U istom (46.) poglavlju Germanije piše Tacit njekoliko riječi o životu finskoga naroda, ali to možemo preskočiti, pak će bolje biti, da nješto rečemo o drugom jednom narodu, o kojem nješto doznajemo iz Tacita.
Od svijeh indoevropskijeh naroda Slaveni su najsrodniji s Litavcima i Letima. Ova su dva plemena još i danas u životu i govore jezicima, koji su dosta nalik jedan na drugi. Litavci žive uz obalu Baltičkoga mora i dalje na istok na suhoj zemlji u kraljevstvu pruskom i u carstvu ruskom, a ima ih oko 1.800.000 duša. Leti su njihovi neposredni sjeverni susjedi i žive po Kurlandiji i po južnom dijelu Livlandije, a ima ih nješto preko milijuna. Njegda je bilo još i treće pleme, koje je stajalo u etničkoj zajednici s Litavcima i Letima, a to su bili stari Prusi, koji su do kraja ponijemčeni; oni su življeli uz donju Vislu i Njemen. Današnji litavski jezik sa svojim glasovima i oblicima sačuvao je mnogo više starine od letskoga jezika, i tko uzme makar posve površno porediti litavski jezik sa staroslovenskijem, opaziće toliku srodnost, kolike ne pokazuje ni jedan drugi indoevropski jezik. Ova srodnost dopire tako daleko, da su današnji jezikoslovci tvrdo uvjereni, da je bilo njegda vrijeme, kada se govorilo litavsko-slavenski, i istom poslije toga vremena rascijepljena je zajednica, te je nastao pralitavski i praslavenski jezik, a taj se rascijep dogodio svakakako njekoliko vijekova prije Herodota, možda oko god. 1000 prije Hrista.
Ovoliko budi dosta o litavskoj grani, a sada ćemo reći, što o njoj piše Tacit. Iz Tacitovijeh riječi u 45. poglavlju Germanije razabiramo, da su Litavci (dakako s Letima i s Prusima) življeli ondje, gdje ih nalazimo i u istoričko doba. Dalje doznajemo iz Tacita, da se Litavci oblače kao i Germani, pa da imaju i germanske običaje, ali jezik da im je sličniji britanskomu, nego germanskomu. U ovoj se posljednjoj stvari Tacit grdno prevario, ali to mu se može oprostiti, jer on nije ništa znao ni o litavskom ni o britanskom jeziku, dakle je mislio, da su ta dva njemu nepoznata jezika nalik jedan na drugi. Tako bi i danas kakvomu Francuzu usred Pariza, koji se nigda nije ni malo bavio ni hrvatskijem ni madžarskijem jezikom, mogao tko dokazati, da ova dva jezika blizu stoje jedan drugomu. Još veli Tacit, da su Litavci marljiv narod, da su vrsni ratari, a pored toga na morskoj obali da kupe dragocjeni jantar. Napokon dodajemo, da Tacit za Litavce ima naziv: Aestii.
Istočnu Evropu t.j. današnju Rusiju zove Ptolemej Sarmatija i veli, da u toj zemlji ima i krupnijeh i sitnijeh naroda. U krupne narode osim njekijeh sarmatskijeh i germanskijeh plemena broji Ptolemej i Slavene, ili kako ih on zove: Vendi. O Vendima veli Ptolemej da žive uz čitav Vendski zaliv. Taj vendski zaliv ne može biti drugo do sjeveroistočni dio Baltičkoga mora, samo je neprilika, što su tu sjedili, kako znamo iz Tacita, ne Slaveni (Vendi), nego Litavci. Za to nam valja misliti, da je Ptolemej među Slavene (Vende) brojio također Litavce, a to je mogao s tijem lakše učiniti, jer su se u njegovo doba Slaveni i Litavci manje razlikovali govorom, nego se danas razlikuju, pak je mogao njetko obavijestiti Ptolemeja, da su i Litavci Vendi.
Ako dakle Slaveni ili Vendi nijesu prebivali uz obalu Baltičkoga mora, onda su za cijelo prebivali daleko u nutarnjoj zemlji, ali kako daleko, toga Ptolemej ne veli. Lako se može dopustiti, da su gdjegdje Slaveni dopirali do Baltičkoga mora. Ovo bi se moglo posvjedočiti, što se usred današnje ruske Litve nalazi varošica Windau i pokraj nje rječica istoga imena. Mi dobro znamo, da ime Windau sluti na Slavene, koje su Nijemci zvali i zovu Winden ili Wenden.
Sitnijih naroda u Sarmatiji nabraja Ptolemej oko pedeset. Šafarik se u svojim Starožitnostima mnogo namučio tumačeći veliki taj broj narodnijeh imena, ali kako Ptolemej osim golijeh imena slabo što drugo dodaje, nije čudo, da je to vrlo težak posao. K tomu treba još i ovo dodati: već je Ptolemej mnoga imena bez sumnje krivo zapisao, kako svatko može vrlo lako pogriješiti pišući riječi i imena iz posve nepoznatijeh jezika, a što je još gore, iz takvijeh jezika, kojih narodi još nemaju pisma, kakvi su onda bili istočnoevropski narodi. Što je Ptolemej još s kolikom tolikom vjernošću zabilježio, to su kasniji prepisivači njegove Geografije dosta iskvarili, i tako su do danas došla imena istočnoevropskijeh naroda u takvu obliku, da će njih velika većina ostati do vijeka tajnom. Čovjek se doista mora diviti velikoj oštroumnosti i marljivosti Šafarikovoj, ali opet uza to valja priznati, da je Šafarik u opće samo u rijetkijem slučajevima stvar tako rasvijetlio i dokazao, da je svaka sumnja raspršana. (…)
Napokon imamo znati, da i Ptolemej spominje Srbe i veli, da s drugijem njekijem narodima sjede u asijskoj Sarmatiji t.j. u zemlji iza Dona. Sva je prilika, da su Ptolemejevi i Plinijevi Srbi isti narod, jer ako su Ptolemejevi sjedili iza Dona, a Plinijevi oko Dona, to ne treba ni malo da nas smeta kod onakvijeh pisaca, koji sami nijesu nigda vidjeli istočne Evrope, već su pisali samo po čuvenju!
Ako su Plinijeve, Tacitove i Ptolemejeve bilješke o starijem Slavenima mnogo kraće nego bi nama drago bilo, a ono iza Ptolemeja prolaze ne samo godine, ne samo decenije, nego i vijekovi, da o Slavenima doznajemo još manje, nego li iz rečenijeh triju pisaca. Kada su se već na početku III vijeka poslije Hrista počela germanska plemena komešati i otvarati burno ono doba, koje je poznato pod imenom “seoba naroda”, a ono Slavena kao da i nema na svijetu, tako se malo o njima govori! Ne ćemo prije priopćiti, što nam je poznato iz toga vremena o Slavenima, dok ne rečemo, što se dogodilo s južnom Rusijom poslije Ptolemeja.
Sloveni u davnini 