Slaveni sami sebe nigda i nigdje nijesu zvali Vendi (Vindi), ali treba znati, da su ih njegda tijem imenom zvali Nijemci, a gdješto ih još i danas tako zovu, i to Slovence po Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj, za tijem lužičke Srbe.
Ima mnoštvo topografičkijeh imena kao: Windehausen, Windischthal, Windsberg, Windischgratz, Wenddorf, Wendeburg itd. ne samo po onijem zemljama, gdje danas žive Nijemci razasuti među Slavenima, nego i ondje, gdje su Slaveni već odavna iščeznuli, a Nijemci su im preuzeli zemlju. Danas Nijemci govore Winde ili Wende (plural: Winden, Wenden), a njegda su govorili (u starom njemačkom jeziku) Winid ili Wined. Otkle je Nijemcima ovo ime, to se ne može danas reći, ali je sigurno, da su njim zvali Slavene od pamtivijeka. Dakle je posve naravno, da su preko Nijemaca rečena tri pisca saznala za rečeno ime i upotrebljavala ga za Slavene. To je isto onako, kako su Turci i Madžari Nijemce u svojim jezicima prozvali onijem imenom, koje služi Slavenima (…) premda se Nijemci sami nigda i nigdje nijesu zvali onako, kako ih zovu Slaveni.
Čudno je, što se ime Veneti (koje je isto što i Vendi) nalazi u staro doba ne samo za Slavene, nego i za druge njekoje narode, koji su bili od Slavena posve različni. Tako znamo za Venete u maloasijskoj pokrajini Paflagoniji, koje već Homer u Ilijadi spominje pod imenom Evstoi; drugi su Veneti življeli u staroj Galiji pri rijeci, koja se danas zove Loire, a treći i najznatniji Veneti sjedili su u gornjoj Italiji, njima je trag još do danas sačuvan u imenu svemu svijetu poznatoga grada Venezia (Mleci). Što su bili paflagonski Veneti, to jest: kojega plemena, o tom se ne može baš ništa reći; galski su Veneti bili keltički ogranak, a gornjoitalski Veneti ilirski ogranak.
Bilo je pokusa, te se hotjelo dokazati, da su ovi posljednji t. j. gornjoitalski Veneti bili Slaveni, pak da su istom poslije romanizirani, ali ti su dokazi veoma slabi i ne dokazuju ništa. Plinije piše na jednom mjestu svojega pomenutoga djela, da blizu rijeke Visle pored Sarmata i dvaju germanskijeh plemena Skira i Hira prebivaju također Venedi t.j. Slaveni.
Nije moguće, da bi Venedi ovdje značilo sav slavenski narod, koliko ga je onda bilo, jer je bez ikakve sumnje onda već bilo toliko Slavena, da se uz Vislu ne bi bili mogli smjestiti pa još življeti s drugijem narodima. Za to je posve sigurno, da Plinijevi Venedi znače samo jedan ogranak slavenskoga naroda, a drugi su slavenski ogranci bili rašireni dalje po današnjoj Rusiji. Uzaludan bi trud bio, tko bi kušao odrediti, kojemu su današnjemu slavenskomu plemenu praoci Plinijevi Venedi. Pored sve svoje kratkoće ipak je navedena Plinijeva bilješka velike cijene, jer je ona iza Herodotova vremena prva, koja spominje Slavene. Isto je tako dragocjena i druga jedna Plinijeva bilješka, gdje izbraja narode, koji sjede od kimerskoga Bospora dalje prema sjeveru. Tu ispisuje Plinije njekoliko imena više ili manje tamnijeh, ali na veliku našu radost jedno je među njima ne samo posve jasno, nego i očevidna slavensko, a to su Srbi, ili kako Plinije piše Serbi!
Ovo je dakle prvi primjer, gdje istorija bilježi jedno pravo slavensko narodno ime, jer Venedi, kako znamo, nije ime, kojim bi se Slaveni sami zvali. Naše veselje nad ovako starijem svjedočanstvom nije dakako potpuno, jer osim gologa imena ništa nam drugo Plinije o Srbima ne veli, pače i vrlo je teško reći, gdje su upravo nastavali ti Plinijevi Srbi. Za to se moramo zadovoljiti s oznakom sasma općenom i kazati, da su življeli njegdje blizu Dona, samo je Don na nesreću duga rijeka, pa je onda malo koristi od rečene oznake! Vrlo bismo dašta rado znali, jesu li Plinijevi Srbi praoci današnjih južnoslavenskih ili možda lužičkih Srba, a možda i drugijeh Srba, kojim je poslije ime iščeznulo? Na ta pitanja ne može nitko živ odgovoriti ni crne ni bijele. Ako su Plinijevi Srbi življeli oko Dona, a Veneti ili Venedi uz Vislu, onda je valjda sigurno – da su između Visle i Dona bez prekida življela slavenska plemena. A to nije nikako preveliki prostor za Slavene, koji su od pamtivijeka poznati sa svoje velike mnogobrojnosti. Ovijem se ni malo ne dira u pitanje o gustoći slavenskoga pučanstva, koja nije morala biti bog zna kolika.
U zadnjem t.j. 46. poglavlju svoje Germanije piše Tacit, da iza germanskoga naroda Sueva t.j. njegdje iza Visle sjede Peukini, Veneti i Fini (“Peucinorum, Venetorumque et Fennorum nationes”). O ovijem narodima priznaje Tacit, da ne zna pravo, pripadaju li među Germane ili među Sarmate, ali za Venete mu se ipak čini, da bliže stoje Germanima nego li Sarmatima. To on zaključuje po načinu života venetskoga ili slavenskoga naroda, jer Veneti kao i Germani grade kuće, u ratu vojuju pješke i brane se štitovima, dok Sarmati nemaju kuća, već žive u kolima i na konjima. O Venetima javlja nješto Tacit, što im baš nije na čast, kaže na ime, da su to hajduci, koji žive o grabežu po svemu prostoru, koji rastavlja peukinsku zemlju od finske. Pita se samo, jesu li što bolji od Veneta (> Slavena) bili Sarmati i Peukini; oni su jamačno dosta pakostili Slavenima, pa kako se u ono divlje doba može zamjeriti Slavenima, ako su i oni svojim susjedima vraćali milo za drago!
— Na pitanje, gdje treba tražiti Tacitove Slavene ili Venete, odgovaramo: njegdje oko Visle, u današnjoj Galiciji i u istočnoj ruskoj Poljskoj. To zaključujemo iz Tacitovijeh riječi, gdje veli, da Veneti hajdukuju po planinama izmedju peukinske i finske zemlje; a za Peukine od drugud znamo, da su nastavali njegdje oko Karpata; iza njih su dakle dolazili Slaveni, a iza Slavena Fini, koji se još i danas nalaze razasuti po sjevernoj Rusiji. Po onome, što smo rekli pri Pliniju, koji također svoje Venete (ili Venede) stavlja u blizinu Visle, samo se po sebi razumije, da ni pod Tacitovijem Venetima ne valja misliti sav slavenski narod onoga vremena, nego samo jedan dio.
Sloveni u davnini 