S juga na sjever ili obratno?

Za Langobardima ka jugu

U nastavku Komentara u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” dr Radoslav Rotković opisuje dalju polemiku sa Stjepanom Pantelićem.
“U knjizi Hrvatska krstionica Pantelić razvija tezu da su Hrvati (ne starosjedioci nego oni koji su došli u drugom talasu, a to su tzv. Bijeli Hrvati Porfirogeneta) došli na jug iz plemenskog saveza Obodrita. Ove doseljenike Kunstman naziva “Saksonskim Hrvatima”.
Podsticaj za ovo da je Porfirogenet, koji je napisao da su ovi Bijeli Hrvati obitavali u blizini Franačke i Saske. No Porfirogenet kaže da je ta Hrvatska: Bijela odnosno Velika … A ovaj pridjev: Velika Pantelić daje samo u navođenju tuđih mišljenja na tri stranice. U rezimeima na više jezika isključivo pominje Bijele Hrvate.
Mi smo više puta dokazivali da Bijele Hrvatske nije bilo, nego je taj termin Porfirogenet upotrijebio nesigurno, pa je i dodao: Bijela, odnosno Velika, a bijela ne može da bude velika, ali zato može da se pomiješa bela i vela u grčkome čitanju bete na dva načina…
U poljskome Slowniku donesena je stara mapa Češke, na kojoj su ucrtane dvije Hrvatske: jedna velika, a jedna mala! A to su oni: “Chrouati et altera Chrouati” Markarta. O ovome smo raspravljali u Kraljevini Vojislavljevića (110-114).
Dukljanin, kao baštinik latinske tradicije, mogao je da upotrebljava samo utvrđene modele. Superio, inferior, magna, parva a ne kolorističke oznake strana svijeta koje su bile odomaćene u Aziji. Osim toga, baš u Hrvatskoj kronici, u kojoj se termin dalmatinski zamjenjuje sa harvacki nema Crvene Hrvatske, a ima Bijele, prema Porfirogenetu, koji, takođe, ne zna za Crvenu Hrvatsku. Kao što za nju ne zna nijedan papa, nijedan biskup, nijedan drugi vizantijski ili domaći izvor, ako nije nastao poslije Dukljaninovoga Regnuma Sclavorum, jer je neki prepisivač, prema Bijeloj Hrvatskoj, ne znajući da je to Vela Hrvatska, dodao izmišljenu Crvenu Hrvatsku. (…)
Naši su preci napustili polapsko-pomorsku Slaviju u VI vijeku, idući tragom Langobarda, koji su ranije sišli u Panoniju i već u 568. iz Panonije stigli na sjever Italije, i dali ime Lombardiji. U njihovoj vojsci, samo oko jednog grada, u opsadi, bilo je angažovano nekoliko hiljada najamnih vojnika – Slovena. Mi smatramo da su iz te iste mase bili i oni Sloveni koji su iz Panonije krenuli na južni Jadran. A da su oni tamo došli u prvome talasu, vidi se ipso facto iz činjenice da su tamo zasnovali državu, koja je već do sredine X vijeka, po priznaju srpskoga istoričara Ćirkovića bila “formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskoga područja”. A koje su bile te susjedne slovenske kneževine? Hrvatska do Cetine, Raška do Lima i Bosna sjeverno od Rame.
Izvori o seobi sa juga na sjever su literarni i nastali su pod uticajem Biblije, koja je jasno stavila Adama (ad-hama, prvog čovjeka) u Getsemanski vrt! A narodi se, po tome, nijesu mogli namnožiti drukčije sem iz centra u kojemu se nalaze prvi ljudi! Poslije potopa (jer je Bog bio razočaran prvom verzijom svijeta, pa je napisao drugu), sve je krenulo sa Ararata, iz Nojeve (Noahove) lađe. Zato je i Orbin (1601) pošao od Nojevoga starijeg sina Jafeta, čije je potomstvo iz Kilikije stiglo do Britanije i Skandinavije.
Orbin i ime Jafetovo tumači “širenjem” (allargamento). Pa je, dakle zbog Biblije kojoj je cijeloga života služio, vodio Slovene do Skandinavije, da bi ih vraćao na Jadran. Iz te osnove su nastale sve verzije o seobi sa juga, i u Nestora i Anonima Gala (Panonija, kao etapa u kretanju sa Ararata na sjever), i Dalimilova hronika (XV v.), koja kreće iz Grčke. Time je zaveden, a da, možda, toga nije ni svjestan, i prof. Pantelić jer i on “s Bogom ruča”, što bi rekao Stefan M. Ljubiša.
Među onijema koji su negirali seobe na jug bio je i Mađar Sabo. I na njega se pozivao Mužić. Njima smo obojici, objavili mapu seobe Mađara, koji su stigli i do Španije, i do Danske. Pa ako nije sporno da su se Romi iz Indije razišli po svijetu; da su Jevreji iz Judeje uradili to isto; da su Vandali sa Baltika stigli u Afriku; pa su neki egipatski faraoni imali Slovene kao učitelje, o čemu piše Slownik Poljske akademije nauka u članku Slowianie w Afrike; da je jedan Sloven, postavši velikodostojnik, osnovao Kairo i da je zato u Kairu bila ne samo “slovenska ulica” nego i “slovenski kvart”; da je 40.000 Slovena odjednom (686. g.) prešlo i naselilo se u Opsikonu, između Galipolja i Smirne u današnjoj zapadnoj Turskoj, Bitiniji, oko Carigrada, Zagori na južnoj obali Crnoga mora i istočno od Kilikije; a Sloveni iz Pripjetskih močvara (Dregovići iz Dregve), Severci iz malo istočnijeg kraja, s drugim plemenima (u Bugarskoj ih je pominjano sedam) iz ostalijeh srednjoruskijeh predjela došli na Peloponez, đe su činili većinu 218. godina, tako da je vizantijski car Porfirogenet uzviknuo više nego napisao: “Posloveni se sva zemlja i postade varvarska”, – kako to da je sporno samo doseljavanje Hrvata i Crnogoraca?
I što ima patriotsko u tome da tražimo u vrijeme Rima slovenske Ilire, koji su dijelom bili toliko maloumni da ostave naranče i smokve i odu u maglu, snijeg i led? Da bi nakon hiljadu i više stotina godina šteđeli 11 mjeseci, kako bi, barem 20 dana ljeti, mogli da se brčkaju u toploj vodi svoje postojbine? I da se pitaju: što nam bi da idemo odavde? Kad smo čak i imenicu smokva uzeli od Gota!
Već smo kazali da je za nas izoglosa ie : ije sporedna, jer je imamo pomiješanu na malim prostorima. Važnija je e : je, ije izoglosa.
Iako je i ona sačuvana u Zagorju i Sloveniji, ipak je karakteristična za istočni Balkan i za Bjelorusiju, sa kojom, evo, uspostavljaju kontakte ne samo srpski političari, nego i povjesničari i arheolozi.”

