Pantelićeva tvrdnja o Visli

“Iz imena slovenskih plemena koja su identifikovana na istočnome Balkanu vidi se da su zaista došla iz srednje Rusije, u kojoj se razvio ekavizam. Pojava različitih izgovora jata u spomenicima pismenosti i literature nije, naravno, vrijeme njihovoga nastanka. Pismenost je bila vezana za Crkve, a one su imale jezičku normu, bilo da je latinska, bilo da je slovenska”, kaže dr Radoslav Rotković u Komentaru u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca”, i nastavlja:
– Ali ako potražimo pažljivije, naći ćemo i u tome fondu, u Žitiju Klimenta Ohridskog od Teofilakta, iz god. 885/6, da učenici Metodijevi “dođoše do Beograda” (Belagradon polei)! Dakle, nijesu došli do nekoga Bjelgoroda, Bjelograda nego do belog ili velog grada, jer Belagradon može da bude i Velegrad za ondašnje pojmove! A to znači da je tamo ekavizam star. Eto zašto je taj ekavizam zasvjedočen već u prvome (zajedničkome) ćiriličkome spomeniku Zete (Stare Crne Gore) i Raške (Stare Srbije), u Miroslavljevom jevanđelju (Kotor, prije 1190, đe Rašanin Gligorije (Grigorije) dijak piše Stefan a Zećanin Varsameleon; Stefan sa jatom, otvarajući tako put ka obliku: Šćepan, zabilježenom i u vendskom Žarovu 1381, kao Šćepan, sin Radeka!, piše dr Radoslav Rotković u Komentaru u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” i nastavlja:
“Jedino velika masa doseljenika drugoga jezika mogla je promijeniti 100.000 zemljopisnijeh naziva na području Balkana, između Đerdapa i Istre. A ako je onijeh 85 odsto starosjedilaca takođe bilo istoga roda i jezika, zašto to nijesu učinili oni, nego su čekali da naiđe onijeh 15 odsto antropološki nezanimljivih ljudi da to rade?
Mi razumijemo, da se ne odnosi na Slovene onaj plač sv. Jeronima iz Stridona (Trsat, Rijeka), iz god. 396. kada on vapije: “Bezbroj najdivljijih naroda zauze cijelu Galiju… Ima već trideset godina da varvari prelazeći dunavsku granicu, vojuju unutar Rimskoga Carstva. Od dugog prolijevanja suze su presušile”, ali iz toga izvlačimo zaključak: da je propast Velikog Rimskog Carstva stvorila vakuum koji je usisavao čak i horde iz Azije! Kako onda da se ne pokrenu Sloveni sa Baltika, kada su i Germani (Vandali, Burgundi, Langobardi) iz istijeh krajeva krenuli na jug!? Ne samo da bi to bilo neobjašnjivo. Ostale bi nejasnim i one velike površine na starim mapama Germanije, đe je raširen natpis: Desertum slavicum. Da su to bile nenaseljene pustinje, po čemu bi dobile slovensko ime? Zašto se i za mnoga naselja piše – “villa deserta” ili čak ”totaliter deserta”? Trautman (I, 20-22) piše da je na ostrvu Rujan (Hruodland – Crvena zemlja) (nazvan po ruju koji je bio važan izvozni artikal Crne Gore za bojenje tkanina), “ca. 140 Orte mit slavishen Namen wust”!
Dakle, samo na tome ostrvu je 140 slovenskih naselja – pusto! U okrugu Jerihov i, od ukupno 93 naziva gradova i komuna, oko 72 je imalo slovenski naziv! U tome okrugu nađeno je oko 100 opušćelih slovenskih naselja! Za mnoga naselja sa njemačkim imenom navodi se u XIII vijeku i staro, slovensko ime. Đe su nestali ti ljudi? Otišli su otuda na jug, ali ovamo, navodno, nijesu došli! A gasnih komora još nije bilo!
Amicus Plato… ali – istina je mnogo važnija.

Na kraju svog komentara Rotković se osvrće i na Pantelićevo pismo u kome mu ovaj saopštava sljedeće: “Najstarije pretke Crnogoraca Vilke (po nama Vilce – R.R..) i Ljutiće sam pronašao na izvoru rijeke Visle u Poljskoj, pa bi se onda morali slagati da su preci Crnogoraca došli iz Poljske preko rijeke Odre. Ja sam samo protiv teze da je precima Crnogoraca bila pradomovina u Polablju.”
Tim povodom Rotković konstatuje da se “ovo u stvari slaže sa onim što smo mi napisali, da je Ptolemej našao Velete na početku naše ere na ušću Visle (v.str.55). Razlika je, dakle, samo u tome što mi smatramo da su se Veleti odatle razišli na zapad, preko Odre i na sjeveroistok, đe su postali Vjatići, ali da su tek poslije toga iz Polablja krenuli na jug. Prema tome, prije velike seobe u VI stoljeću oni su bili u Polablju a ne na Visli. Pantelić, međutim, smatra da su sa Visle, preko Odre krenuli na jug, a to nije pravac za jug nego za zapad! Inače, Lorenc je zabilježio u vislanskoj prapradomovini Veleta, u poljskome Pomorju, toponim CZARNA GORA! Na tome kašupskome prostoru, zapadno od Visle, nalazimo i druge, nama prepoznatljive toponime: Rumia, Sopot, Bialogora, Tezew, Czama woda, Trzebunj, Kawcze, Brda (rijeka), Milocice, Niedalino (u nast: Nadajno), Lutowo, Tuchlino, Wielimie, Bobowo… Sve su to samo reliquiarum one postojbine na Visli, iz koje su Veleti > Ljutići selili u pradomovinu preko Odre, da bi odatle, jednim dijelom, krenuli dalje na jug.”
Radi još potpunije slike o Rotkovićevom stanovištu navodimo i dio iz njegove knjige “Ilustrovane istorije crnogorskog naroda I” (Podgorica, 2003), u kojoj se na 49. strani pod naslovom “Sloveni i Prasloveni (Veneti)” kaže sljedeće:
“Mi smi u knjizi Odakle su došli preci Crnogoraca analizirali najstarije slovenske toponime na ovome dijelu Balkana i zaključili da je tu bilo više praslovenskijeh oaza, o čemu jasno svjedoče praslovenski nazivi naselja. Našli smo, naime, tobože ilirsko pleme Ozeriates, pored Save i, zajedno sa Trubačevom, zaključili da su to Jezerani iako je Mayer izmišljao nekakav ilirski korijen ozer. Zatijem smo u Polibija u III v. stare ere i Livija (17. g. n. ere) našli grad u Makedoniji: Bilazora, u rejonu današnjeg Tetova…”

Vijesti, 10. mart 2011.