Ptolomej ih zvao Vendima

U istom (46.) poglavlju Germanije piše Tacit njekoliko riječi o životu finskoga naroda, ali to možemo preskočiti, pak će bolje biti, da nješto rečemo o drugom jednom narodu, o kojem nješto doznajemo iz Tacita.
Od svijeh indoevropskijeh naroda Slaveni su najsrodniji s Litavcima i Letima. Ova su dva plemena još i danas u životu i govore jezicima, koji su dosta nalik jedan na drugi. Litavci žive uz obalu Baltičkoga mora i dalje na istok na suhoj zemlji u kraljevstvu pruskom i u carstvu ruskom, a ima ih oko 1.800.000 duša. Leti su njihovi neposredni sjeverni susjedi i žive po Kurlandiji i po južnom dijelu Livlandije, a ima ih nješto preko milijuna. Njegda je bilo još i treće pleme, koje je stajalo u etničkoj zajednici s Litavcima i Letima, a to su bili stari Prusi, koji su do kraja ponijemčeni; oni su življeli uz donju Vislu i Njemen. Današnji litavski jezik sa svojim glasovima i oblicima sačuvao je mnogo više starine od letskoga jezika, i tko uzme makar posve površno porediti litavski jezik sa staroslovenskijem, opaziće toliku srodnost, kolike ne pokazuje ni jedan drugi indoevropski jezik. Ova srodnost dopire tako daleko, da su današnji jezikoslovci tvrdo uvjereni, da je bilo njegda vrijeme, kada se govorilo litavsko-slavenski, i istom poslije toga vremena rascijepljena je zajednica, te je nastao pralitavski i praslavenski jezik, a taj se rascijep dogodio svakakako njekoliko vijekova prije Herodota, možda oko god. 1000 prije Hrista.
Ovoliko budi dosta o litavskoj grani, a sada ćemo reći, što o njoj piše Tacit. Iz Tacitovijeh riječi u 45. poglavlju Germanije razabiramo, da su Litavci (dakako s Letima i s Prusima) življeli ondje, gdje ih nalazimo i u istoričko doba. Dalje doznajemo iz Tacita, da se Litavci oblače kao i Germani, pa da imaju i germanske običaje, ali jezik da im je sličniji britanskomu, nego germanskomu. U ovoj se posljednjoj stvari Tacit grdno prevario, ali to mu se može oprostiti, jer on nije ništa znao ni o litavskom ni o britanskom jeziku, dakle je mislio, da su ta dva njemu nepoznata jezika nalik jedan na drugi. Tako bi i danas kakvomu Francuzu usred Pariza, koji se nigda nije ni malo bavio ni hrvatskijem ni madžarskijem jezikom, mogao tko dokazati, da ova dva jezika blizu stoje jedan drugomu. Još veli Tacit, da su Litavci marljiv narod, da su vrsni ratari, a pored toga na morskoj obali da kupe dragocjeni jantar. Napokon dodajemo, da Tacit za Litavce ima naziv: Aestii.
Istočnu Evropu t.j. današnju Rusiju zove Ptolemej Sarmatija i veli, da u toj zemlji ima i krupnijeh i sitnijeh naroda. U krupne narode osim njekijeh sarmatskijeh i germanskijeh plemena broji Ptolemej i Slavene, ili kako ih on zove: Vendi. O Vendima veli Ptolemej da žive uz čitav Vendski zaliv. Taj vendski zaliv ne može biti drugo do sjeveroistočni dio Baltičkoga mora, samo je neprilika, što su tu sjedili, kako znamo iz Tacita, ne Slaveni (Vendi), nego Litavci. Za to nam valja misliti, da je Ptolemej među Slavene (Vende) brojio također Litavce, a to je mogao s tijem lakše učiniti, jer su se u njegovo doba Slaveni i Litavci manje razlikovali govorom, nego se danas razlikuju, pak je mogao njetko obavijestiti Ptolemeja, da su i Litavci Vendi.
Ako dakle Slaveni ili Vendi nijesu prebivali uz obalu Baltičkoga mora, onda su za cijelo prebivali daleko u nutarnjoj zemlji, ali kako daleko, toga Ptolemej ne veli. Lako se može dopustiti, da su gdjegdje Slaveni dopirali do Baltičkoga mora. Ovo bi se moglo posvjedočiti, što se usred današnje ruske Litve nalazi varošica Windau i pokraj nje rječica istoga imena. Mi dobro znamo, da ime Windau sluti na Slavene, koje su Nijemci zvali i zovu Winden ili Wenden.
