Živjeli s obije strane Labe

U nastavku Komentara u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” dr Radoslav Rotković ukazuje da Germani “sve Slovene s kojijema su bili u doticaju od Baltika do Jadrana … nazivaju Vendima, Vinidima”, pa nastavlja:
“Trubarev slovenački jezik (1550) za njih je “windisch”; Slavenjgradec je Windischgraetz. Baltik je za Poljake i Zatoka Wenedzka, jer je još Ptolemej, sredinom II v.n.e. nazvao zaliv Gdanjska: Venedskim zalivom, a ni jedan od raznih naziva za Baltik, poznat i kao Sarmatski okean, i kao Skitsko more (Adam Bremenski), nema njemačku etimologiju. Za južne Germane Baltik je Wildamor, to jest Wilten – Meer, more Valeta, predaka Crnogoraca.”
Na osnovu ovoga Rotković zaključuje da su Germani početkom naše ere bili na zapadu od Labe, pa da “zato i nazivaju Slavijom cisalbinom onaj dio lijevo od rijeke, ka njima, a transalbinom onaj preko rijeke, ka istoku.
Da su Germani prvih vijekova naše ere bili s obiju strana rijeke Labe, ne bi samim tim terminima Slavia cisalbina i Slavia transalbina svjedočili da je Slavija i sa jedne i sa druge strane rijeke!
I ne bi se danski kralj u srednjemu vijeku titulisao kao “rex Danorum atque Sclavorum”, dakle, kao kralj “Danaca i Slovena”! Da bi Sloveni bili ovako ravnopravno tretirani u tituli, morali su da predstavljaju barem trećinu stanovništva Danske države. A Danska je pradomovina Germana!”
Da bi razjasnio svoje naučne motive Rotković kaže da je “naš cilj bio: da objasnimo širinu prostiranja Praslovena, a ne neku njihovu dominaciju” pa navodi da je u II poglavlju insistirao upravo na suživotu, kohabitaciji, miksoetniji, kao i da je na str. 29 donio mapu koja prikazuje kohabitaciju Slovena i Germana na istim područjima.
“Krstićem su prikazana slovenska a tačkicama germanska naselja. Priveli smo latinsku hroniku Utrehta (62 -66) u kojoj se tvrdi da je današnji Utreht dobio to ime od Kelta, jer je rimski naziv bio Traiectus, pošto je tu bio splav za prevoz preko rijeke, a da su Saksi, kao saveznici Slovena, s njima prelazili u Britaniju 408-442. godine. Ovu seobu bilježi i Larus. Hronika Utrehta bilježi: “Cum Slavis prefecti sunt in Britanniam”. Njihove vođe pominje Beda Prepodobni u Istoriji anglikanske crkve (I, 15). Otuda su poćerani 419. ili 449. godine natrag u Nizozemsku, odnosno Slavoniju (“Holandiam vel Slavoniam”)! Saksi su tome gradu dali ime: Wiltenburch, što će reći: grad Veleta. A drugi jedan slovenski grad na obali Atlantika, blizu sadašnjeg Roterdama, zvao se Slavenburch, što će reći: Slavenjgradec. Danas je to Vlaerdingen, ali u njemu ima ulica Slavenburch. Takođe, ime Slvenburch nosi jedno holandsko građevinsko preduzeće! Wiltenburch kao sjedište “provintiae Veletaborum”, kako je to našao otac austrijske istoriografije T. Ebendorfer (1388 – 1464), ucrtan je na stare mape Holandije, a mi smo ga viđeli na velikoj zidnoj mapi iz 1639. u kataloškoj Sali Univerzitetske biblioteke u Amsterdamu i na drugim mapama u antikvarijatima.
Mi ne možemo precizno da objasnimo kako je bilo moguće da se u Utrehtu napiše takva hronika, i da se u njoj tvrdi da je stariji oblik bio Wiltenburch, pa da su onda Rimljani dali tome gradu ime Trajectus (“Wiltenburch, hoc est Trajectum”). No, morali smo da dodamo da to tvrdi i Beda Prepodobni 731. godine, jer piše: “Oppidum Uiltorum, lingua autem Gallica Traeiectum uocatur”. Zato smo se pitali: Ko bi to, kada i zbog čega izmišljao neke Slovene na zapadu, ako, usto nije Sloven već, najvjerovatnije, katolički analista u Utrehtu, dakle, mjestu koje opisuje?”
U nastavku Rotković se osvrće na svoja istraživanja pa kaže:
“Zahvatajući praslavensku epohu ovako geografski široko, mi smo tvrdili da je na Balkanu, i prije velike seobe, bilo Praslovena – Veneta, i navodili za to onomastičke dokaze, iz Polibija (+120. g.st.ere), Tita Litvija (+17.g.n.e.), Priska (+oko 473.g.), Prokopija (550.g.), Jordana (njegovog savremenika), a tako rani svjedoci slovenskijeh naselja na Balkanu dokazuju da su ta naselja nastala prije njih ili (rjeđe) u njihovo vrijeme!
Plinije Stariji (23-79.g.n.ere) piše, opisujući Ilirik: “Mnogi od ovih naroda (plemena) su vrijedni pomena, ali njihova imena je teško izgovoriti”!
Dakle, u latinskome jeziku nije bilo slova kojijema bi se prenijela glasovna vrijednost tijeh naziva! A nezabilježeni i nepoznati ilirski jezik, o kojemu svjedoče samo imena ljudi i plemena i toponimi, nije imao ni naziva ni imena koja se ne mogu prenijeti na latinski. To su sve lako razumljivi, romanski ili grčki korijeni: Teuta (božica, prema teus > bog), Pines (prema; pinus > bor); Gencije (prema lat. gens > rod); Enheleji (jeguljari sa Ohrida), Deuri (lat. deuro > spaliti); Docleatae (do-kleu – dva toka, sastavci Zete i Morače); Pirustae (lat. pirus > kruška); Colapiani (lat. colaphus > zaušnica); Daesitiates (lat. deses > ljenčina, desidia > lijenost); Ditiones (lat. dito > obogatiti), Peuceti na jugu Italije (peuk – bor, jela, grč. peuke) i sl.
Pa i oni kojijema nalazimo objašnjenje u antičkijeh pisaca (Delminium je po Strabonu paša za ovce), i oni kojijema ne znamo značenje, lako se pišu i izgovaraju na latinskom. A to znači da je bilo drugijeh naziva koji se nijesu mogli ni zapisati ni izgovoriti, kao što veli Crnorizac Hrabar.
Kako da se napiše latinski. Drežđani, oni koji žive u drezgi > šumi, kao nekada oni u Drezdenu i sada u Piperima? Kako da se napiše: život, pita se Hrabar, a mi se pitamo kako da se napiše: Žećani (žet-jani), oni kojima je zanimanje žetelačko?

Vijesti, 6. mart 2011.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s