Neuri vjerovali u vukodlake

Za Skite je mislio i dokazivao češki naučnjak Šafarik, da su bili narod mongolske krvi. Kada čovjek čita Šafafikove dokaze koji su osnovani na vijestima starijeh pisaca o zvijerskom gotovo životu i gnjusnijem običajima skitskoga naroda, spreman je posve pristati uz Šafarikov zaključak, da takav narod nije mogao pripadati drugomu kakvomu rodu do mongolskomu. Šafafik je u svom dokazivanju za to zastranio, jer nije uzeo u obzir druge činjenice, koje isto toliko, ako ne još više, mogu pomoći riješiti pitanje, što su bili Skiti?
Iste godine (na ime 1837.), kada je Šafafik u Pragu izdavao svoje “Starožitnosti”, u kojima se nalaze njegovi dokazi o mongolstvu skitskoga naroda, štampao je vrlo učeni Nijemac Zeuss svoje veleznamenito djelo o staroj etnografiji evropskijeh naroda (Die Deutschen und die Nachbarstamme), gdje je imao prilike govoriti i o narodnosti Skita. Zeuss se držao podataka, koji su nam sačuvani o jeziku i religiji skitskoga naroda, i uvjerio se, da su Skiti morali biti indoevropsko pleme i da su pripadali iranskoj grani, t.j. da su bili srodnici Persijanaca, Afganaca, Jermena i drugijeh njekijeh plemena, koja se ovamo broje.
Trideset godina poslije Zeussa našao se opet učen Nijemac na ime Miillenhoff, koji je poredeći sačuvane ostatke skitskoga jezika sa starobaktričkijem jezikom još jače utvrdio misao svoga preteče o iranskoj narodnosti skitskoga naroda. U Zeussovu i Miillenhoffovu dokazivanju nije baš sve potpuno sigurno, ali mi ipak primamo njihovo mnijenje i držimo, da su Skiti doista bili iranske krvi, jer nas u tom utvrđuje sam Herodot, koji pripovijeda u četvrtoj svojoj knjizi lijepu priču o postanju sauromatskoga ili sarmatskoga naroda. On veli, da su Sauromati ili Sarmati na pola skitske krvi, jer govore pokvarenijem skitskijem jezikom. To ne može ništa drugo značiti, nego da su Sarmati i Skiti bili dva srodna plemena i da su govorili nješto različnijem jezicima.
Mnogomu se Hrvatu, kada čuje češki govoriti, čini, da je češki jezik pokvaren hrvatski, a tako su i stari Skiti mislili o sarmatskom jeziku, i tako je izmišljena priča, koja je imala dokazati, kako se to dogodilo, da su Sarmati tobože pokvarili skitski jezik. Kako Hrvati i Česi pripadaju slavenskomu plemenu, tako su Skiti i Sarmati pripadali iranskomu, jer za Sarmate znamo za cijelo, da su bili rodom Iranci; dakle drugo nijesu mogli biti ni Skiti.
Osim Skita i Sarmata bilo je i drugijeh naroda u zemljama iznad Crnoga mora. Herodot poimence nabraja ove: Agatirsi — življeli su njegdje u Erdelju i bili su po svoj prilici Tračani; — Melanhleni — sjedili su njegdje oko središta današnje evropske Rusije i pripadali su valjada finskomu plemenu; — Androfazi — prebivali su njegdje u Černigovskoj i Mohiljevskoj guberniji, a bili su po svoj prilici također Fini, premda ih njeki naučnjaci novijega vremena računaju među Slavene. Nije moguće, da se ovaj narod sam zvao “Androfazi” jer je to grčka riječ i znači “ljudožderi” nego su ih tako Grci prozvali; isto je tako i “Melanhleni” grčka riječ i znači ljude, koji nose crne haljine. — Geloni su bili povarvareni Grci i življeli su u zemlji budinskoga plemena, o kojem ćemo kasnije govoriti — Tauri su življeli u južno-istočnom dijelu krimskoga poluostrva. Oni su bili po svoj prilici okrajak kimerskoga naroda, koji je prije Skita stajao u južnoj Rusiji, pak su se od Skita razbježali. — Kalipid također je grčko ime i znači ljude, koji imaju lijepe konje; življeli su njegdje u hersonskoj guberniji, a ne može se ništa reći, koje su narodnosti bili. Oni su bili sitno pleme kao i Alazoni, koji su prebivali njima na sjeveru.
Budući da su Neuri bili narod slavenski (tako je bar veoma vjerojatno), za to ćemo o njima prozboriti malo više nego li o prije spomenutijem narodima. Neuri su življeli – koliko se može po dosta nejasnijem Herodotovijem oznakama odrediti — u južnom dijelu Volinske gubernije i u istočnoj Galiciji. U 105. poglavlju četvrte knjige govori Herodot o Neurima ovo (vidi u prijevodu A. Musića) : “Neuri se drže skitskijeh običaja. Jedan ih je vijek ljudski prije Darijeve vojne zadesilo, te su morali ostaviti cijelu zemlju svoju radi zmija, kojih je mnogo iz zemlje dolazilo, a još ih je više odozgo iz pustara navalilo, dok nijesu od nužde ostavili svoju domovinu i k Budinima se preselili. Neuri čini se da su vračari, jer kažu Skiti i Heleni, koji u Skitiji nastavaju, da se kod njih svake godine jedan put svatko za njekoliko dana u vuka pretvori pa opet svoje obličje dobije. Ja im to ne vjerujem, ali oni to sa svijem tijem tvrde i zaklinju se”.
Čudna je vijest o zmijama, koje su prisilile Neure seliti se u drugu zemlju; za to je Šafafik mislio, da je u toj vijesti sakrita alegorija, i da se nemaju misliti zmije u pravom smislu, nego ljuti neprijatelji Neura, na ime Skiti! Ova je Šafafikova misao duhovita, ali sigurna nikako nije. Što Herodot veli, da se Neuri drže skitskijeh običaja, to ne može biti nikakav dokaz, da su oni bili i skitske krvi, jer je poznato, da narod slabiji i manji rado prima običaje većega i silnijega naroda. Da ne idemo daleko, dosta je spomenuti samo Srbe i Bugare, koji su u vrijeme turskoga gospostva koješta poprimali od Turaka, a bili bi još i više, da nije razlika u vjeri činila veliku prepreku.
Dakle su i Neuri pored svojijeh skitskijeh običaja posve lijepo mogli biti Slaveni, samo ako se njihovo slavenstvo može kako drukčije potvrditi, Herodot piše, da se svaki Neuranin po pripovijedanju Skita i Grka pretvori svake godine na njekoliko dana u vuka. U toj Herodotovoj bilješci misli Šafarik da je sačuvano prastaro svjedočanstvo o vjeri u vukodlake, koja je vjera poznata još i danas svijem Slavenima. I drugi narodi istina pričaju o vukodlacima, ali Šafariku se čini, da je to prodrlo k drugijem narodima od Slavena. Kako se vidi, ovaj Šafarikov dokaz nije baš osobito jak, ali se može uz druge jače i taj upotrebiti. Sada pogledajmo te jače dokaze.