Pantelićeva tvrdnja o Visli

“Iz imena slovenskih plemena koja su identifikovana na istočnome Balkanu vidi se da su zaista došla iz srednje Rusije, u kojoj se razvio ekavizam. Pojava različitih izgovora jata u spomenicima pismenosti i literature nije, naravno, vrijeme njihovoga nastanka. Pismenost je bila vezana za Crkve, a one su imale jezičku normu, bilo da je latinska, bilo da je slovenska”, kaže dr Radoslav Rotković u Komentaru u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca”, i nastavlja:
– Ali ako potražimo pažljivije, naći ćemo i u tome fondu, u Žitiju Klimenta Ohridskog od Teofilakta, iz god. 885/6, da učenici Metodijevi “dođoše do Beograda” (Belagradon polei)! Dakle, nijesu došli do nekoga Bjelgoroda, Bjelograda nego do belog ili velog grada, jer Belagradon može da bude i Velegrad za ondašnje pojmove! A to znači da je tamo ekavizam star. Eto zašto je taj ekavizam zasvjedočen već u prvome (zajedničkome) ćiriličkome spomeniku Zete (Stare Crne Gore) i Raške (Stare Srbije), u Miroslavljevom jevanđelju (Kotor, prije 1190, đe Rašanin Gligorije (Grigorije) dijak piše Stefan a Zećanin Varsameleon; Stefan sa jatom, otvarajući tako put ka obliku: Šćepan, zabilježenom i u vendskom Žarovu 1381, kao Šćepan, sin Radeka!, piše dr Radoslav Rotković u Komentaru u drugom izdanju knjige “Odakle su došli preci Crnogoraca” i nastavlja:
“Jedino velika masa doseljenika drugoga jezika mogla je promijeniti 100.000 zemljopisnijeh naziva na području Balkana, između Đerdapa i Istre. A ako je onijeh 85 odsto starosjedilaca takođe bilo istoga roda i jezika, zašto to nijesu učinili oni, nego su čekali da naiđe onijeh 15 odsto antropološki nezanimljivih ljudi da to rade?
Mi razumijemo, da se ne odnosi na Slovene onaj plač sv. Jeronima iz Stridona (Trsat, Rijeka), iz god. 396. kada on vapije: “Bezbroj najdivljijih naroda zauze cijelu Galiju… Ima već trideset godina da varvari prelazeći dunavsku granicu, vojuju unutar Rimskoga Carstva. Od dugog prolijevanja suze su presušile”, ali iz toga izvlačimo zaključak: da je propast Velikog Rimskog Carstva stvorila vakuum koji je usisavao čak i horde iz Azije! Kako onda da se ne pokrenu Sloveni sa Baltika, kada su i Germani (Vandali, Burgundi, Langobardi) iz istijeh krajeva krenuli na jug!? Ne samo da bi to bilo neobjašnjivo. Ostale bi nejasnim i one velike površine na starim mapama Germanije, đe je raširen natpis: Desertum slavicum. Da su to bile nenaseljene pustinje, po čemu bi dobile slovensko ime? Zašto se i za mnoga naselja piše – “villa deserta” ili čak ”totaliter deserta”? Trautman (I, 20-22) piše da je na ostrvu Rujan (Hruodland – Crvena zemlja) (nazvan po ruju koji je bio važan izvozni artikal Crne Gore za bojenje tkanina), “ca. 140 Orte mit slavishen Namen wust”!
Dakle, samo na tome ostrvu je 140 slovenskih naselja – pusto! U okrugu Jerihov i, od ukupno 93 naziva gradova i komuna, oko 72 je imalo slovenski naziv! U tome okrugu nađeno je oko 100 opušćelih slovenskih naselja! Za mnoga naselja sa njemačkim imenom navodi se u XIII vijeku i staro, slovensko ime. Đe su nestali ti ljudi? Otišli su otuda na jug, ali ovamo, navodno, nijesu došli! A gasnih komora još nije bilo!
Amicus Plato… ali – istina je mnogo važnija.

Na kraju svog komentara Rotković se osvrće i na Pantelićevo pismo u kome mu ovaj saopštava sljedeće: “Najstarije pretke Crnogoraca Vilke (po nama Vilce – R.R..) i Ljutiće sam pronašao na izvoru rijeke Visle u Poljskoj, pa bi se onda morali slagati da su preci Crnogoraca došli iz Poljske preko rijeke Odre. Ja sam samo protiv teze da je precima Crnogoraca bila pradomovina u Polablju.”
Tim povodom Rotković konstatuje da se “ovo u stvari slaže sa onim što smo mi napisali, da je Ptolemej našao Velete na početku naše ere na ušću Visle (v.str.55). Razlika je, dakle, samo u tome što mi smatramo da su se Veleti odatle razišli na zapad, preko Odre i na sjeveroistok, đe su postali Vjatići, ali da su tek poslije toga iz Polablja krenuli na jug. Prema tome, prije velike seobe u VI stoljeću oni su bili u Polablju a ne na Visli. Pantelić, međutim, smatra da su sa Visle, preko Odre krenuli na jug, a to nije pravac za jug nego za zapad! Inače, Lorenc je zabilježio u vislanskoj prapradomovini Veleta, u poljskome Pomorju, toponim CZARNA GORA! Na tome kašupskome prostoru, zapadno od Visle, nalazimo i druge, nama prepoznatljive toponime: Rumia, Sopot, Bialogora, Tezew, Czama woda, Trzebunj, Kawcze, Brda (rijeka), Milocice, Niedalino (u nast: Nadajno), Lutowo, Tuchlino, Wielimie, Bobowo… Sve su to samo reliquiarum one postojbine na Visli, iz koje su Veleti > Ljutići selili u pradomovinu preko Odre, da bi odatle, jednim dijelom, krenuli dalje na jug.”
Radi još potpunije slike o Rotkovićevom stanovištu navodimo i dio iz njegove knjige “Ilustrovane istorije crnogorskog naroda I” (Podgorica, 2003), u kojoj se na 49. strani pod naslovom “Sloveni i Prasloveni (Veneti)” kaže sljedeće:
“Mi smi u knjizi Odakle su došli preci Crnogoraca analizirali najstarije slovenske toponime na ovome dijelu Balkana i zaključili da je tu bilo više praslovenskijeh oaza, o čemu jasno svjedoče praslovenski nazivi naselja. Našli smo, naime, tobože ilirsko pleme Ozeriates, pored Save i, zajedno sa Trubačevom, zaključili da su to Jezerani iako je Mayer izmišljao nekakav ilirski korijen ozer. Zatijem smo u Polibija u III v. stare ere i Livija (17. g. n. ere) našli grad u Makedoniji: Bilazora, u rejonu današnjeg Tetova…”

Vijesti, 10. mart 2011.

