Očigledna veza sa Gotima

Dr Radoslav Rotković dalje navodi da “u Češkoj imamo grad Žatec i pleme Žačani, prema litvanskom: ginti, češ, žati” te da se “na teritoriji rimskoga Prevalisa nastanilo slovensko pleme Žećani, od j.slove: žeti, žnjeti”, pa konstatuje da to “niko od pismenijih ljudi u romanskim gradovima nije mogao da napiše, nego su i Mlečani pisali: Genta, Zenta, i jedino su pokatkad našli pravi oblik: Xenta (Ženta), snalazeći se sa X mjesto Ž, jer su tako i Žabljak pisali: Xabiacco, i dužd < doxe, ali taj termin nije mogao da se proširi, zato što ni Grci ni Rimljani nemaju slovo Ž”.
– Ali da se ipak ne bi zatro trag tome starome nazivu Zete, ostala nam je podno Trešnjevika: Senožeta, jednako kao i na granici s Italijom (Senožeta), a to je: Senokos! A rusko pleme je Žnjetaliči, nastalo iz iste osnove: ginti, žeti, žati. No Plinijeve teškoće sa bilježenjem plemenskih imena u Iliriku nastale su prije nego se odomaćio slovenski oblik Ženta. Dakle, bilo je ovđe Slovena i prije velike seobe!, zaključuje dr Rotković.
U nastavku dr Rotković pominje da su Mužić i Pantelić “poklonili pažnju njegovim dokazima da je bilo Slovena na Balkanu i prije velike seobe”, jer je to “išlo u prilog njihovoj autohtonističkoj teoriji, da su Hrvati starosjedioci na Balkanu, odnosno da starosjedioci čine 85 odsto hrvatskog antropološkog tkiva, a da novi doseljenici iz VI – VIII vijeka čine svega 15 odsto. Pa je, tražeći odgonetku na tu zagonetku, Mužić smatrao mogućim da su imena ilirskih kraljeva i toponima bila slovenska ali da su do nas doprla u oblicima koje je dao latinski prijevod! Zar je moguće pomisliti da bi neko prevodio natpise na novcu i keramici i grobovima?” (…)
U osvrtu na Mužićevu teoriju i njenu recepciju dr Rotković kaže: “Prvu značajniju podršku Kunstmanovim istraživanjima dala je inače stroga povjesničarka Nada Klaić. No glavnu podršku Mužić je našao u arheolozima, Basleru, Suiću, Rapaniću i dr. Njegova autohtonistička teorija bazira se na ovome stavu: “Da se tijekom antičkoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila neka veća ‘seoba’ slavenskih naroda s europskog sjevera na balkansko-dalmatinski jug nedvojbeno dokazuje postojanje nepromijenjene jezgre antropološkog tipa od željeznog doba do dolaska Turaka na navedenom prostoru. U historiografiji se upozoravalo na postojanje istoga antropološkog tipa u starosjeditelja i kasnijih stanovnika na području rimske Dalmacije”.
Ova argumentacija je po Rotkoviću ipak – sporna. “Jer, kako će se utvrditi antropološki tip spaljenijeh pokojnika!”
“Praslovenska kultura žarnih polja dokazuje da su pokojnici spaljivani? Zar Jovan Kovačević i Ion Nestor nijesu objasnili nestanak arheoloških dokaza o prvim slovenskim kolonizatorima Balkana upravo spaljivanjem pokojnika i plitkim zakopavanjem, zbog čega su ti tragovi, i inače nekonkretni, uništeni oranjem. A isto je bilo i sa drvenim nastambama koje su istrulile. Našim precima je bilo potrebno više stotina godina da se naviknu na zidanje kamenom. Dodajmo sada i beogradskog profesora Đorđa Jankovića s kojijem je i Mužić stupio u kontakt, a koji mu piše da je sasvim “moguće da su Slaveni: prešli na Balkan kada i Goti, i da se gotsko ime odnosilo na njih”, što predstavlja rehabilitaciju Dukljanina!