Sitnijih naroda u Sarmatiji nabraja Ptolemej oko pedeset. Šafarik se u svojim Starožitnostima mnogo namučio tumačeći veliki taj broj narodnijeh imena, ali kako Ptolemej osim golijeh imena slabo što drugo dodaje, nije čudo, da je to vrlo težak posao. K tomu treba još i ovo dodati: već je Ptolemej mnoga imena bez sumnje krivo zapisao, kako svatko može vrlo lako pogriješiti pišući riječi i imena iz posve nepoznatijeh jezika, a što je još gore, iz takvijeh jezika, kojih narodi još nemaju pisma, kakvi su onda bili istočnoevropski narodi. Što je Ptolemej još s kolikom tolikom vjernošću zabilježio, to su kasniji prepisivači njegove Geografije dosta iskvarili, i tako su do danas došla imena istočnoevropskijeh naroda u takvu obliku, da će njih velika većina ostati do vijeka tajnom. Čovjek se doista mora diviti velikoj oštroumnosti i marljivosti Šafarikovoj, ali opet uza to valja priznati, da je Šafarik u opće samo u rijetkijem slučajevima stvar tako rasvijetlio i dokazao, da je svaka sumnja raspršana. (…)
Napokon imamo znati, da i Ptolemej spominje Srbe i veli, da s drugijem njekijem narodima sjede u asijskoj Sarmatiji t.j. u zemlji iza Dona. Sva je prilika, da su Ptolemejevi i Plinijevi Srbi isti narod, jer ako su Ptolemejevi sjedili iza Dona, a Plinijevi oko Dona, to ne treba ni malo da nas smeta kod onakvijeh pisaca, koji sami nijesu nigda vidjeli istočne Evrope, već su pisali samo po čuvenju!
Ako su Plinijeve, Tacitove i Ptolemejeve bilješke o starijem Slavenima mnogo kraće nego bi nama drago bilo, a ono iza Ptolemeja prolaze ne samo godine, ne samo decenije, nego i vijekovi, da o Slavenima doznajemo još manje, nego li iz rečenijeh triju pisaca. Kada su se već na početku III vijeka poslije Hrista počela germanska plemena komešati i otvarati burno ono doba, koje je poznato pod imenom “seoba naroda”, a ono Slavena kao da i nema na svijetu, tako se malo o njima govori! Ne ćemo prije priopćiti, što nam je poznato iz toga vremena o Slavenima, dok ne rečemo, što se dogodilo s južnom Rusijom poslije Ptolemeja.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Bož prvi koga istorija pamti

Južnoj Rusiji kao da je u starini bilo suđeno, da se iz nje zapovijeda ostaloj Rusiji. U Herodotovo vrijeme vidjeli smo da su gospodari južne Rusije Skiti, a pod njima su stajala podjarmljena i uharačena obližnja plemena; u vrijeme navedenijeh triju pisaca (Plinija, Tacita i Ptolemeja) Skitima nema već gotovo ni traga, nego na njihovu mjestu vladaju Sarmati i pritješnjavaju izokolne narode.
Ali ni sarmatska vlast nije imala biti viječna, i ona je satrta, a satrli su je novi gosti, a to su bili Goti. Ovaj germanski narod živio je još u Ptolemejevo doba pri Visli, ali oko god. 200. ostaviše Goti tu zemlju i odseliše se u južnu Rusiju na crnomorsko primorje i nastaniše se između Dnjestra i Dnjepra, a po malo se raširiše na istok ća do Dona, a na zapad do Dakije i preko nje. Kada tako osiliše, onda se i razdijeliše u dvoje, te se počeše jedni zvati istočni, a drugi zapadni Goti. Sarmati su ispred novijeh i jačijeh siledžija morali bježati u zemlje iza Dona, jer onaki razbijači i skitalice, kakvi su bili Sarmati, nijesu navikli življeti pod jarmom drugoga naroda, za nj raditi i hraniti ga.
Ova je sudbina snašla za rat neuvježbane i k tomu neujedinjene Slavene. Istočnogotski kralj Ermanarik obrnuo je pod svoju vlast osim drugijeh naroda također Slavene, pače i daleke Litavce. Ovo nam izrijekom potvrdjuje pisac nesuvremenik Jordan ili Jornand, od kojega je ostala kratka istorija gotskoga naroda napisana u latinskom jeziku. Jordan je pisao tu istoriju oko god. 550. On je bio kršćanski sveštenik, a po svoj prilici i biskup u Krotonu, gradu južne Italije. Rodom je bio Alan (dakle Sarmat), ali se on volio držati Gotom. On Slavene zove Veneti, a Litavce Aesti.
Gotski je kralj Ermanarik pokorio Slavene oko god. 350. poslije Hrista. Kada je njegova država bila najsilnija, te se činilo, da joj se ne treba bojati nikoga na svijetu, onda se na jednoć od njekud iza Dona stvore divlji Huni i odmah prisile gotskoga kralja, da s njima mejdan dijeli. Junački Ermanarik, koji je bio već u velikom mnoštvu bojeva, iziđe i u ovaj boj kao starac, ali hunski poglavica Balamber smlati gotsku vojsku, a gotsku državu uharači. Starac se Ermanarik od žalosti probode, a njegov nasljednik trebalo je da pazi, kako će se s Hunima pogađati.