O odnosu Praslovena i Ilira

Govoreći o praslovenskim toponimima na Balkanu, dr Radoslav Rotković dalje kaže da “u Prokopija Kesarijskog, oko 550. g. nalazimo spisak Justinijanovih tvrđava. U mnogim nazivima vidi se jasan trag staroslovenskog jezika, samo što je Georgijev smatrao da su 32 moguće slovenska a 21 slovenska, dok je Lav Gindin taj broj sveo na 5. Mi smo, pored tih 5 našli još 14 slovenskih naziva. Ove je slovenske toponime priznao strogi Lav Gindin…”.
I malo dalje: “Ne znamo lokaciju Livijevih toponima: Coritta i Grapsa, ali su uopšteno navedeni kao dalmatinski. Barem su korita utvrđena kao sveslovenski i praslovenski oblik” (“Ilustrovana istorija crnogorskog naroda I”, Podgorica, 2003, – poglavlje “Sloveni i Prasloveni (Veneti)”
Za kraj evo i Rotkovićevog stava o odnosu praslovenskih oaza na Balkanu i Ilira:
“Našu tezu da su na Balkanu, prije velike seobe, postojale oaze Praslovena (Veneta), prihvatili su i Ivan Mužić, Matej Bor, S. Pantelić. Ali Mužić i Pantelić insistiraju na staroj tezi Vinka Pribojevića (1532) i Orbina (1601) da su Iliri bili Sloveni, i da se time podupire teza o autohtonosti Hrvata na Balkanu, pri čemu je za n jih velika seoba bila u stvari mala infiltracija u VI i VII vijeku. Mužić na primjer smatra da su klasični pisci mogli prevesti sve te ilirske toponime i antroponime. U tome slučaju Božica bi postala Teuta, Borko – Pines, Poljak – Agron…
I mi ne bismo sporili takvu mogućnost da je prevođenje djelimično sprovedeno, a da je neki slovenski oblik ostao.
Nema, međutim, ni jednoga slovenskoga imena među ilirskim vladarima ili plemenima. Istina je da se Plinije žalio da ima plemena čije je ime teško napisati, ali tu je moglo da bude riječi upravo o pomenutijem praslovenskijem oazama, među kojijem je pomenuto pleme Jezerana (Ozerijata) na Savi … Po nama ovo su Prasloveni, koje su klasični pisci zabilježili na Balkanu kao Venete (Herodot, Apijan), dio Veneta, Veneda, koje su germanski autori tretirali kao Slovene … Pa ako su Sloveni od Karantanije do Baltika Venedi, Wenden, zašto Veneti na Balkanu ne bi bili Prasloveni?
Dakle slažemo se da je Praslovena bilo na Balkanu prije velike seobe u VI i VII vijeku, ali se ne slažemo da su Iliri bili Veneti – Sloveni, ne samo zato što klasični pisci pominju odvojeno Venete i Ilire, nego i zbog toga što nema masovne slovenske onomastike na Balkanu prije velike seobe.
A Pantelić ne zna što će s tim, pa veli da je Rotković “ili genijalan ili proturječan”, jer “navodi mnogo dokaza protiv pradomovine Slovena u srednjem Podunavlju u srednjem vijeku, a na kraju kad se govori o Panonima i Venetima u antičkom vremenu ipak priznaje da su to najstariji narod jugoistočne Evrope” (S. Pantelić, “Pradomovina Slovena”, str. 51).
“U nas niđe nema ovog zaključka”, kaže Rotković i dodaje: “Mi samo konstatujemo ono za što imamo dokaze. Da su Iliri bili Sloveni, imali bismo 100.000 slovenskih toponima na Balkanu prije VII-X vijeka naše ere, i niko ih, sve, ne bi mogao prevesti. A nema ih, zato što su Prasloveni bili male etničke skupine na Balkanu, među Tračanima, Dačanima, Ilirima, ostacima Kelta i Romana, pa ih zato kao Slovene nijesu ni zatekli u VI vijeku, jer su već bili asimilovani!” (“Ilustrovana istorija crnogorskog naroda I”, Podgorica, 2003, str. 51-52).

OSVRT NA TOMISLAVA MARETIĆA

U svjetlu iznesenih tvrdnji, a u namjeri da bolje predstavimo genezu pogleda na slovensku istoriju objavljujemo djelove iz knjige Tomislava Maretića „Slaveni u davnini“ iz 1889. godine. Odabrali smo poglavlja o slovenskoj prapostojbini u svjetlu antičkih izvora, dolasku Hrvata i Srba na Balkan u svjetlu Porfirogenitovog spisa De Administrando Imperio i konačno, o polapsko-baltičkim Slovenima u svjetlu srednjovjekovnih izvora.
Tomislav – Toma Maretić (1854-1938) poznati je hrvatski i južnoslovenski slavist i jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju. Slavistiku je doktorirao 1883. godine. Bavio se leksikologijom (O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba), a uređivao je i veliki Akademijin rječnik. Najvrjednije mu je djelo “Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika”.
Kao profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tomislav Maretić se bavio i književnošću i prevođenjem klasičnih djela – prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika. Neki od najpoznatijih prevoda klasika svjetske književnosti, među kojima su i Ilijada i Odiseja, njegovo su djelo. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca kao i narodnu epiku. Maretićeva neprolazna zasluga je što je naučno (prema saznanjima onoga doba) proučio novoštokavski jezički sistem.
Maretićevo djelo je jedno od prvih na ovim prostorima posvećeno Praslovenima, njihovoj istoriji i razvoju. U njemu autor polazi od vremena “u kome su svi Sloveni sačinjavali jedan narod, koji je govorio jednim jezikom i živio u jednoj zemlji, praslovenskoj domovini”.
Izlaganje započinje od pretpostavljenog doba kada se Sloveni pojavljuju kao jedinstven narod koji još nije u potpunosti prešao crtu koja razdvaja predistorijski (vrijeme prije početka pisane istorije) od istorijskog perioda.
Maretićeva knjiga “Slaveni u davnini” prati slovenske narode prema sačuvanim izvorima, kako se koji dijelio u plemena, gdje je koje pleme živjelo, kako su se borili sa susjedima i kako su osnivali države sve do vremena pokrštavanja Slovena, kada se okončava „staro doba slovenskih naroda“ – međutim, za neke, poput polapskih Slovena hristijanizovanje je išlo uporedo sa germanizacijom, što je značilo i potpuno gubljenje identiteta i nestanak sa istorijske pozornice.

Dati što objektivniju sliku

Iz obimnog djela Tomislava Maretića “Slaveni u davnini” izdvojili smo djelove o praslovenskom dobu, zatim o nekim južnoslovenskim, kao i o baltičko-polapskim Slovenima, u kojima ćemo se uvjeriti da je ovaj hrvatski slavista bio rijedak poznavalac antičkih i srednjovjekovnih izvora.
Maretićev naučno-pripovijedni stil i danas plijeni svježinom, bez obzira što su od objavljivanja knjige “Slaveni u davnini” prošle 122 godine. Njegove opservacije su promišljene i duboke, jezik lak i dopadljiv. U njegovim komentarima prije svega treba uočiti potrebu za pružanjem nepristrasne informacije.
Kod Maretića ćemo pronaći i pomen Skita i Sarmata, kao i komentar Porfirogenitovog opisa doseljavanja južnih Slovena na Balkan. Naći ćemo i vijesti o baltičkim i polapskim Slovenima te komentar njihovog nestanka, što će pružiti jasniju sliku o burnim događajima na sjeveru Evrope u srednjem vijeku.

