Zapadni susjedi Poljaka

Prema dr Radoslavu Rotkoviću preci dukljanskih Slovena su “slovenski narod, zapadno-slovenskog porijekla, zapadni susjedi Poljaka, s kojima imaju zajedničku ijekavicu”.
Ovo stanovište zastupao je i naš lingvista dr Vojislav Nikčević koji je držao da je na ove prostore “ijekavica donesena iz praotadžbine, iz današnje istočne Njemačke”. Po Nikčeviću “prototip crnogorskog jezika je polapski jezik koji je izumro u 18. vijeku” (iz intervjua Radiju Slobodna Evropa).
Dakle, po Rotkoviću, Veleti (Ljutići) i dio Obodrita došli su sa prostora između rijeke Labe i Baltičkog pomorja. Migrirajući pravcem sjever – jug, stigli su u drugoj polovini 6. vijeka na tlo rimske provincije Prevalis i tu i ostali. Taj prostor će kasnije dobiti ime Duklja (Dioklitija).
Praplemenski korijen veže se dakle za slovensko pleme Veleti koje je nakon što je bilo potisnuto od Gota prešlo Vislu u drugom vijeku i nastanilo se zapadnije, u Polablju.
Njihov dolazak na Balkan, nakon 568. predstavlja prvi talas slovenske migracije, dok su u drugom, koji se desio nepuni vijek kasnije, okolna područja naselili slovenski preci Hrvata i Srba.
Iz dosadašnjeg izlaganja mogli smo stvoriti sliku o širini Rotkovićevog naučnog zahvata, ali prava dimenzija postaje nam jasna tek iz njegovih “Komentara uz prvo izdanje” objavljenih u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” (2000) gdje se osvrće na reakcije koje je izazvalo njegovo djelo, kao i na polemiku i korespondenciju koju je vodio sa drugim slavistima.
Osim toga, Rotković pravi osvrt i na srodna istraživanja vezana za njegovu temu te nas tako na najbolji način uvodi u savremeni slavistički diskurs.
“U ovome dodatku osvrćemo se na neke diskusije koje je izazvalo prvo izdanje. Bilo je unaprijed jasno da niko neće javno osporavati materijal sadržan u knjizi, jer je on lako provjerljiv i autentičan, a usto i dovoljno obiman. Mi nijesmo otkrili nijedan od navedenih toponima, niti smo do njihovog slovenskog oblika došli prevođenjem germanskih naziva, pa nijesmo koristili čak ni ekvaciju: Gutenberg – Dobrogora, koja je notirana u izvorima, jer se ne može znati što je starije.
(U ispravi Otona I imamo Thobragora 952. godine! Slownik starožitnošći slowianskich, Poljske akademije nauka, I, 2, 352. Po tome bismo zaključili da je slovenski oblik stariji! U nas je Dobra Gora u Cucama.)
Nijesmo slovenizovali ni dio naziva koji je germanizovan, u slučajevima djelimičnoga prevođenja sa slovenskog na njemački, kao u primjerima tipa: Bielefeld, đe je prvi dio očigledno slovensko Bijelo, a drugi dio prevedeno Polje (Feld). Nijesmo to radili zato što nam 10 odsto toponima više ili manje ne znači ništa, kad ih imamo dovoljno, 863, ne računajući ponavljanje istoga tipa, što bi broj istih toponima u Polablju i Crnoj Gori povećalo na nekoliko hiljada!
Primjera radi, iz osnove lipa ima u Hane Skalove 60 toponima; iz osnove hot(jeti) – 40; iz osnove kamen – 28; iz osnove jar – 36; iz osnove jezer – 26; iz osnove lub>ljub – čak 134!
Tako se diskusija najčešće svodi na pitanje: da li smo išli sa Jadranske obale ka Baltiku (o čemu nema izvora, sem literarnih), ili sa sjevera na jug (o čemu imamo obimnu građu i za slovenska za germanska plemena, pa i za azijske horde koje su upadale sa istoka u Evropu i, takođe, težile Sredozemlju).
A ta se diskusija vodila u pismima između nas i dr Ivana Mužića u Splitu i prof. univerziteta Stjepana Pantelića u Majncu.
Mužić je autor više puta izdavane i dorađivane knjige koja je u prvoj verziji (1989) imala naslov: Podrijetlo Hrvata, a u drugoj (1991) koja je prevedena na italijanski: Podrijetlo i pravjera Hrvata, a u četvrtom i petom (1996, 1997): Slaveni, Gori i Hrvati.
Već prvo izdanje Mužićeve knjige lijepo je prihvaćeno u Beogradu, čemu se autor, možda, nije nadao. Prikaz u “Politici” označio je knjigu kao “kopernikanski prevrat u našoj nauci”, ali je otkrio i sumnjivi razlog za toliko ushićenje, jer je u naslovu naglasio da su Iliri bili Sloveni!
Istina je da je to i mišljenje Ivana Mužića, ali njegova knjiga nije posvećena samo tome. Mužiću su se javljali sa pozitivnim odjecima prof.dr Relja Novaković, koji se bavio istraživanjem pradomovine Srba, prof.dr Radivoje Pešić, etruskolog (njegovi radovi su objavljivani u Italiji, đe je godinama radio, a na srpskom jeziku objavljeni su njegovi radovi u knjizi: Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi, Beograd, 1995, str. 146).
Pohvalno su ga dočekali i slovenački venetolozi: I. Tomažič, Matej Bor, o kojima ćemo dalje više pisati. Podrška Mužiću došla je naravno, i od njemačkog slaviste Hajnriha Kunstmana, koji je čitavim nizom radova objavljivanijem u polugodišnjaku Die Welt der Slaven “dokazivao” da su Sloveni sa Balkana selili na sjever, pa je i Poljake (Polone) preselio sa obale Jadrana na obalu Baltika.
No treba istaći da je Mužić ipak imao podršku i od značajnih hrvatskih, bosanskih i stranih arheologa, povjesničara, lingvista, među kojijema su na prvome mjestu recezenti: prof. dr Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr Leo Magnino (Rim), prof. dr Željko Rapanić (Split), prof. dr Aleksandar Stipčević (Zagreb), prof. dr Mate Šimundić (Maribor, prof. Benedikta Zelić, pisac predgovora za IV izdanje, i prof. dr Mate Suić, pisac pregovora za prvo izdanje.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s