Tko je samo malo što čitao stare istorije, tomu je dobro poznato, da su Huni bili grozan narod, grozniji od svijeh varvara, što su ih prije njih ugledali uplašeni Grci i Rimljani. Taj eto narod postade iza pobjede nad Ermanarikom god. 376. gospodar južne Rusije i svih tamošnjih naroda. Koliko su god Huni bili divlji, opet se čini, da Slaveni od njih nijesu imali baš mnogo trpljeti. Slaveni su na ime kao marljivi i vrsni ratari hljebom hranili i gladne čopore hunske, kako su prije hranili Gote, Sarmate i Skite. Videći Huni veliku korist, što je imaju od Slavena, nijesu ih hotjeli držati u onako krutu jarmu, kako su držali druge narode, koji su se mogli svaki čas dignuti na oružje.
Huni su Slavenima ostavili njihove knezove, neka vladaju njima, kako znaju, samo da im plaćaju danak u novcu i u hljebu i u vrijeme rata da im pomažu svojim četama. Njekoji pisci, među njima osobito Šafarik, mislili su i misle, ne samo da su Huni puštali Slavene u miru i u priličnoj slobodi, već da su Huni bih upravo prijatelji i branitelji Slavena.
Koliko je to mnijenje opravdano, ne ćemo ovdje raspredati, nego ćemo navesti iz pomenutoga Jornanda jedan događaj, ne toliko da potvrdimo nedokazano prijateljstvo između Huna i Slavena, nego je događaj vrijedan, da se upamti, poradi toga, što je iz onoga vremena, iz kojega vrlo malo doznajemo o Slavenima. Ermanarikov nasljednik Vinithar mučno je podnosio hunsku vlast nad sobom, za to je gledao, da se kako ispod nje izvije. Prije nego će pokušati bojnu sreću s Hunima, udari na Slavene. Uzrok toj navali nije poznat. U prvom boju ostane pobjeda na slavenskoj strani, a kad iza toga Vinithar i drugom udari na Slavene, posluži njemu sreća. Okrutnik se nije zadovoljio samom pobjedom, već je uhvaćenoga slavenskog kneza s njegovijem sinovima i sa sedamdeset druge velike gospode dao objesiti. Čuvši hunski poglavica Balamber to veliko grdilo, kojega ne bi ni Huni počinili, krene odmah na Vinithara, da ga kazni, pa ga svojom rukom posiječe. Ovo se dogodilo oko god. 384. Zahvalni smo Jornandu, što nam nije zaboravio zapisati ime nesretnoga slavenskog kneza, koji je onako tužno zaglavio po zapovijedi okrutnoga Vinithara. Jornand piše njegovo ime Booz (ili Boz — po drugijem rukopisima), gdje “oo” po svoj prilici znači duljinu vokala, a dva o se ima čitati kao jedno, te tako bi slavenski ono ime glasilo Bož, a to je skraćeno od Božidar ili Božetjeh ili od drugoga sličnog imena, kako je n.pr. Vuk skraćeno od: Vukosav ili Vukovoje itd. Kada bi kakav pjesnik hotio proskviti znatnije mučenike slavenskoga naroda, koji su poginuli od bijesa dušmanskoga braneći svoj narod, trebalo bi da kao felovođu svijem slavenskijem mučenicima proslavi rečenoga Boža! Upamtimo i mi ovo ime već s toga razloga. Što je Bož prvi Slavenin, kojega nam istorija poimence spominje.
Evo nas već pri koncu doistoričkoga doba! Što nam poslije pomenutijeh Jordanovijeh bilježaka javlja istorija o Slavenima, tu su već oni sastavljeni u plemena, i svako pleme gradi svoju sudbinu. Ne možemo dakako reći, kada su se prastari Slaveni počeli cijepati u samostalna plemena, jer to nije nigdje zabilježeno, a sve da je koji stari Grk ili Rimljanin hotio takvo što zabilježiti, ne bi mu bilo moguće, jer rascijep kojega naroda, ili što će reći: jezika, u manje dijelove, jest događaj, koji se ne zbiva preko noći; tomu treba više godina nego li dopire i najduži ljudski vijek; za to takvijeh događaja ne mogu ljudi motriti jer su za naše opažanje odviše spori, te mi možemo opažati istom gotov resultat.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Legenda o Čehu, Lehu i Rusu

Još kako tako mogu suvremenici motriti cijepanje naroda (ili jezika), ako su s njim u družbi vidljivi događaji n.pr. seobe, bune, ratovi; ali ako se narod (ili jezik) mirno cijepa, onda je taj događaj za nas, kao da se zida pod zemljom, kamo ljudsko oko ne doseže. A za prastare Slavene sva je prilika da su se mirno cijepali. Evo zašto mi tako mislimo. Iz dosadašnjega našega razlaganja svakomu je čitatelju posve jasno, da je slavenska pradomovina u srednjoj evropskoj Rusiji. Kad je kojemu dijelu naroda postao njegov zavičaj tijesan, onda je mogao protegnuti se dalje na kojugod stranu svijeta, jer je prostora svuda bilo dosta. Ta znamo, da je Rusija još i danas slabo napučena prema drugijem evropskijem zemljama, a kamo li u ono doba!