MARETIĆEV PREDGOVOR KNJIZI “SLAVENI U DAVNINI” IZ 1889. GODINE

Ovoj je mojoj knjižici zadaća prikazati u krupnijem crtama, kako su slavenski narodi ulazili u istoriju, a kada su već ušli, kakva ih je sreća pratila u prvo vrijeme istoričkoga im života. Iz ovoga će lasno svaki čitatelj dokučiti, da je ovakova radnja temelj pravomu poznavanju slavenskoga svijeta, kakav je bio u davnini.
Većini će „Matičinijeh“ čitatelja biti stvari, o kojima se govori u ovoj knjižici, posve nove, i njima će po svoj prilici biti dosta i ovoliko, koliko sam napisao. Ali znam, da će se naći i gdjekoji čitatelj, koji bi želio više znati o Slavenima u staro doba nego li može naći u ovoj knjižici. Takvijem čitateljima velim, da ova moja radnja nije namijenjena stručnjacima. Obilniju i potpuniju pouku o stvarima, što se raspravljaju u ovoj knjižici, daju specijalne radnje različnijeh pisaca i sveučilišni profesori, koji o tom predaju.
Vještaci će lako razabrati, što je u ovom poslu tuđe, što li je moje; oni će dobro znati, da nigda ne bi ove knjižice na svijetu bilo, da se nije veliki broj naučnjaka trudio oko tamnijeh i mučnijeh pitanja kojih je puna slavenska starodrevnost.
Ovakvoj knjizi nije zadaća, da razlaganje šara udiljnijem citatima, nego treba da čitatelju u lakoj formi pruža, što je već postalo dostojanjem nauke, a od hipoteza samo one da uzima, koje su nužne, t.j. gdje do sad nema sigurne istine. Mogao bih ja ovdje izbrojiti veliku čitulu pisaca i njihovijeh knjiga, koje sam upotrebio pri ovom poslu, ali bojim se, da bi mogao tko reći, da je to razmetanje učenošću, kojemu nema pravoga mjesta u knjizi ovake ruke.
Čitatelji če opaziti, da je poglavlje o Rusima mnogo veće nego li o ikojoj drugoj slavenskoj grani. Tomu ne treba nikakvoga drugog uzroka tražiti nego taj, što je stara ruska istorija mnogo jasnija i potpunija nego li je ikojega drugog slavenskog naroda.
Za to se može o starijem Rusima govoriti i drugo što, ne samo izbrajati ratove i imena knezova. Poglavlje je o Rusima i za to izišlo nješto dulje, jer sam hotio, da se čitatelji malo upoznadu s vele važnom Nestorovom kronikom.
Nastojao sam u razlaganju biti što objektivniji kloneći se krive i slijepe ljubavi prema slavenskomu svijetu, jer takva ljubav veoma smeta poznanju istine; prikazivao sam događaje i činjenice, kakve jesu, makar mi je i teško bilo otkriti gdjegdje stvari, kojima se stari Slaveni ne mogu ponositi; u određivanju granica slavenskijeh naselja nijesam hotio biti podašniji nego su mi dopuštali očevidni ili vjerojatni razlozi. S druge sam opet strane gledao, da mi se objektivnost ne izrodi u drvenastu bešćutnost, koja ne osjeća ni najmanje ljubavi ni simpatije prema predmetu svojega istraživanja.
Ostavljam pravednomu čitatelju da presudi, koliko mi je za rukom pošlo dovesti u sklad pomenuto moje dvojako nastojanje. Dobro znam, da će stručnjaci naći dosta pogrješaka u ovoj knjižici. Njima odgovaram s Daničicem: “Ne tajim, da se za ovaj posao hoće sile mnogo jače od mojih. Slabost sila svojih osjećao sam i do sad u svakom poslu, ali me ona nije mogla odvratiti od njih, jer sam svagda mislio, da će i ono što mogu uraditi kod svijeh nedostataka biti korisno narodnoj književnosti, o čemu sam se poslije dosta i uvjerio“.

TOMISLAV MARETIĆ – SLAVENI U DAVNINI (1889)

Današnja istorijska (povjesna) i filologička (jezikoslovna) nauka ima tvrdijeh dokaza, da je bilo njegda vrijeme, kada su svi Slaveni sačinjavali jedan narod, koji je govorio jednijem jezikom i živio u jednoj domovini. Tko dakle hoće što da zna o starijem Slavenima, njemu je potrebno znati najprije koliko je moguće o praslavenskom narodu i o praslavenskoj domovini, jer bi inače njegovo znanje bilo bez pravoga početka i osnove.
Za to ćemo i mi svoje razlaganje o slavenskijem narodima u staro doba otvoriti ondje, gdje nam se Slaveni pomaljaju kao jedinstven narod, koji još nije prestupio one ograde, koja rastavlja doistoričko doba (t.j. doba do početka njegove povijesti) od istoričkoga. U pitanja o praslavenskom jeziku ne ćemo se ni malo upuštati, jer bismo se pri tom morali zavesti u teška i prostrana razlaganja gramatička (slovnička), koja bi lako mogla domžiti mnogomu čitatelju ove knjižice. Pošto ispripovijedamo o praslavenskom narodu i praslavenskoj domovini, koliko je potrebno, onda ćemo ići od jednoga slavenskog naroda do drugoga i pratiti njegov život po sačuvanijem istoričkijem bilješkama sve do vremena, kada se koji narod preporodio, t.j. kada se krstio, jer kao u drugijeh evropskijeh naroda, tako i u Slavena s vremenom krštenja počinje se nov život. Svaki je evropski narod, koji više koji manje doživio različnijeh promjena, a gdjekoji i revolucija u svom kulturnom i političkom životu, ali nijedna se promjena i nijedna revolucija po svojoj važnosti i posljedicama ne može mjeriti s događajem, kada se „koji narod krstio”, t. j. učinio djelo, koje je prekinulo sveze s prošlošću i uvelo narode u nov život i novo doba. Za to ćemo staro doba slavenskijeh naroda računati do početka kršćanskoga im života.

Herodotove dvije vrste Skita

Nitko ne treba da misli, da ćemo u ovoj knjižici sve razložiti, štogod se zna o praslavenskom narodu i o pojedinijem slavenskijem ograncima, jer bi za taj posao trebala mnogo veća knjiga, od koje bi imali korist samo oni, koji se naročito time bave. Ja ću gledati, da lakijem načinom priopćim čitateljima glavne stvari o Slavenima staroga doba, o tom, kako se koji narod dijelio u plemena, gdje je koje pleme sjedilo, kako se koji narod borio sa svojim susjedima i kako je osnovao državu.
Spominjat ću dakako i glavne junake u tijem događajima. O starijem Hrvatima ne bi istina baš nužno bilo govoriti u ovoj knjižici, jer o njima mogu čitatelji naći lijepe i dovoljne pouke u Smičiklasovoj hrvatskoj povijesti. Ali kad se ovdje ima govoriti o svijem Slavenima, čini mi se, da bi moja knjižica bila krnja, kad bi se ikoje slavensko pleme izostavilo.

