Skiti se lagano posarmatili

Među lužičkijem i među južnoslavenskijem Srbima tolika je razlika, kolika samo može biti među dva slavenska ogranka, oni se govorom tako razlikuju, da bi se mogli samo s velikom mukom i to posve malo razumjeti. Tako je moglo biti već i u Herodotovo vrijeme: mogla su biti dva slavenska plemena, jedno pri Dnjepru, a drugo iza Dona, pa su se i jedni i drugi zvali istijem imenom: Budini!
Vidjeli smo prije, da je Herodot osim pravijeh Skita poznavao i neprave Skite, a to su bili Skiti orači i Skiti ratari. Oni su bili jedni drugima susjedi, a sjedili su njegdje od srednjega Dnjepra do gornjega Buga i Dnjestra. Premda ništa ne znamo o njihovoj narodnosti i jeziku, opet nije nevjerojatno, da su Skiti orači i Skiti ratari bili također Slaveni, ali su bili robovi pravijeh Skita, koje su morali svojim žuljevima hraniti.
S jedne se strane zna, da su Slaveni od pamtivijeka bili izvrsni težaci i kopači i da su upravo s ljubavlju obrađivali polja — a s druge se strane ne zna, da bi u onijem krajevima, gdje su življeli Herodotovi Skiti orači i Skiti ratari, igda stajala za dulje vremena kakva neslavenska plemena, nego uvijek nalazimo tamo sve do danas Slavene. To su eto dva razloga, za što mi s drugijem piscima i pomenuta dva plemena također brojimo među Slavene.
Bez sumnje je bilo u Herodotovo doba još i više slavenskijeh plemena nego li su do sad navedena; ali kako Herodot za druge nije ništa doznao, nama ne ostaje drugo nego se zadovoljiti pukijem nagađanjem, koje je u toliko osnovano, što znamo, da su se u kasnije, istoričko doba, cijepali Slaveni na veliko mnoštvo plemena, dakle je već i u slavenskoj pradomovini moralo biti zametaka tomu cijepanju, samo je dakako vječna tajna, kakvi su bili ti zameci. Dosta je koješta nesigurno i tamno u Herodota, ali jedna je stvar prilično, ako ne posve sigurna, da pradomovina Slavena leži u srednjoj evropskoj Rusiji uz rijeke Bug, (donji, a možda i gornji) Dnjepar, Dnjestar i Don.
Još bismo kako tako pregorjeli, što onako malo doznajemo iz Herodota o praslavenskom narodu i domovini, kad bismo iz drugijeh pisaca poslije njegova vremena doznavali što obilnije i sigurnije o Slavenima. Ali vijesti drugijeh pisaca još su oskudnije od Herodotovijeh, tako da se vrlo malo može o Slavenima razabirati. Kada poslije Herodota prvi put doznajemo za Slavene, već je od onda mnogo koješta promijenjeno; svijet je čisto drugi, jer njim vladaju silni rimski carevi. Promijenjena je i evropska Rusija: u njoj ne gospoduju više Skiti, već po njoj žare i pale Sarmati. Znamo već iz onoga, što je naprijed rečeno, da su Sarmati bili srodni sa Skitima, ali su Sarmati počeli oko god. 400 prije Hrista (dakle njekoliko godina iza Herodota) prelaziti preko Dona i sve više pritješnjavati Skite, dok ih nijesu napokon posve pritijesnili, tako da se u vrijeme oko poroda Kristova nalazilo samo nješto malo ostataka pravijeh Skita, a ostali se skitski narod izgubio ili bolje govoreći: posarmatio se. Sarmati su zavladali svom onom zemljom, koja je njegda bila skitska, pače Sarmati su još i dalje protegnuli svoje gospostvo na sjever i na zapad. (U današnjoj Rumuniji življeli su u vrijeme oko poroda Kristova Geti, koji su bili tračko pleme). Sarmati su bili razdijeljeni u njekoliko plemena, kakva su bili: Alani, Jaksamati, Roksolani, Jazigi (ovi su se u kasnije vrijeme po mnijenju njekijeh naučnjaka doskitali ća u Ugarsku, pa se po njima još i danas kraj blizu Debrecina oko Tise zove Jazigija — madžarski Jaszag, ali je moguće, da je Jaszag samo učeno ime bez realne podloge). Kako su Sarmati u vrijeme svoga gospostva bili najjači i najpoznatniji narod čitave istočne Evrope, za to su grčki i rimski pisci često pod imenom Sarmata mislili sve narode istočne Evrope, a da je to velika pogrješka, to uviđa svatko.
Plinije, Tacit i Ptolemej jesu jedina tri pisca, koji su u svojim djelima njekoliko mrvica ostavili o starijem Slavenima, svojim suvremenicima. Prije nego te mrvice pokupimo, reći ćemo njekoliko riječi o pomenutijem piscima.
U rimskoj su književnosti poznata dva pisca Plinija; jedan se zove C. Plinius Secundus ili Plinius Maior, a drugo je njegov posinak Plinije Mlađi. Mi imamo ovdje posla samo s onijem prvijem Plinijem. On se rodio god. 23. poslije Hrista, a umro je god. 79, pri erupciji Vesuva. On je napisao veliko djelo od 37 knjiga. Djelo se zove Naturalis historia, a u njemu se govori kao u kakvoj enciklopediji o svijem strukama ljudskoga znanja onoga vremena.
Mlađi suvremenik Plinijev bio je Kornelije Tacit, koji je rođen oko god. 54. poslije Hrista, a umro je oko god. 119. Tacit je napisao njekoliko djela, od kojih su najzreliji i najznatniji plod njegova uma: Annales. Za našu svrhu nema ovo znamenito djelo interesa kao ni druga Tacitova djela izuzevši djelo Germania, u kojem ima vele dragocjenijeh bilježaka za germansku zemlju i germanske narode onoga vremena, a s njekoliko se riječi sjetio pisac i starijeh Slavena.
Treći je pisac grčki geograf Klaudije Ptolemej, koji je pisao svoju geografiju oko god. 160. poslije Hrista. Ovaj je pisac bio vrlo učen čovjek, jer se bavio ne samo geografijom, već također matematikom, astronomijom i musikom. (To je isti onaj Ptolemej, koji je dokazivao, da je naša zemlja središte svemira i oko nje da se vrte druge planete, pa i sunce. Istom je Kopernik ovu Ptolemejevu nauku oborio, pošto je gospodovala 14 vijekova).
Još ne možemo priopćiti bilježaka navedenijeh triju pisaca o starijem Slavenima, jer prije treba dokazati, da su Vendi ili Vindi isto što Slaveni. Njih trojica na ime ne znaju ništa za slavensko ime, nego govore samo o Vendima ili Vindima.