Po riječima Porfirogenitovijem došli su Hrvati iz zemlje, koja se zvala bijela Hrvatska. Iz onoga, kako Porfirogenit određuje položaj bijele Hrvatske, vidi se i opet njegova površnost, jer po njegovijem naznakama ležala je bijela Hrvatska njegdje u današnjoj sjeveroistočnoj Češkoj pokraj gornje Labe, ali i u istočnoj Galiciji. On na ime piše, da bijela Hrvatska leži madžarskoj zemlji na sjeveru, franačkoj na istoku, bavarskoj na sjeveroistoku, ali piše i to, da na bijelu Hrvatsku često udaraju Pečenezi, koji su u njegovo doba življeli u zapadnoj Rusiji na obje strane rijeke Dnjepra. Svatko će lako dokučiti, da Pečenezi ne bi mogli često navaljivati na bijelu Hrvatsku, kad bi od nje bili tako rastavljeni kako je rastavljena sjeveroistočna Češka od Podnjeparja. Tko može u jedan mah reći, da ista zemlja leži sad ovdje sad ondje, taj se doista ne može pohvaliti, da je pisac odviše savjestan i točan. U ostalom lako je naći izvor navedenoj Konstantinovoj pogrješki. Treba na ime znati, da je u sjeverozapadnoj Češkoj u Konstatinovo doba živjelo češko pleme koje se zvalo Hrvati, ali premda su se tako zvali, nijesu južnoslavenskijem Hrvatima stajali nimalo bliže nego ostala češka plemena. Još se nalazilo pleme Hrvati u istočnoj Galiciji ispod Karpata, ali ovi su Hrvati bili rusko pleme, i poslije im se ime izgubilo kao i drugijem ruskijem plemenima.
Čuvši Porfirogenit, da Hrvata osim na slavenskom jugu ima također u Češkoj i u Galiciji, pomislio je, da su češki i galički Hrvati jedan narod i da su se od njih ocijepili južni Hrvati. Izraz: bijeli Hrvati, bijela Hrvatska također je Konstantin krivo upotrebio, jer je to ime po svjedočanstvu staroruskoga ljetopisca Nestora njegda pripadalo južnoslavenskijem Hrvatima, a ne češkima ni galičkima. Velika bi bila muka s Konstantinovom velikom Hrvatskom, kad opet ne bi bilo sigurno, da je ovo ime plod Konstantinove površnosti. (…)
Ne pripovijeda Konstantin samo o bijeloj Hrvatskoj, on zna i za bijelu Srbiju, ali je muka i s njegovom bijelom Srbijom. On piše, da bijeli Srbi žive u zemlji, koja se zove Bojki i da graniče s bijelom Hrvatskom i s Njemačkom (Francijom). Šafarik je tražio bijelu Srbiju u južnoistočnoj Galiciji, jer se tamo još i danas nalazi malorusko pleme, koje se samo zove Bojki, ali je neprilika, ako pristajemo uz Šafarika, jer u onom kraju i u njegovoj blizini ne zna istorija da bi igda prebivali kakvi Srbi; za to nam se čini vjerojatnije mnijenje Račkoga, koji piše, da Konstantinovu bijelu Srbiju treba tražiti ondje, gdje još i danas živucaju dva mala slavenska plemenca, na ime lužički Srbi (gornji i donji)…
Porfirogenit dakako veli, da su Hrvati došli iz bijele Hrvatske, a Srbi iz bijele Srbije. Ali s tijem se odgovorom ne možemo nikako zadovoljiti. Južnoslavenski Hrvati nijesu češko pleme, za to i ne možemo misliti, da su došli iz Češke otcijepivši se od tamošnjih Hrvata, a ni južnoslavenski Srbi ne pokazuju nikakve osobite srodnosti s lužičkijem Srbima; kako bi dakle mogli odande doći! Prije se može misliti, da su Hrvati bili srodni više nego samijem imenom s onijem Hrvatima, koji su življeli u istočnoj Galiciji.
Ovi su galički Hrvati do duše odavna već izgubili plemenske svoje osobine i svoje osobito ime, ali kako je u njihovoj blizini tj. njegdje oko sjevernoga Buga; onaj prvi možemo zvati južni, a drugi sjeverni Bug (velika većina čitatelja za cijelo dobro zna, da su dva Buga; jedan utječe u Crno more, a drugi u Vislu) prebivalo još u X vijeku pleme, koje se zvalo Srbi, i kako su Hrvati i Srbi i u novim svojim naseljima ostali susjedi jedni drugima, za to je vjerojatno, da su Hrvati i Srbi došli ovamo iz južnozapadne Rusije i da su se skupa pomicali prema zapadu onako, kako je rečeno. Za ovu se tvrdnju ne može za sad navesti nikakav jak dokaz, ali ne znamo, što bi se i protiv nje moglo navesti. Da su od pamtivijeka, tj. još u pradomovini morali Hrvati i Srbi stanovati jedni pokraj drugijeh, to se lijepo može potvrditi velikom srodnošću u jeziku, životu i običajima ovijeh dvaju plemena. Za što upravo držimo južnozapadnu Rusiju pradomovinom Hrvata i Srba, to je za to, jer nigdje drugdje ne znamo da bi kakvi Hrvati i Srbi u staro doba življeli u bliskom susjedstvu.
Što se tiče pitanja: tko je doveo Hrvate i Srbe na nove im postojbine, na to ćemo brzo odgovoriti. Porfirogenit veli, da je Hrvate dovelo pet braće i dvije sestre. Velika je muka s imenima ove braće i sestara tj. još nije nikomu pošlo za rukom (a valjda i ne će nigda) protumačiti ih sva od prvoga do posljednjega; muka je za to velika, jer se Konstantin kao površan pisac (kako je već njekoliko puta rečeno) nije mnogo starao, da ona imena točno zabilježi, a baš da se i koliko tijem starao, ne bi ih mogao posve dobro sva zapisati, jer grčka azbuka, kojom je Porfirogenit pisao, nema znakova za sve glasove hrvatskoga jezika, npr. za i, c, š itd. Osim toga da je Konstantin ne znam koliko pazio, da ona imena što točnije zapiše, opet se moglo dogoditi, da kasniji prepisivači ovo ili ono slovo drukčije napisu. Tako, dakle, ne možemo drugo učiniti nego navesti ona imena, kako ih nalazimo u Porfirogenita: Klukas, Lovelos, Kosences, Muhlo, Hrovatos, Tuga i Buga (ili Vuga). Peto je ime posve jasno; ono je očevidno isto što Hrvat, a mi smo već rekli da je ovo ime bilo obično u našijeh starijeh ne samo kao narodno, već i kao lično ljudsko ime.
Mi znamo, da Hrvati nijesu na jednoć došli u današnje svoje zemlje, nego je njihova seoba trajala njekoliko decenija, za to dakle ne možemo misliti, da bi ih dovelo sedmero braće. Osim toga broj je 7 njekako mitičan, tj. rado se nalazi u narodnijem pjesmama i pričama, i to nam je uzrok, te držimo, da su Hrvati u Konstantinovo vrijeme pričali o sedmero braće, koji su ih tobože doveli u nove zemlje.
Vijesti, 25. 03. 2011.
Sloveni u davnini 