TOMISLAV MARETIĆ – SLAVENI U DAVNINI:
Slaveni u doistoričko doba: Malo koji pisac staroga grčkog naroda ima toliku važnost za današnje naše znanje, koliku ima prvi grčki istorik (povjesnik) Herodot. Da je s kojom nesrećom propalo divno njegovo djelo, naše bi znanje o starijem kulturnijem i nekultunijem narodima bilo vrlo jadno ili nikakvo. Koliko imamo biti zahvalni Herodotu za njegove bilješke o različnijem narodima, o tom ne treba nama ovdje govoriti, jer se nas ovdje drugi narodi ne tiču. Mi Herodota za to sada spomijemo, jer u njegovoj Istoriji i to u četvrtoj knjizi ima njekoliko bilježaka, iz kojih doznajemo nješto malo o prastarijem Slavenima. Herodot je njegdje oko godine 450. prije Hrista boravio njekoliko vremena u gradu Olbiji, koji je bio grčka naseobina, a ležao je blizu današnjega ruskog grada Nikolajeva pri ušću rijeke Buga u Crno more. Herodot je vidio ušća rijeka Dnjestra, a možda i Dunava. U Olbiji, gradu trgovačkom, imao je Herodot mnogo prilike doznati koješta o varvarskijem narodima, koji su živjeli u današnjoj južnoj i sjevernoj Rusiji.
Čitavo je djelo Herodotovo dokaz, kako je otac istorije bio u naučnom obziru vrlo radoznao i da je svuda nastojao, kako će što više doznati o različnijem narodima i zemljama. Za cijelo se on u Olbiji i u opće na crnomorskoj obali mnogo raspitivao za narode, do kojih mu nije bilo moguće doći, a valjda je i vidio gdjekojega čovjeka iz onijeh zemalja i s njim preko tumača štogod govorio. Na jednom mjestu svoje istorije opisuje Herodot spoljašnjost budinskoga naroda, i to bi moglo biti dokaz, da je bar njekoliko Budina svojim očima vidio. Da su narodi u današnjoj evropskoj Rusiji bili što kulturniji i pitomiji, valjda bi Herodot i njih bio posjetio, kako je posjetio Egipćane, Persijance, Feničane, Babilonce itd. Onda bi dakako i njegove bilješke o narodima današnje Rusije bile jasnije i potpunije; mi bismo o njima više znali nego li ovako znamo, gdje one narode jedva naziremo i to kao kroz maglu ili kroz rubac.
Bilo bi veoma nepravedno, kada bi tko Herodota krivio, za što se nije potrudio što bolje i više doznati o onijem narodima, jer je Herodot jedini Grk klasičnoga doba, koji je u opće nješto i o onijem narodima zabilježio; drugi su grčki pisci njih tako prezirali, da nijesu nalazili za vrijedno samo im ime spomenuti. Stari su Grci u opće bili svojom prosvjetom vrlo ponosni i za to su varvarske narode gledali poprijeko kao mnogo nižu vrstu ljudi. Dakle je Herodot visoko stajao nad predsudama svoga naroda, dok je bar nješto zabilježio o rečenijem narodima, a mogao je šutjeti, i nijedan mu Grk ne bi toga zamjerio!
Već poradi toga, što je u opće Herodot pošao u Olbiju, da tamo nješto čuje od svojih zemljaka i o sjevernijem varvarima, zaslužuje on naše potpuno priznanje i zahvalu.
Najznatniji narod, koji je u Herodotovo doba živio u današnjoj Rusiji, bili su Skiti. O ovom narodu treba da nješto malo progovorimo već s toga, što su gdjekoji pisci novijega vremena mislili, da su Skiti bili slavenski narod. (Za časak ćemo vidjeti, kako je to mnijenje krivo.) Herodot veli, da su se Skiti zvali sami Skoloti, a ime Skiti da su im nadjeli Grci.
Herodot razlikuje prave Skite od nepravijeh; za prave opet veli, da su se dijelili u dvoje, jedno su bili pastiri ili nomadi, a drugo carski Skiti. Po svoj prilici ovo razlikovanje ne znači drugo, nego da su jedni i drugi bili do duše isti narod, samo su se malo razlikovali govorom.
Nepravi Skiti nijesu po svoj prilici ni bili Skiti, nego samo skitski podanici ili kmetovi, a Herodot ne znajući, kako su se upravo zvali, veli, da su i oni Skiti. Ove neprave Skite razlikuje Herodot dvojako, jedno su mu Skiti orači, a drugo su Skiti ratari. Skiti su bili hajdučki narod, koji su življeli od boja i koje su podjarmljeni narodi morali hraniti. Pored svega svoga velikog varvarstva ipak su imali njekakvu državu, i to im je svjedočanstvo, da nijesu baš bili posve divlji, jer divljaci ne znaju, što je država. Skitska je država u vrijeme Herodotovo obuzimala prostor, koji leži među utokom Dona i utokom Dnjestra. Sjevernu je granicu njihovoj državi činila rječica Psol, za tijem gornji Bug i Dnjestar.
Dva su događaja u skitskoj istoriji prije Herodota vrijedna, da ih ovdje spomenemo: na početku vlade medskoga cara Kijaksara, t. j. oko godine 630. prije Hrista provalili su Skiti u Asiju i uharačili medskoga i frigijskoga cara. Ovo je skitsko gospodovanje trajalo 28 godina, dok nijesu Međani svoje krvopije protjerali iz zemlje. Drugi je znatan događaj vojna persijskoga cara Darija protiv Skita oko god. 513. prije Hrista Obilno pripovijeda Herodot o toj vojni, a mi ćemo samo toliko zapamtiti, da se Skiti nijesu htjeli upustiti s Darijem u boj, nego su pred njegovom vojskom bježali i za sobom sve palili i pustošili. Njihova je namjera bila zamamiti Darija daleko u nutarnju zemlju i onda ga tamo sa svom njegovom vojskom smrviti. Opazivši Darije, što Skiti hoće, vrati se brže bolje natrag u Asiju.

Neuri vjerovali u vukodlake

Za Skite je mislio i dokazivao češki naučnjak Šafarik, da su bili narod mongolske krvi. Kada čovjek čita Šafafikove dokaze koji su osnovani na vijestima starijeh pisaca o zvijerskom gotovo životu i gnjusnijem običajima skitskoga naroda, spreman je posve pristati uz Šafarikov zaključak, da takav narod nije mogao pripadati drugomu kakvomu rodu do mongolskomu. Šafafik je u svom dokazivanju za to zastranio, jer nije uzeo u obzir druge činjenice, koje isto toliko, ako ne još više, mogu pomoći riješiti pitanje, što su bili Skiti?
Iste godine (na ime 1837.), kada je Šafafik u Pragu izdavao svoje “Starožitnosti”, u kojima se nalaze njegovi dokazi o mongolstvu skitskoga naroda, štampao je vrlo učeni Nijemac Zeuss svoje veleznamenito djelo o staroj etnografiji evropskijeh naroda (Die Deutschen und die Nachbarstamme), gdje je imao prilike govoriti i o narodnosti Skita. Zeuss se držao podataka, koji su nam sačuvani o jeziku i religiji skitskoga naroda, i uvjerio se, da su Skiti morali biti indoevropsko pleme i da su pripadali iranskoj grani, t.j. da su bili srodnici Persijanaca, Afganaca, Jermena i drugijeh njekijeh plemena, koja se ovamo broje.
Trideset godina poslije Zeussa našao se opet učen Nijemac na ime Miillenhoff, koji je poredeći sačuvane ostatke skitskoga jezika sa starobaktričkijem jezikom još jače utvrdio misao svoga preteče o iranskoj narodnosti skitskoga naroda. U Zeussovu i Miillenhoffovu dokazivanju nije baš sve potpuno sigurno, ali mi ipak primamo njihovo mnijenje i držimo, da su Skiti doista bili iranske krvi, jer nas u tom utvrđuje sam Herodot, koji pripovijeda u četvrtoj svojoj knjizi lijepu priču o postanju sauromatskoga ili sarmatskoga naroda. On veli, da su Sauromati ili Sarmati na pola skitske krvi, jer govore pokvarenijem skitskijem jezikom. To ne može ništa drugo značiti, nego da su Sarmati i Skiti bili dva srodna plemena i da su govorili nješto različnijem jezicima.
Mnogomu se Hrvatu, kada čuje češki govoriti, čini, da je češki jezik pokvaren hrvatski, a tako su i stari Skiti mislili o sarmatskom jeziku, i tako je izmišljena priča, koja je imala dokazati, kako se to dogodilo, da su Sarmati tobože pokvarili skitski jezik. Kako Hrvati i Česi pripadaju slavenskomu plemenu, tako su Skiti i Sarmati pripadali iranskomu, jer za Sarmate znamo za cijelo, da su bili rodom Iranci; dakle drugo nijesu mogli biti ni Skiti.
Osim Skita i Sarmata bilo je i drugijeh naroda u zemljama iznad Crnoga mora. Herodot poimence nabraja ove: Agatirsi — življeli su njegdje u Erdelju i bili su po svoj prilici Tračani; — Melanhleni — sjedili su njegdje oko središta današnje evropske Rusije i pripadali su valjada finskomu plemenu; — Androfazi — prebivali su njegdje u Černigovskoj i Mohiljevskoj guberniji, a bili su po svoj prilici također Fini, premda ih njeki naučnjaci novijega vremena računaju među Slavene. Nije moguće, da se ovaj narod sam zvao “Androfazi” jer je to grčka riječ i znači “ljudožderi” nego su ih tako Grci prozvali; isto je tako i “Melanhleni” grčka riječ i znači ljude, koji nose crne haljine. — Geloni su bili povarvareni Grci i življeli su u zemlji budinskoga plemena, o kojem ćemo kasnije govoriti — Tauri su življeli u južno-istočnom dijelu krimskoga poluostrva. Oni su bili po svoj prilici okrajak kimerskoga naroda, koji je prije Skita stajao u južnoj Rusiji, pak su se od Skita razbježali. — Kalipid također je grčko ime i znači ljude, koji imaju lijepe konje; življeli su njegdje u hersonskoj guberniji, a ne može se ništa reći, koje su narodnosti bili. Oni su bili sitno pleme kao i Alazoni, koji su prebivali njima na sjeveru.
Budući da su Neuri bili narod slavenski (tako je bar veoma vjerojatno), za to ćemo o njima prozboriti malo više nego li o prije spomenutijem narodima. Neuri su življeli – koliko se može po dosta nejasnijem Herodotovijem oznakama odrediti — u južnom dijelu Volinske gubernije i u istočnoj Galiciji. U 105. poglavlju četvrte knjige govori Herodot o Neurima ovo (vidi u prijevodu A. Musića) : “Neuri se drže skitskijeh običaja. Jedan ih je vijek ljudski prije Darijeve vojne zadesilo, te su morali ostaviti cijelu zemlju svoju radi zmija, kojih je mnogo iz zemlje dolazilo, a još ih je više odozgo iz pustara navalilo, dok nijesu od nužde ostavili svoju domovinu i k Budinima se preselili. Neuri čini se da su vračari, jer kažu Skiti i Heleni, koji u Skitiji nastavaju, da se kod njih svake godine jedan put svatko za njekoliko dana u vuka pretvori pa opet svoje obličje dobije. Ja im to ne vjerujem, ali oni to sa svijem tijem tvrde i zaklinju se”.
Čudna je vijest o zmijama, koje su prisilile Neure seliti se u drugu zemlju; za to je Šafafik mislio, da je u toj vijesti sakrita alegorija, i da se nemaju misliti zmije u pravom smislu, nego ljuti neprijatelji Neura, na ime Skiti! Ova je Šafafikova misao duhovita, ali sigurna nikako nije. Što Herodot veli, da se Neuri drže skitskijeh običaja, to ne može biti nikakav dokaz, da su oni bili i skitske krvi, jer je poznato, da narod slabiji i manji rado prima običaje većega i silnijega naroda. Da ne idemo daleko, dosta je spomenuti samo Srbe i Bugare, koji su u vrijeme turskoga gospostva koješta poprimali od Turaka, a bili bi još i više, da nije razlika u vjeri činila veliku prepreku.
Dakle su i Neuri pored svojijeh skitskijeh običaja posve lijepo mogli biti Slaveni, samo ako se njihovo slavenstvo može kako drukčije potvrditi, Herodot piše, da se svaki Neuranin po pripovijedanju Skita i Grka pretvori svake godine na njekoliko dana u vuka. U toj Herodotovoj bilješci misli Šafarik da je sačuvano prastaro svjedočanstvo o vjeri u vukodlake, koja je vjera poznata još i danas svijem Slavenima. I drugi narodi istina pričaju o vukodlacima, ali Šafariku se čini, da je to prodrlo k drugijem narodima od Slavena. Kako se vidi, ovaj Šafarikov dokaz nije baš osobito jak, ali se može uz druge jače i taj upotrebiti. Sada pogledajmo te jače dokaze.

