Za Langobardima ka jugu

U nastavku Komentara u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” dr Radoslav Rotković opisuje dalju polemiku sa Stjepanom Pantelićem.
“U knjizi Hrvatska krstionica Pantelić razvija tezu da su Hrvati (ne starosjedioci nego oni koji su došli u drugom talasu, a to su tzv. Bijeli Hrvati Porfirogeneta) došli na jug iz plemenskog saveza Obodrita. Ove doseljenike Kunstman naziva “Saksonskim Hrvatima”.
Podsticaj za ovo da je Porfirogenet, koji je napisao da su ovi Bijeli Hrvati obitavali u blizini Franačke i Saske. No Porfirogenet kaže da je ta Hrvatska: Bijela odnosno Velika … A ovaj pridjev: Velika Pantelić daje samo u navođenju tuđih mišljenja na tri stranice. U rezimeima na više jezika isključivo pominje Bijele Hrvate.
Mi smo više puta dokazivali da Bijele Hrvatske nije bilo, nego je taj termin Porfirogenet upotrijebio nesigurno, pa je i dodao: Bijela, odnosno Velika, a bijela ne može da bude velika, ali zato može da se pomiješa bela i vela u grčkome čitanju bete na dva načina…
U poljskome Slowniku donesena je stara mapa Češke, na kojoj su ucrtane dvije Hrvatske: jedna velika, a jedna mala! A to su oni: “Chrouati et altera Chrouati” Markarta. O ovome smo raspravljali u Kraljevini Vojislavljevića (110-114).
Dukljanin, kao baštinik latinske tradicije, mogao je da upotrebljava samo utvrđene modele. Superio, inferior, magna, parva a ne kolorističke oznake strana svijeta koje su bile odomaćene u Aziji. Osim toga, baš u Hrvatskoj kronici, u kojoj se termin dalmatinski zamjenjuje sa harvacki nema Crvene Hrvatske, a ima Bijele, prema Porfirogenetu, koji, takođe, ne zna za Crvenu Hrvatsku. Kao što za nju ne zna nijedan papa, nijedan biskup, nijedan drugi vizantijski ili domaći izvor, ako nije nastao poslije Dukljaninovoga Regnuma Sclavorum, jer je neki prepisivač, prema Bijeloj Hrvatskoj, ne znajući da je to Vela Hrvatska, dodao izmišljenu Crvenu Hrvatsku. (…)
Naši su preci napustili polapsko-pomorsku Slaviju u VI vijeku, idući tragom Langobarda, koji su ranije sišli u Panoniju i već u 568. iz Panonije stigli na sjever Italije, i dali ime Lombardiji. U njihovoj vojsci, samo oko jednog grada, u opsadi, bilo je angažovano nekoliko hiljada najamnih vojnika – Slovena. Mi smatramo da su iz te iste mase bili i oni Sloveni koji su iz Panonije krenuli na južni Jadran. A da su oni tamo došli u prvome talasu, vidi se ipso facto iz činjenice da su tamo zasnovali državu, koja je već do sredine X vijeka, po priznaju srpskoga istoričara Ćirkovića bila “formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskoga područja”. A koje su bile te susjedne slovenske kneževine? Hrvatska do Cetine, Raška do Lima i Bosna sjeverno od Rame.
Izvori o seobi sa juga na sjever su literarni i nastali su pod uticajem Biblije, koja je jasno stavila Adama (ad-hama, prvog čovjeka) u Getsemanski vrt! A narodi se, po tome, nijesu mogli namnožiti drukčije sem iz centra u kojemu se nalaze prvi ljudi! Poslije potopa (jer je Bog bio razočaran prvom verzijom svijeta, pa je napisao drugu), sve je krenulo sa Ararata, iz Nojeve (Noahove) lađe. Zato je i Orbin (1601) pošao od Nojevoga starijeg sina Jafeta, čije je potomstvo iz Kilikije stiglo do Britanije i Skandinavije.
Orbin i ime Jafetovo tumači “širenjem” (allargamento). Pa je, dakle zbog Biblije kojoj je cijeloga života služio, vodio Slovene do Skandinavije, da bi ih vraćao na Jadran. Iz te osnove su nastale sve verzije o seobi sa juga, i u Nestora i Anonima Gala (Panonija, kao etapa u kretanju sa Ararata na sjever), i Dalimilova hronika (XV v.), koja kreće iz Grčke. Time je zaveden, a da, možda, toga nije ni svjestan, i prof. Pantelić jer i on “s Bogom ruča”, što bi rekao Stefan M. Ljubiša.
Među onijema koji su negirali seobe na jug bio je i Mađar Sabo. I na njega se pozivao Mužić. Njima smo obojici, objavili mapu seobe Mađara, koji su stigli i do Španije, i do Danske. Pa ako nije sporno da su se Romi iz Indije razišli po svijetu; da su Jevreji iz Judeje uradili to isto; da su Vandali sa Baltika stigli u Afriku; pa su neki egipatski faraoni imali Slovene kao učitelje, o čemu piše Slownik Poljske akademije nauka u članku Slowianie w Afrike; da je jedan Sloven, postavši velikodostojnik, osnovao Kairo i da je zato u Kairu bila ne samo “slovenska ulica” nego i “slovenski kvart”; da je 40.000 Slovena odjednom (686. g.) prešlo i naselilo se u Opsikonu, između Galipolja i Smirne u današnjoj zapadnoj Turskoj, Bitiniji, oko Carigrada, Zagori na južnoj obali Crnoga mora i istočno od Kilikije; a Sloveni iz Pripjetskih močvara (Dregovići iz Dregve), Severci iz malo istočnijeg kraja, s drugim plemenima (u Bugarskoj ih je pominjano sedam) iz ostalijeh srednjoruskijeh predjela došli na Peloponez, đe su činili većinu 218. godina, tako da je vizantijski car Porfirogenet uzviknuo više nego napisao: “Posloveni se sva zemlja i postade varvarska”, – kako to da je sporno samo doseljavanje Hrvata i Crnogoraca?
I što ima patriotsko u tome da tražimo u vrijeme Rima slovenske Ilire, koji su dijelom bili toliko maloumni da ostave naranče i smokve i odu u maglu, snijeg i led? Da bi nakon hiljadu i više stotina godina šteđeli 11 mjeseci, kako bi, barem 20 dana ljeti, mogli da se brčkaju u toploj vodi svoje postojbine? I da se pitaju: što nam bi da idemo odavde? Kad smo čak i imenicu smokva uzeli od Gota!
Već smo kazali da je za nas izoglosa ie : ije sporedna, jer je imamo pomiješanu na malim prostorima. Važnija je e : je, ije izoglosa.
Iako je i ona sačuvana u Zagorju i Sloveniji, ipak je karakteristična za istočni Balkan i za Bjelorusiju, sa kojom, evo, uspostavljaju kontakte ne samo srpski političari, nego i povjesničari i arheolozi.”