Seoba Veleta prema Prevalisu

“Sa našim dopunama, po Hani Skalovoj otkriva se mnogo veći stepen podudarnosti u oba pravca”, kaže dr Radoslav Rotković i nastavlja:
“U sredini plemenskog područja Moračana nalazi se Gorica, pod njom – Podgorica, južno od Podgorice – Plavnica, pritoka Labe, zatim jedna od brojnih Crmnica (Černica). Uz Podgoricu je i – Lužnica, kao i u Crnoj Gori, i Gorska (župa u Dukljanina). Sjeverno od Podgorice su – Riječani, Tušina, a sjeveroistočno – Nudoljska rijeka, čime je Nudo “premješten”, što je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Dalje ka sjeveroistoku naći ćemo Crno jezero kod Postdama, Pješivce, a dalje nalazimo na Kopanik (danas: Kopenick) kao Copanico kod Skadra… vidimo još ove zanimljive toponime: Bandići, Gentha, Plavy, Žabekuk, Lijeskov, Morana (Moransko kopito, Moranski brod, Moran na Skadarskom jezeru!) … Kokoti, Kuče, Zetin, Nevesinje, Lastva, Trebinje, Sitnica, Lijeska, Lubnica, Rovce, Bychori … Karuč, kao na Jezeru, Krupac kao kod Nikšića, Kamenica, Zverin kao na Lovćenu (Zvjerinac), Pijesky (Pijeske na Jezeru), Kanja, (Kanjoši u Paštrovićima), Stan (Stanjevići), Bardo, Golešin, Rogov… (Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000).
Jasno je da je ovo bio pouzdan naučno-metodološki temelj. Međutim, tu se pred Rotkovićem ispriječio jedan problem. Jer, njemački naučnici, arheolog Joakim Herman i filolog Hajnrih Kunstman su na osnovu pomenutih sličnosti još ranije postavili teoriju po kojoj su Sloveni s juga migrirali ka sjeveru Evrope.
U namjeri da obori Hermanovu i Kunstmanovu teoriju o pravcu slovenskog migriranja od juga ka sjeveru, Radoslav Rotković je stvar postavio na sljedeći način:
“U polemiku sa Kunstmanom i Hermanom mi nijesmo krenuli praznih ruku. Prethodno smo sačinili registar sa 860 podudarnih toponima u polapsko-pomorskom i zetsko-pomorskom prostoru, kraće rečeno u Polablju i Crnoj Gori. Naravno, u ovaj broj nijesu uračunata ponavljanja istog toponima, a da toga ima, dokazuje veliki broj ojkonima iz osnove Hot – (60), grab – (65), jasen – (18), kal – (31), javor – (13), kamen – (28), jezer – (26), a to je tipično južnoslovenski i zapadnoslovenski oblik, jer je ruski – ozero, poljski – jezioro; dalje, iz osnove klen – (12), kras – (14), odakle je i antroponim Kraso; lug – (10), med – (19), plot – (16), Polje – (7), Polica (15), Presjeka (5), rogoz – (14), roztok (7), Rybnica (7), slav – (32), štit – (5), tur – (41), varna, prije metateze koja daje savremeni oblik vrana (41), Vir (3), Virica (4), volk – (vuk) (19), prefiks za – (25), itd”. Riječ je, dakle, o hiljadama istijeh toponima, a Kunstman uvijek operiše sa svega nekoliko primjera! Hermanu je dovoljno da na sjeverozapadu vidi Travnjane, na Balkanu Travunjane, i da tvrdi da su Travunjani iz današnje Hercegovine selili ka Danskoj! Imajući, dakle, dovoljno argumenata u rukama da nekakva veza mora da postoji između polapsko-pomorskog i zetsko-pomorskog etničkog areala, morali smo raspraviti sve tri mogućnosti:
1) da su slovenska plemena iz rimskog Prevalisa selila ka Polablju, kako to hoće Kunstman;
2 ) ili da su iz Polablja migrirala ka Prevalisu ili,
3) da su iz nekog zajedničkog jezgra ova plemena jednim dijelom pošla ka jugu a drugim dijelom ka sjeverozapadu, kao što se to desilo u vrijeme najezde Avara. (“Odakle su došli preci Crnogoraca”, 2000, str. 43-45)
Rotković je između tri mogućnosti prvo krenuo u ispitivanje treće hipoteze.
“Pregledali smo ruske, poljske, ukrajinske, češke i slovačke toponomastičke studije i tražili to zajedničko jezgro od oko osam stotina istovjetnijeh toponima koji se mogu identifikovati u Crnoj Gori i Polablju. Lako je zapaziti da nijedno istočnoslovensko pleme ne nalazi svoju paralelu u Crnoj Gori. Osim toga istok se mora isključiti i zbog leksema kao što su: jezero, ruski – ozero, poljski – jezioro; laz kojega nema ni na Balkanu istočno od Vardara; kokot, sa 6 naselja Kokoti, čega, takođe, nema na istoku (đe nalazimo oblike: petao, petuh, pet’l).”
Rotković je dalje ukazao da najviše podudarnih toponima, osim u Polablju, nalazimo u Poljskoj, koja je zanimljiva i kao ijekavsko područje. Jer ekavskoijekavska izoglosa nije neka novija pojava. “U Poljskoj, rekosmo, susrijećemo “odnekud poznate” toponime kao: Rogovo, Moracz, Stargard, Trzebin, Cieklin, Lazy, Lukowo, Kawcze, Rumia, Zabiele, Siennica, Roztoka, Rybnik, Gozd, Maczugi, ali to je sve razbacano. Niti ima dovoljno takvih paralela, niti su na određenim prostorima slično raspoređene, a sve to imamo u Polablju” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”).
“Ne našavši zajedničko jezgro hiljada toponima u Polablju i Crnoj Gori, mi smo morali da se oslonimo na ova dva roja, i jedino je ostalo pitanje pravca kretanja. Sjever – jug ili jug – sjever? Analizirajući Kunstmanove teze, našli smo u njima previše proizvoljnosti. I njemu i Hermanu istovjetan je cilj. Da dokažu da su Sloveni što kasnije došli na Labu! Ali te teze već su ranije demantovali drugi njemački naučnici, koji su izučavali etnogenezu Germana i njihovu pradomovinu.Ostala je, dakle, kao važeća hipoteza ona o seobi sa sjevera na jug. A na tom području živjeli su Sloveni poznati u istorijsko vrijeme kao Veleti > Ljutići (takođe i Vilci) i Obodriti (Abodriti, Bodriči)” (“Odakle su došli preci Crnogoraca”).
Eto dakle naučno-metodološke skice po kojoj je Rotković izveo svoju teoriju, a čiji je konačan oblik sadržan u njegovom zaključku da su zapadnoslovenski preci dukljanskih Slovena “došli na južni Jadran poslije 568. godine, a da su Srbi i Hrvati stigli tek poslije 626. godine”.