Dileme o Budinima i Neurima

U ruskoj Poljskoj u guberniji Plockoj nalazi se varošica Nur i blizu te varošice izlijeva se rječica Nurec u sjeverni Bug. Ova imena Nur i Nurec drži Šafarik za sigurne dokaze, da je njegda tamo za cijelo živio narod, što ga je Herodot zabilježio Neupot. Teško je ne pristajati uz Šafarika, osobito kada se uzme na um, da se u praslavenskom jeziku, kako se govorio u Herodotovo doba, nalazio dvoglas eu baš kao i u grčkom jeziku; pače uporedna gramatika može dokazati, da Herodotu nije trebalo ni slovca promijeniti, kada je zapisao ime rečenoga naroda, t.j. stari su Slaveni izgovarali kao i Grci Neuroi (u nominativu plurala.) Da se ovo ime bude sačuvalo do novijega vremena, glasilo bi Nuri, jer je praslavensko “eu” promijenjeno kasnije u glas u, a praslavensko oi (na kraju riječi u glas i).
Šafarik misli, da se zemlja pomenutoga naroda zvala Nur, genitiv Nuri. U staroruskom se jeziku nalazila riječ nurl i značila je “zemlja” a prema tomu bi ime Neuroi ili Nuri značilo “zemljaci” ili u još starijem značenju “doljani” jer je sva prilika, da se značenje “zemlja” u pomenutoj riječi razvilo iz još starijega značenja “dolina” ili “nizina”.
Dosta budi ovoliko filologičkoga razlaganja, jer je valjda već svaki čitatelj uvidio, da najjači dokaz za slavenstvo Herodotovijeh Neura daje samo njihovo ime. Još ćemo samo reći, da u tom ne treba nazirati nikakvu nepriliku, što današnja varošica Nur leži dosta daleko od Volinske gubernije, gdje smo rekli, da su stajali Neuri, jer su se iza Herodotova vremena oni mogli pomaći dalje na sjever i ostaviti sebi spomen u imenima rečene varošice i rječice; ta zna se, kako su se u stara vremena svaki čas narodi seljakali!
I Budini su bili narod slavenski, a da su to doista bili, najtvrđi je dokaz opet u samom imenu. Herodot im piše ime Boustvot, a tako je glasilo i u praslavenskom jeziku, a otud bi se bilo razvilo Budi, da se još danas koji slavenski narod tako zove, jer se i u pluralu izostavlja, n.pr. singular građanin, plural građani. Korijen bud u imenu Budini veoma je običan u geografičkijem imenima, kojih se nalazi po svijem zemljama, gdjegod ima Slavena. Tako se u Rusiji nalazi rijeka Buda (u mohiljevskoj guberniji), potok Budka (blizu Poltave), za tijem veliko mnoštvo sela u zapadnoj Rusiji kao: Buda, Budajeva, Budina, Budišče, Budovka itd.
U krajevima, gdje žive Hrvati i Srbi, također ima mnogo ovakvijeh imena; evo ih samo njekoliko iz akademičkoga rječnika: Budaci, Budak, Budakovac, Budanica, Budaševo, Budim, Budin itd. Još ćemo samo spomenuti lužički grad Budyšin. Ne zna se pravo, otkud su izvedena sva ova i slična geografička imena; možda stoje u svezi s riječju buda, koja znači “koliba”, a nalazi se u poljskom i u drugijem njekijem slavenskijem jezicima.
Poljaci imaju i glagol budować (graditi), tako i Česi budovati (graditi). Mnogomu čitatelju pada ovdje na um njemačka riječ Bude, koja se u značenju i obliku lijepo slaže s poljskom riječju buda, ali treba znati, da su Nijemci riječ Bude uzeli od Slavena, premda drugi obratno misle. Ako u pomenutijem geogr. imenima imamo isti korijen, koji je u riječima, što smo ih sada naveli iz poljskoga i češkoga jezika, onda bi ona mjesta bila prozvana po kolibama ili u opće po ogradama, a po mjestima su se mogle nazvati i vode, koje pokraj njih teku. Prema tomu bi i Herodotovi Budini bili ljudi, koji žive u kolibama ili ogradama. — Ako sva navedena imena, pa i Budini ne stoje u svezi s riječima kao: buda; budovati, t. j. ako su Slaveni od Nijemaca uzeli riječ Bude, onda možda stoje s osobnijem imenima kao: Budimir, Budislav, Budivoj, Budilo itd, gdje je svuda isti korijen, koji je i u glagolu buditi. Ne treba se čuditi, ako je doista narodno ime Budini identično s ličnijem imenom Budin (skraćeno od Budimir ili Budislav), jer imamo dokaza, da se n.pr. riječ Hrvatin njegda upotrebljavala ne samo kao narodno, nego i kao lično ime.
Premda je dakle nesigurno postanje imena Budini, ali je mučno opirati se očevidnomu njegovu slavenstvu, a ako je slavensko ime, onda je za cijelo i narod bio slavenski. — O Budinima bismo imali još dosta govoriti tumačeći Herodotove bilješke o njima, ali pošto smo naveli najglavniji dokaz za njihovo slavenstvo, reći ćemo o njima samo još nješto malo. O spoljašnjosti budinskoga naroda veli Herodot, da je taj narod bio plavijeh očiju, a puti žućkaste. Ova se oznaka podudara sa spoljašnjošću današnjijeh Rusa i Poljaka. Ali ovo je slaba potpora za slavenstvo Budina, jer su njeki njemački naučnjaci upravo poradi toga računali Budine među Nijemce, a drugi opet među Fine!
Čudno su zamršene vijesti u Herodota o zavičaju budinskoga naroda. Vidi se iz onoga, što je prije rečeno, da su Budini morali biti susjedi Neurima, dakle da su živjeli njegdje uz sjeverni dio Dnjepra.
Ali iz drugijeh Herodotovijeh bilježaka o Budinima izlazi, da su prebivali iza Dona njegdje u Saratovskoj guberniji! Kako je mogao Herodot tako zabrazditi te isti narod metati sad uz Dnjepar, sad u Saratovsku guberniju! O tom su različni pisci različnoga mnijenja, a mi držimo, da Herodotova pometnja nije baš tolika, kolika se čini u prvi mah.
Ima dosta primjera u staroj slavenskoj etnografiji, a i mi ćemo ih vidjeti u ovoj knjižici njekoliko, da ovo ili ono narodno ime pripada takvijem ograncima, koji su daleko jedan od drugoga i govore posve različnijem dijalektima. Za sada nam je dosta zapamtiti najpoznatiji primjer: Srbi se zovu naša jednokrvna braća ovdje na slavenskom jugu, ali isto ime pripada i sićušnomu slavenskomu plemenu Lužičanima, tamo daleko u Njemačkoj.

