Valja nam dodati, da je Vitezović svoju, kroniku od početka svijeta pa do god. 1578. složio na osnovi kronike Antuna Vramca, koja je štampana god. 1578. u Ljubljani (»Kronika vezda znovič zpravljena«), Vitezović je Vramca što doslovno ispisao, što malo promijenio, što opet potpunio, ali je vrijedno znati, da Vramec nema ni riječi u svojoj kronici o Čehu, Lehu i Rusu!
Mi ćemo navesti samo jedan tvrd dokaz, da je pripovijedanje o onoj trojici braće priča i to bez ikakvoga temelja. Treći se brat tobože zvao Rus, i od njega je izišao ruski narod. Vitezović veli, da se on iselio iz Hrvatske oko god. 650. poslije Hrista, a nama je iz posve sigurnijeh i vjerodostojnijeh izvora poznato, da su se Rusi ovijem imenom počeli zvati istom u IX ili još bolje u X vijeku, i to se oni nijesu prozvali po kakvom čovjeku, nego su uzeli ime normanskoga naroda, koji je u Rusiji prebivao i po malo se poslavenio. Otkle dakle praotac Rus!
Još bismo mogli navesti i drugijeh dokaza, da Čeh, Leh i Rus pripadaju među bajke, ali ne treba duljiti ovoga posla, koji ne zaslužuje, da ga pobijamo istoričkijem dokazima.
Navedeno pripovijedanje o Čehu, Lehu i Rusu izmislio je za cijelo kakav književnik, koji je hotio malo rasvijetliti davnu prošlost. Ne vjerujemo, da je to pripovijedanje poteklo iz prostoga naroda, jer je u XVI vijeku (a nekmo li prije!) Rusija bila hrvatskomu seljaku zemlja posve nepoznata, o kojoj je on manje znao nego li o Americi, dakle nije ni mogao izmisliti priče, kojom bi doveo u savez Ruse s Hrvatima. Ako danas gdje u hrvatskom Zagorju narod pripovijeda o Čehu, Lehu i Rusu, to su za cijelo među narod unesli književni ljudi. Moramo dodati, da već njekoliko decenija prije pomenutoga Vrančića priču o Čehu i Lehu (ne Rusu) ima posve nepouzdani češki pisac Hajek. (Vidi člančić V. Klaića, u “Viencu” 1889. str. 92.)
Našoj tvrdnji, da je pradomovina svijeh Slavena bila srednja evropska Rusija, protivi se vjerodostojni i ozbiljni jedan pisac srednjega vijeka, na ime staroruski kronist Nestor. Ovaj pisac veli na početku svoje kronike (u 3. poglavlju), da su Slaveni njegda sjedili u Podunavlju (“gdje je sada zemlja ugarska i bugarska”) pa se otud iselili u druge zemlje, kada su se na njih oborili Vlasi (t.j. Kelti — ili po drugom tumačenju: Rimljani) i stali ih mučiti. Ali je Nestor mislio, da Slaveni u prastaro doba nijesu sjedili samo u Podunavlju, nego ih je u isto vrijemo bilo i u Rusiji. To razabiramo iz njegove bilješke (u 5. poglavlju), koja veli, kako je sveti apostol Andrija prolazio kroz Rusiju i došao do Novgoroda i tako posjetio ruske Slavene.
Veleumni je Šafarik držao, da je u Nestorovoj vijesti o slavenskoj pradomovini u Podunavlju sačuvana istorička istina. Kako ni jedan drugi pisac prije Nestora ništa ne zna o toj slavenskoj pradomovini, nego je Nestor najstariji pisac, koji to javlja (a njegova je kronika pisana prvijeh godina XII vijeka), za to je Šafarik mislio, da je Nestor zabilježio rečenu povijest po narodnoj tradiciji, koja se do njegova vremena sačuvala u pjesmama ili pripovijetkama. Mi priznajemo veliku oštroumnost Šafarikovu u tumačenju navedene bilješke Nestorove, ali nijesmo ipak uvjereni, da je praslavenski narod živio u Podunavlju i otud se raselio po drugijem zemljama. Evo uzrok, zašto nijesmo uvjereni.
Mi znamo, da su narodi u opće kratke pameti u pamćenju istoričkijeh događaja. Srpski narod istina pamti Kosovo već 500 godina i svoje vladaoce prije i poslije kosovske bitke, ali to pripada među izuzetke, i veliko je pitanje, hoće li za 500 godina prosti srpski narod još znati što o kosovskom boju i o caru Lazaru! Nema sumnje, da će to sve prosti Srbi isto onako pozaboravljati, kako su Hrvati (mislimo prosti narod) već odavna izgubili svaku uspomenu o događajima iz vremena narodne dinastije: došli su drugi događaji, koji su narodu zadali mnogo brige i borbe, pa je tako zaboravljeno ono, što se prije zbivalo.
Ako sa Šafarikom rečemo, da je Nestor na početku XII vijeka zabilježio narodnu tradiciju, koja je govorila, da su se slavenski narodi raselili iz Podunavlja, onda treba misliti, da je prosti ruski narod pamtio stvar, koja se dogodila prije 1000 ili više godina. Nama je vrlo teško to dopustiti, kad znamo, kako narodi ovako stare događaje ili čisto zaboravljaju ili ih bar tako iskrivljuju, da više u njima ništa nema istoričkoga.
Po našem mnijenju Nestor je zabilježio ne narodnu tradiciju, već nječiju izmišljotinu, možda kaluđersku, kada je napisao, da su Slaveni u staro doba življeli u Podunavlju. Nije nemoguće, da je rečena bilješka upravo njegova misao ili kombinacija, koja je mogla ovako nastati. Nestor je dobro znao, da je u vrijeme sv. Ćirila i Metodija živio u Podunavlju narod, koji se zvao Sloveni. Ovo isto ime Sloveni dobilo je u Nestorovo vrijeme široko značenje za sve slavenske narode kao jednu cjelinu, i Nestor je prvi pisac, koji u tom širokom značenju upotrebljava rečeno ime. Dakle je mogao Nestor ili drugi pomisliti, da je pradomovina slavenskijeh naroda ondje, gdje su u Ćirilovo doba sjedili SIoveni.
Moramo priznati, da je ovo pitanje iz Nestorove kronike veoma teško, i da bi trebalo mnogo muke, dok bi se posve sigurno dokazalo, da je Nestorova vijest bez ikakvoga temelja, ali s druge strane i oni dokazi, kojima se brani istinitost te vijesti, jesu slabi i ne mogu uvjeriti. Za to dok se jakijem dokazima ne utvrdi ili ne obori Nestorovo svjedočanstvo o slavenskoj pradomovini u Podunavlju, bit će najbolje ostaviti to pitanje i držati se onoga, što sigurno razabiramo iz Herodota, Plinija, Tacita, Ptolemeja i Jornanda, na ime, da je rečena pradomovina bila u srednjoj evropskoj Rusiji.
Hrvati i Srbi
Kao ni bugarski narod tako ni nas nije te sreće, da bi se mogao pohvaliti domaćim kakvim starodavnim piscem, koji bi zabilježio svoje znanje o Hrvatima i Srbima za prvijeh vijekova njihova života u ovijem zemljama, gdje žive još i danas.
Sloveni u davnini 