupljuje sužnjeve iz neznabožačkijeh ruku i da je dao u Rim dobaviti mošti svetijeh nekijeh mučenika, bojeći se, da ih neznabošci ne oskrvne. Ovi nezabošci iz vremena rečenoga pape bili su za cijelo Hrvati, dakle oni nijesu mogli biti kršteni već u vrijeme cara Heraklija, koji je umro godine 641. Što vrijedi za Hrvate vrijedit će takođe i za Srbe, premda o njima nema dokaza koji bi se protivio Porfirogenitovoj bilješci.
I za Hrvate i za Srbe piše izrekom car-pisac, da su ih krstili sveštenici rimske crkve. U VII je vijeku bila Hristova crkva još jedinstvena, još se nijesu rimski papa i vaseljenski patrijarh poprijeko gledali, dakle je obraćenje ovijeh dvaju plemena bilo jednako milo carigradskoj kao i rimskoj crkvi, došlo ono s koje mu drago strane.
Za Hrvate napose piše Porfirogenit, da su primivši krst zadali vjeru rimskomu papi, da će u miru živjeti sa svijem narodima, a papa im je na to obećao pomoć sv. apostola Petra, ako bi na njih udario koji neprijatelj. Ako se Hrvati i Srbi nijesu krstili u Heraklijevo vrijeme, a nekmo li staranjem Heraklijevim, onda treba pitati, kada su se krtstili. Premda se na to pitanje ne može odgovoriti sigurnijem dokazima, opet je veoma vjerovatno, da su se krstili koji desetak godine poslije smrti cara Heraklija, ali svakako prije svršetka VII vijeka.
Sloveni u davnini 