Vijesti, 15. 03. 2011.

Skiti se lagano posarmatili

Među lužičkijem i među južnoslavenskijem Srbima tolika je razlika, kolika samo može biti među dva slavenska ogranka, oni se govorom tako razlikuju, da bi se mogli samo s velikom mukom i to posve malo razumjeti. Tako je moglo biti već i u Herodotovo vrijeme: mogla su biti dva slavenska plemena, jedno pri Dnjepru, a drugo iza Dona, pa su se i jedni i drugi zvali istijem imenom: Budini!
Vidjeli smo prije, da je Herodot osim pravijeh Skita poznavao i neprave Skite, a to su bili Skiti orači i Skiti ratari. Oni su bili jedni drugima susjedi, a sjedili su njegdje od srednjega Dnjepra do gornjega Buga i Dnjestra. Premda ništa ne znamo o njihovoj narodnosti i jeziku, opet nije nevjerojatno, da su Skiti orači i Skiti ratari bili također Slaveni, ali su bili robovi pravijeh Skita, koje su morali svojim žuljevima hraniti.
S jedne se strane zna, da su Slaveni od pamtivijeka bili izvrsni težaci i kopači i da su upravo s ljubavlju obrađivali polja — a s druge se strane ne zna, da bi u onijem krajevima, gdje su življeli Herodotovi Skiti orači i Skiti ratari, igda stajala za dulje vremena kakva neslavenska plemena, nego uvijek nalazimo tamo sve do danas Slavene. To su eto dva razloga, za što mi s drugijem piscima i pomenuta dva plemena također brojimo među Slavene.
Bez sumnje je bilo u Herodotovo doba još i više slavenskijeh plemena nego li su do sad navedena; ali kako Herodot za druge nije ništa doznao, nama ne ostaje drugo nego se zadovoljiti pukijem nagađanjem, koje je u toliko osnovano, što znamo, da su se u kasnije, istoričko doba, cijepali Slaveni na veliko mnoštvo plemena, dakle je već i u slavenskoj pradomovini moralo biti zametaka tomu cijepanju, samo je dakako vječna tajna, kakvi su bili ti zameci. Dosta je koješta nesigurno i tamno u Herodota, ali jedna je stvar prilično, ako ne posve sigurna, da pradomovina Slavena leži u srednjoj evropskoj Rusiji uz rijeke Bug, (donji, a možda i gornji) Dnjepar, Dnjestar i Don.
Još bismo kako tako pregorjeli, što onako malo doznajemo iz Herodota o praslavenskom narodu i domovini, kad bismo iz drugijeh pisaca poslije njegova vremena doznavali što obilnije i sigurnije o Slavenima. Ali vijesti drugijeh pisaca još su oskudnije od Herodotovijeh, tako da se vrlo malo može o Slavenima razabirati. Kada poslije Herodota prvi put doznajemo za Slavene, već je od onda mnogo koješta promijenjeno; svijet je čisto drugi, jer njim vladaju silni rimski carevi. Promijenjena je i evropska Rusija: u njoj ne gospoduju više Skiti, već po njoj žare i pale Sarmati. Znamo već iz onoga, što je naprijed rečeno, da su Sarmati bili srodni sa Skitima, ali su Sarmati počeli oko god. 400 prije Hrista (dakle njekoliko godina iza Herodota) prelaziti preko Dona i sve više pritješnjavati Skite, dok ih nijesu napokon posve pritijesnili, tako da se u vrijeme oko poroda Kristova nalazilo samo nješto malo ostataka pravijeh Skita, a ostali se skitski narod izgubio ili bolje govoreći: posarmatio se. Sarmati su zavladali svom onom zemljom, koja je njegda bila skitska, pače Sarmati su još i dalje protegnuli svoje gospostvo na sjever i na zapad. (U današnjoj Rumuniji življeli su u vrijeme oko poroda Kristova Geti, koji su bili tračko pleme). Sarmati su bili razdijeljeni u njekoliko plemena, kakva su bili: Alani, Jaksamati, Roksolani, Jazigi (ovi su se u kasnije vrijeme po mnijenju njekijeh naučnjaka doskitali ća u Ugarsku, pa se po njima još i danas kraj blizu Debrecina oko Tise zove Jazigija — madžarski Jaszag, ali je moguće, da je Jaszag samo učeno ime bez realne podloge). Kako su Sarmati u vrijeme svoga gospostva bili najjači i najpoznatniji narod čitave istočne Evrope, za to su grčki i rimski pisci često pod imenom Sarmata mislili sve narode istočne Evrope, a da je to velika pogrješka, to uviđa svatko.
Plinije, Tacit i Ptolemej jesu jedina tri pisca, koji su u svojim djelima njekoliko mrvica ostavili o starijem Slavenima, svojim suvremenicima. Prije nego te mrvice pokupimo, reći ćemo njekoliko riječi o pomenutijem piscima.
U rimskoj su književnosti poznata dva pisca Plinija; jedan se zove C. Plinius Secundus ili Plinius Maior, a drugo je njegov posinak Plinije Mlađi. Mi imamo ovdje posla samo s onijem prvijem Plinijem. On se rodio god. 23. poslije Hrista, a umro je god. 79, pri erupciji Vesuva. On je napisao veliko djelo od 37 knjiga. Djelo se zove Naturalis historia, a u njemu se govori kao u kakvoj enciklopediji o svijem strukama ljudskoga znanja onoga vremena.
Mlađi suvremenik Plinijev bio je Kornelije Tacit, koji je rođen oko god. 54. poslije Hrista, a umro je oko god. 119. Tacit je napisao njekoliko djela, od kojih su najzreliji i najznatniji plod njegova uma: Annales. Za našu svrhu nema ovo znamenito djelo interesa kao ni druga Tacitova djela izuzevši djelo Germania, u kojem ima vele dragocjenijeh bilježaka za germansku zemlju i germanske narode onoga vremena, a s njekoliko se riječi sjetio pisac i starijeh Slavena.
Treći je pisac grčki geograf Klaudije Ptolemej, koji je pisao svoju geografiju oko god. 160. poslije Hrista. Ovaj je pisac bio vrlo učen čovjek, jer se bavio ne samo geografijom, već također matematikom, astronomijom i musikom. (To je isti onaj Ptolemej, koji je dokazivao, da je naša zemlja središte svemira i oko nje da se vrte druge planete, pa i sunce. Istom je Kopernik ovu Ptolemejevu nauku oborio, pošto je gospodovala 14 vijekova).
Još ne možemo priopćiti bilježaka navedenijeh triju pisaca o starijem Slavenima, jer prije treba dokazati, da su Vendi ili Vindi isto što Slaveni. Njih trojica na ime ne znaju ništa za slavensko ime, nego govore samo o Vendima ili Vindima.

