Da su Hrvati i Srbi bili ne znam koliki junaci, ne bi nikako mogli Avarima odoljeti, koji su onda stajali na vrhuncu svoje sile, jer su Avari sjedili u svojoj zemlji, a Hrvati su i Srbi bili putnici, kojima je moglo svaki čas nestati najnužnijih stvari za život. Kako se iz ovoga vidi Hrvati i Srbi nijesu mogli krenuti na put iz svoje pradomovine u Heraklijevo vrijeme tj. prvijeh decenija VII vijeka, već se to moralo dogoditi njekoliko vremena prije.
Po svoj prilici su se oni digli put zapada oko godine 550. i nastanili se njegdje u današnjoj Ugarskoj, gdje je pored poznatijeh nam Gepida i Langobarda i drugih sitnijih plemena još dosta mjesta moglo i za njih biti. Najpriličnije se čini Račkomu držati, da su se Hrvati i Srbi stanili u donjoj Panoniji ili recimo negdje u današnjoj baranjskoj županiji i naokolo. Kada su Avari god. 568. postali gospodari čitave Ugarske, onda su dakako i Hrvati i Srbi potpali pod njihov jaram kao i drugi izokolni narodi. Makar se koliko dosadno činilo komu ponavljanje poznatijeh poslovica, ja ću ipak ovdje reći: u svakoj nesreći ima i sreće; Avari su istina bili strašni zulumćari, ali je pod njima u toliko bilo dobro podjarmljenijem narodima, što su im Avari dopuštali širiti se, kud su samo mogli. Dopuštajući Avari svojoj raji širiti se mislili su, da se tijem širi i njihova vlast. Tako su dakle Hrvati i Srbi preko Drave prelazili po malo u današnju Hrvatsku i Slavoniju, a otud i dalje, dok se nijesu raširili po svijem zemljama, u kojima žive hvala Bogu još i danas. Nijesu te zemlje bile prazne, u njima su življela na rijetko razasuta ilirska i keltička plemena; njih su dakle morali Hrvati i Srbi potiskivati i uništavati prije nego su se mogli nastaniti u novijem zemljama.
Zgodno veli Rački, da su Hrvati i Srbi to činili vojujući pod avarskom zastavom; t.j. Avari su ne samo Hrvatima i Srbima dopuštali rečeno širenje, već su ih još u tom pomagali kao svoje saveznike i podanike. Ovaj je posao osvajanja trajao jamačno mnogo godina, a svršio se njegdje u vrijeme cara Heraklija. Konstantin Porfirogenit piše, da se od dalmatinskijeh Hrvata jedan dio ocijepio i pošao u Ilirik i Panoniju (ili kako bi se danas reklo: u Hrvatsku i Slavoniju) i tu načinio sebi posebnu državu s posebnijem knezom. Po onom, što smo mi malo prije razložili, bit će obratno istina, tj. nijesu Hrvati odlazili iz Dalmacije u Hrvatsku i Slavoniju, nego iz Hrvatske i Slavonije u Dalmaciju.
Kako je Porfirogenit znao svoje kombinacije bilježiti kao pravu istoričku istinu, to se osim drugoga vidi u onom, što govori o seobi Srba. Doista nije vjerojatno, da bi Srbi igda življeli u okolici grada Soluna, gdje znamo, da su stanovali bugarski Slaveni, a kad bi se igda bili onamo naselili, što bi ih gonilo, da se vraćaju natrag, otkle su došli? Lako je ući u trag Konstantinovoj kombinaciji: još se i danas u južnoj Maćedoniji nalazi varošica Srbica (Servija), a nalazila se već i u Porfirogenitovo vrijeme (…) Ovijem se imenom dao pisac zavesti, te je pomislio i napisao, da je njegda tamo živio srpski narod! Nije nemoguće, da se jedno pleme bugarskih Slavena zvalo Srbi i po njima da je ime rečenoj varošici, a Porfirogenit je u svojoj površnosti pomeo što nije valjalo pomesti.
Hrvati su i Srbi, kako smo malo prije pokazali, bili podanici avarski; za to se vrlo lako moglo dogoditi, da je gdjetko u Vizantiji u ono doba Hrvate i Srbe također zvao Avarima. Gdjekoja se takva bilješka mogla sačuvati do Konstantinova vremena, a on je onda posve pomiješao Hrvate i Srbe s Avarima. Tako tumačimo čudan pojav, što on na dva mjesta, koja su dosta blizu jedno drugomu pripovijeda, kako je Dalmacija osvojena. Što on istu stvar dva puta pripovijeda, još nije toliko čudnovato, mnogo je čudnovatije, što one osvajače zove sad Avari, sad Slaveni, pače se nalazi i to, te veli: Avari ili Slaveni, kao da među njima nema razlike! Velika se ova Porfirogenitova konfusija može samo tako razumjeti, ako se reče, da pod Slavenima treba misliti Hrvate i Srbe, a nikako Avare, jer su Avari bili samo gospodari Hrvatima i Srbima, a ne njihova braća. Ako je tako (a čini se, da drukčije nije), onda se Porfirogenit sam dalje zapleo te pomislio i napisao, da su Hrvati osvojili Dalmaciju od Avara. Tako bismo dakle i u samoga Konstantina imali potvrdu tomu, da su Hrvati i Srbi “pod avarskom zastavom” osvojili sebi nove zemlje, ali ih nijesu osvojili od Avara, ni po dozvoli cara Heraklija.
Ne može se nijekati mogućnost, da je s Hrvatima (a možda i sa Srbima) zabasalo i nješto malo Avara u osvojene zemlje, dok smo rekli, da su Avari bili novijem osvajačima pomoćnici i saveznici. Porfirogenit piše na jednom mjestu, da još u njegovo vrijeme (u X vijeku) ima među Hrvatima avarskijeh ostataka, koji se i svojom spoljašnjošću lako raspoznaju od pravijeh Hrvata.
Šafarik je još u današnjem hrvatskom jeziku našao jednu riječ, koja je prodrla iz avarskoga jezika, a to je riječ ban. Nijedan drugi slavenski jezik ne poznaje riječi ban, pa to već samo može (ali dakako ne mora) biti dokaz, da je riječ uzeta iz kojega neslavenskog jezika. Šafarik je izrekao mnijenje, da je ban postalo od avarskoga imena Bajan, a vidjeli smo, da se ovako doista zvao jedan avarski knez ili hagan. Neka nitko ne misli, da je nevjerojatno, da bi od imena kojega avarskog poglavice postala riječ ban. Treba uzeti na um, da je i riječ kralj postala od ličnoga imena, i to od Karla Velikoga, da i ne navodimo riječi car, ćesar, koje su u svijem slovenskijem i drugijem evropskijem jezicima postale od imena velikoga Rimljanina Cezara. Po svoj je prilici hrvatska riječ ban glasila u početku bojan, dok je vizantijski pisci, pa i sam Konstantin Porfirogenit bilježe “bojanoso”. Od njegdašnjega bojan postalo je ban istijem putem, kako je od pojas postalo pas.
Sloveni u davnini 