U nastavku Komentara u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” dr Radoslav Rotković ukazuje da Germani “sve Slovene s kojijema su bili u doticaju od Baltika do Jadrana … nazivaju Vendima, Vinidima”, pa nastavlja:
“Trubarev slovenački jezik (1550) za njih je “windisch”; Slavenjgradec je Windischgraetz. Baltik je za Poljake i Zatoka Wenedzka, jer je još Ptolemej, sredinom II v.n.e. nazvao zaliv Gdanjska: Venedskim zalivom, a ni jedan od raznih naziva za Baltik, poznat i kao Sarmatski okean, i kao Skitsko more (Adam Bremenski), nema njemačku etimologiju. Za južne Germane Baltik je Wildamor, to jest Wilten – Meer, more Valeta, predaka Crnogoraca.”
Na osnovu ovoga Rotković zaključuje da su Germani početkom naše ere bili na zapadu od Labe, pa da “zato i nazivaju Slavijom cisalbinom onaj dio lijevo od rijeke, ka njima, a transalbinom onaj preko rijeke, ka istoku.
Da su Germani prvih vijekova naše ere bili s obiju strana rijeke Labe, ne bi samim tim terminima Slavia cisalbina i Slavia transalbina svjedočili da je Slavija i sa jedne i sa druge strane rijeke!
I ne bi se danski kralj u srednjemu vijeku titulisao kao “rex Danorum atque Sclavorum”, dakle, kao kralj “Danaca i Slovena”! Da bi Sloveni bili ovako ravnopravno tretirani u tituli, morali su da predstavljaju barem trećinu stanovništva Danske države. A Danska je pradomovina Germana!”
Da bi razjasnio svoje naučne motive Rotković kaže da je “naš cilj bio: da objasnimo širinu prostiranja Praslovena, a ne neku njihovu dominaciju” pa navodi da je u II poglavlju insistirao upravo na suživotu, kohabitaciji, miksoetniji, kao i da je na str. 29 donio mapu koja prikazuje kohabitaciju Slovena i Germana na istim područjima.
“Krstićem su prikazana slovenska a tačkicama germanska naselja. Priveli smo latinsku hroniku Utrehta (62 -66) u kojoj se tvrdi da je današnji Utreht dobio to ime od Kelta, jer je rimski naziv bio Traiectus, pošto je tu bio splav za prevoz preko rijeke, a da su Saksi, kao saveznici Slovena, s njima prelazili u Britaniju 408-442. godine. Ovu seobu bilježi i Larus. Hronika Utrehta bilježi: “Cum Slavis prefecti sunt in Britanniam”. Njihove vođe pominje Beda Prepodobni u Istoriji anglikanske crkve (I, 15). Otuda su poćerani 419. ili 449. godine natrag u Nizozemsku, odnosno Slavoniju (“Holandiam vel Slavoniam”)! Saksi su tome gradu dali ime: Wiltenburch, što će reći: grad Veleta. A drugi jedan slovenski grad na obali Atlantika, blizu sadašnjeg Roterdama, zvao se Slavenburch, što će reći: Slavenjgradec. Danas je to Vlaerdingen, ali u njemu ima ulica Slavenburch. Takođe, ime Slvenburch nosi jedno holandsko građevinsko preduzeće! Wiltenburch kao sjedište “provintiae Veletaborum”, kako je to našao otac austrijske istoriografije T. Ebendorfer (1388 – 1464), ucrtan je na stare mape Holandije, a mi smo ga viđeli na velikoj zidnoj mapi iz 1639. u kataloškoj Sali Univerzitetske biblioteke u Amsterdamu i na drugim mapama u antikvarijatima.
Mi ne možemo precizno da objasnimo kako je bilo moguće da se u Utrehtu napiše takva hronika, i da se u njoj tvrdi da je stariji oblik bio Wiltenburch, pa da su onda Rimljani dali tome gradu ime Trajectus (“Wiltenburch, hoc est Trajectum”). No, morali smo da dodamo da to tvrdi i Beda Prepodobni 731. godine, jer piše: “Oppidum Uiltorum, lingua autem Gallica Traeiectum uocatur”. Zato smo se pitali: Ko bi to, kada i zbog čega izmišljao neke Slovene na zapadu, ako, usto nije Sloven već, najvjerovatnije, katolički analista u Utrehtu, dakle, mjestu koje opisuje?”
U nastavku Rotković se osvrće na svoja istraživanja pa kaže:
“Zahvatajući praslavensku epohu ovako geografski široko, mi smo tvrdili da je na Balkanu, i prije velike seobe, bilo Praslovena – Veneta, i navodili za to onomastičke dokaze, iz Polibija (+120. g.st.ere), Tita Litvija (+17.g.n.e.), Priska (+oko 473.g.), Prokopija (550.g.), Jordana (njegovog savremenika), a tako rani svjedoci slovenskijeh naselja na Balkanu dokazuju da su ta naselja nastala prije njih ili (rjeđe) u njihovo vrijeme!
Plinije Stariji (23-79.g.n.ere) piše, opisujući Ilirik: “Mnogi od ovih naroda (plemena) su vrijedni pomena, ali njihova imena je teško izgovoriti”!
Dakle, u latinskome jeziku nije bilo slova kojijema bi se prenijela glasovna vrijednost tijeh naziva! A nezabilježeni i nepoznati ilirski jezik, o kojemu svjedoče samo imena ljudi i plemena i toponimi, nije imao ni naziva ni imena koja se ne mogu prenijeti na latinski. To su sve lako razumljivi, romanski ili grčki korijeni: Teuta (božica, prema teus > bog), Pines (prema; pinus > bor); Gencije (prema lat. gens > rod); Enheleji (jeguljari sa Ohrida), Deuri (lat. deuro > spaliti); Docleatae (do-kleu – dva toka, sastavci Zete i Morače); Pirustae (lat. pirus > kruška); Colapiani (lat. colaphus > zaušnica); Daesitiates (lat. deses > ljenčina, desidia > lijenost); Ditiones (lat. dito > obogatiti), Peuceti na jugu Italije (peuk – bor, jela, grč. peuke) i sl.
Pa i oni kojijema nalazimo objašnjenje u antičkijeh pisaca (Delminium je po Strabonu paša za ovce), i oni kojijema ne znamo značenje, lako se pišu i izgovaraju na latinskom. A to znači da je bilo drugijeh naziva koji se nijesu mogli ni zapisati ni izgovoriti, kao što veli Crnorizac Hrabar.
Kako da se napiše latinski. Drežđani, oni koji žive u drezgi > šumi, kao nekada oni u Drezdenu i sada u Piperima? Kako da se napiše: život, pita se Hrabar, a mi se pitamo kako da se napiše: Žećani (žet-jani), oni kojima je zanimanje žetelačko?
Vijesti, 6. mart 2011.
Sloveni u davnini 