Prvi pomen izvornog imena

Slaveni sami sebe nigda i nigdje nijesu zvali Vendi (Vindi), ali treba znati, da su ih njegda tijem imenom zvali Nijemci, a gdješto ih još i danas tako zovu, i to Slovence po Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj, za tijem lužičke Srbe.
Ima mnoštvo topografičkijeh imena kao: Windehausen, Windischthal, Windsberg, Windischgratz, Wenddorf, Wendeburg itd. ne samo po onijem zemljama, gdje danas žive Nijemci razasuti među Slavenima, nego i ondje, gdje su Slaveni već odavna iščeznuli, a Nijemci su im preuzeli zemlju. Danas Nijemci govore Winde ili Wende (plural: Winden, Wenden), a njegda su govorili (u starom njemačkom jeziku) Winid ili Wined. Otkle je Nijemcima ovo ime, to se ne može danas reći, ali je sigurno, da su njim zvali Slavene od pamtivijeka. Dakle je posve naravno, da su preko Nijemaca rečena tri pisca saznala za rečeno ime i upotrebljavala ga za Slavene. To je isto onako, kako su Turci i Madžari Nijemce u svojim jezicima prozvali onijem imenom, koje služi Slavenima (…) premda se Nijemci sami nigda i nigdje nijesu zvali onako, kako ih zovu Slaveni.
Čudno je, što se ime Veneti (koje je isto što i Vendi) nalazi u staro doba ne samo za Slavene, nego i za druge njekoje narode, koji su bili od Slavena posve različni. Tako znamo za Venete u maloasijskoj pokrajini Paflagoniji, koje već Homer u Ilijadi spominje pod imenom Evstoi; drugi su Veneti življeli u staroj Galiji pri rijeci, koja se danas zove Loire, a treći i najznatniji Veneti sjedili su u gornjoj Italiji, njima je trag još do danas sačuvan u imenu svemu svijetu poznatoga grada Venezia (Mleci). Što su bili paflagonski Veneti, to jest: kojega plemena, o tom se ne može baš ništa reći; galski su Veneti bili keltički ogranak, a gornjoitalski Veneti ilirski ogranak.
Bilo je pokusa, te se hotjelo dokazati, da su ovi posljednji t. j. gornjoitalski Veneti bili Slaveni, pak da su istom poslije romanizirani, ali ti su dokazi veoma slabi i ne dokazuju ništa. Plinije piše na jednom mjestu svojega pomenutoga djela, da blizu rijeke Visle pored Sarmata i dvaju germanskijeh plemena Skira i Hira prebivaju također Venedi t.j. Slaveni.
Nije moguće, da bi Venedi ovdje značilo sav slavenski narod, koliko ga je onda bilo, jer je bez ikakve sumnje onda već bilo toliko Slavena, da se uz Vislu ne bi bili mogli smjestiti pa još življeti s drugijem narodima. Za to je posve sigurno, da Plinijevi Venedi znače samo jedan ogranak slavenskoga naroda, a drugi su slavenski ogranci bili rašireni dalje po današnjoj Rusiji. Uzaludan bi trud bio, tko bi kušao odrediti, kojemu su današnjemu slavenskomu plemenu praoci Plinijevi Venedi. Pored sve svoje kratkoće ipak je navedena Plinijeva bilješka velike cijene, jer je ona iza Herodotova vremena prva, koja spominje Slavene. Isto je tako dragocjena i druga jedna Plinijeva bilješka, gdje izbraja narode, koji sjede od kimerskoga Bospora dalje prema sjeveru. Tu ispisuje Plinije njekoliko imena više ili manje tamnijeh, ali na veliku našu radost jedno je među njima ne samo posve jasno, nego i očevidna slavensko, a to su Srbi, ili kako Plinije piše Serbi!
Ovo je dakle prvi primjer, gdje istorija bilježi jedno pravo slavensko narodno ime, jer Venedi, kako znamo, nije ime, kojim bi se Slaveni sami zvali. Naše veselje nad ovako starijem svjedočanstvom nije dakako potpuno, jer osim gologa imena ništa nam drugo Plinije o Srbima ne veli, pače i vrlo je teško reći, gdje su upravo nastavali ti Plinijevi Srbi. Za to se moramo zadovoljiti s oznakom sasma općenom i kazati, da su življeli njegdje blizu Dona, samo je Don na nesreću duga rijeka, pa je onda malo koristi od rečene oznake! Vrlo bismo dašta rado znali, jesu li Plinijevi Srbi praoci današnjih južnoslavenskih ili možda lužičkih Srba, a možda i drugijeh Srba, kojim je poslije ime iščeznulo? Na ta pitanja ne može nitko živ odgovoriti ni crne ni bijele. Ako su Plinijevi Srbi življeli oko Dona, a Veneti ili Venedi uz Vislu, onda je valjda sigurno – da su između Visle i Dona bez prekida življela slavenska plemena. A to nije nikako preveliki prostor za Slavene, koji su od pamtivijeka poznati sa svoje velike mnogobrojnosti. Ovijem se ni malo ne dira u pitanje o gustoći slavenskoga pučanstva, koja nije morala biti bog zna kolika.
U zadnjem t.j. 46. poglavlju svoje Germanije piše Tacit, da iza germanskoga naroda Sueva t.j. njegdje iza Visle sjede Peukini, Veneti i Fini (“Peucinorum, Venetorumque et Fennorum nationes”). O ovijem narodima priznaje Tacit, da ne zna pravo, pripadaju li među Germane ili među Sarmate, ali za Venete mu se ipak čini, da bliže stoje Germanima nego li Sarmatima. To on zaključuje po načinu života venetskoga ili slavenskoga naroda, jer Veneti kao i Germani grade kuće, u ratu vojuju pješke i brane se štitovima, dok Sarmati nemaju kuća, već žive u kolima i na konjima. O Venetima javlja nješto Tacit, što im baš nije na čast, kaže na ime, da su to hajduci, koji žive o grabežu po svemu prostoru, koji rastavlja peukinsku zemlju od finske. Pita se samo, jesu li što bolji od Veneta (> Slavena) bili Sarmati i Peukini; oni su jamačno dosta pakostili Slavenima, pa kako se u ono divlje doba može zamjeriti Slavenima, ako su i oni svojim susjedima vraćali milo za drago!
— Na pitanje, gdje treba tražiti Tacitove Slavene ili Venete, odgovaramo: njegdje oko Visle, u današnjoj Galiciji i u istočnoj ruskoj Poljskoj. To zaključujemo iz Tacitovijeh riječi, gdje veli, da Veneti hajdukuju po planinama izmedju peukinske i finske zemlje; a za Peukine od drugud znamo, da su nastavali njegdje oko Karpata; iza njih su dakle dolazili Slaveni, a iza Slavena Fini, koji se još i danas nalaze razasuti po sjevernoj Rusiji. Po onome, što smo rekli pri Pliniju, koji također svoje Venete (ili Venede) stavlja u blizinu Visle, samo se po sebi razumije, da ni pod Tacitovijem Venetima ne valja misliti sav slavenski narod onoga vremena, nego samo jedan dio.