Janković je radio na iskopavanjima u Ljutićima kod Pljevalja zajedno sa arheolozima Srejovićem i Cerićem i tada je izjavio ovo: “Srbi su došli na Balkan posle Južnih Slovena i nezavisno od njih… U vreme seobe Južni Sloveni su spaljivali svoje mrtve, i pepeo pokojnika, sa ili bez urne stavljali u plitke jame, dosta nemarno tako da ukoliko nema nadzemnog belega, grobovi nisu vidljivi. Zato su njihova groblja uništena oranjem ili erozijom”. To je, naravno, isto ono što su tvrdili i Kovačević i Nestor. E sad, utvrdite vi antropološki tip tih ljudi od kojijeh nije sačuvan čak ni pepeo!”, kaže Rotković.
Ovaj autor se u nastavku bavi i pitanjem antropoloških tipova: “Mi smo objavili skicu antropoloških formacija u Evropi, prema Žejmo Žejmisu, koja je objavljena u Slowniku starožitnošći slowianskich (V, 1972, 280) i po toj skici se vidi da antropološki tipovi ne slijede ni jezike ni granice! Isti je tip i u Ukrajini i u Mađarskoj, Švajcarskoj, dijelu Francuske i sjeverne Španije i Portugala, ali i zapadnome dijelu Grčke. Isti je tip u zapadnom Kavkazu i sjevernoj crnomorskoj obali do Krima i od Grčke do Velebita i Save! Isti u istočnoj Bugarskoj i Ruminiji, jugu Italije, Korzici, Sardiniji, južnoj francuskoj obali i većem dijelu Španije. Što se onda toliko operiše s antropologijom u etničkome smislu! Zar onaj primjer iz Stanojevićeve enciklopedije o srpsko-hrvatskoj lobanji koja je upoređena sa češkom lobanjom nije samo besmislena, jer takva lobanja ne postoji, nego i krajnja konsekvenca jedne zabune da antropološki tip nešto znači za identifikovanje etnosa i njegove kulture? Mi smo i zbog toga na kraju prvoga izdanja, uz tu skicu, kazali da “nijesmo tražili kontinuitete gena već svijesti!” Toliko o arheologiji i antropologiji.”
Rotković se sada okreće “očiglednoj vezi sa Gotima” kao pitanju “na kome se smo se našli i mi i Mužić i Pantelić bilo da je riječ o pravim Gotima bilo da je riječ o Slovenima koji su nazivani i Gotima. No kad je riječ o Gotima, iako se to dobro zna, ipak se zaboravlja značaj činjenice da su oni iz Skandinavije sišli na ušće Visle u prva dva vijeka naše ere, pa odatle kretali ka Crnom moru, da bi zatijem, preko Balkana, u dva talasa stigli do Sicilije (Istočni Goti, 489) i Pirineja (Zapadni Goti, 460). Očigledno je, dakle, da su oni bili toliko često, i toliko dugo izmiješani sa Slovenima, da su morali i da im nešto daju i da od njih nešto poprime. Evo, upravo iz Mužićeve knjige, prema Švarcu (1956) skice kretanja Gota iz Skandinavije do Crnoga mora, pa do Sredozemlja i Atlantika. Ali kad se za nekoga u “nauci” konstatuje da je pristalica gotske teorije, odmah se misli da je to neki pangerman, iako je to istraživač koji se muči da objasni: odakle gotski Anagast i slovenski Onogost, gotski Ardagast i slovenski Radgost? (…) Poljski Slownik ima naravno, poseban članak o germansko-slovenskim jezičkim uticajima (II, 1961, 99-100). Samo se po sebi razumije da se ne može zboriti samo o uticajima germanskih jezika na slovenske nego I obratno. Baš o slovenskim leksičkim prežicima (Reliktworter) u Njemačkoj ima poglavlje u Hermanovom zborniku Die Slawen in Deutschland (1970).”