Velike siledžije: Skiti, Sarmati, Goti i Huni nijesu bili raspršani po svoj zemlji, kojom su vladali, jer bi ih onda moralo biti mnogo veće mnoštvo nego li ih je bilo, a što se tiče finskijeh naroda, oni su svuda pred Slavenima uzmicali, kako su uzmicali u istorijsko doba (u srednjem vijeku) pred Rusima.
Dakle Slavenima nije trebalo da se među sobom kolju o zemljište, jer ga je bilo u pradomovini izobilja. Zato su se oni mirno i polagano cijepali. Kazali smo već, da se ne može odrediti vrijeme tomu cijepanju; ali ako se čitatelj ove knjižice hoće i može zadovoljiti pukom hipotesom, mnijenjem, kojega ne moženo utvrditi dokazima, onda ćemo reći, da su u Herodotovo doba Slaveni još bili jedan narod nerascijepan, a u vrijeme Plinija i Tacita rekli bismo da su se već bili počeli cijepati, ili su se još svi među sobom posve dobro razumijevali, jer su razlike među pojedinijem govorima bile neznatne u razmjeru prema kasnijemu vremenu.
Na pitanje, kako ih u kojim su se smjerovima cijepali prastari Slaveni, ne može nijedan istorik ni etnograf ništa odgovoriti; ako oni o tom hoće što da znadu, treba da pitaju gramatika, koji će im uz pomoć svoje nauke moći dosta sigurno razbistriti rečeno pitanje. Motreći gramatik slavenske jezike, kakvi mu se prikazuju u istoriji i danas, opaža među jednijem jezicima koješta zajedničko, čega drugi jezici nemaju.
Tako se južnoslavenski jezici (hrvatskosrpski, slovenski, bugarski i izumrli staroslovenski) slažu među sobom u mnogo stvari, a s druge se strane opet među sobom u koječem slažu zapadnoslavenski jezici (češki, poljski, gornjolužički, donjolužički i jezik ponijemčenih polapskijeh Slavena). Ove dvije grupe t.j. južnoslovenska i zapadnoslavenska stoje jedna prema drugoj svaka sa svojim karakterističnim osobinama kao dvije samostalne cjeline. Među navedenijem jezicima nije spomenut ruski jezik koji s maloruskijem i s bjeloruskijem jezikom čini treću grupu. Ova treća grupa ima pojava, kojih ne nalazimo ni u prvoj ni u drugoj, i tijem se ruski jezici odaju kao samostalna grupa. Tako n.pr. ruski jezici i samo ruski jezici imaju glasove oro ili olo, gdje je u praslavensko vrijeme bilo or, ol, a jezici prve i druge grupe imaju u takvijem slučajevima drukčije glasove. (…)
Još nijesmo svršili karakteristične razlike između pojedinijeh grupa slavenskijeh jezika, jer valja znati, da ima i takvijeh pojava, u kojima se ruski jezici slažu s južnoslavenskima, a odjeljuju se od zapadnoslavenskijeh. Iz ovoga maloga gramatičkog pregleda razabiramo, da ruski jezici s njekijem pojavima pokazuju svoju samostalnost prema ostalijem jezicima, ali na drugoj strani vežu ruske jezike sad s južnima, sad sa zapadnima znatni njeki gramatički pojavi. Otud se s obzirom na etnografički rascijep praslavenskoga naroda nanuđa kao sam sobom ovaj zaključak: u slavenskoj su se pradomovini (u vrijeme — recimo — između Herodota i Plinija) praoci zapadnijeh Slavena počeli trgati iz zajednice, koju su do tad činili s ostalijem Slavenima, ali su se trgali tako, da su s praocima ruskijeh Slavena još i poslije dulje vremena ostali u doticaju, pošto su se već bili otuđili praocima južnijeh Slavena. Ovi su posljednji poslije pomenutoga događaja s Rusima ostajali u zajednici i istom poslije njekoliko vijekova udarili su i oni svojim putem i tako se rastavili od Rusa. Onda je rascijep bio dovršen: jedan je dio pošao iz pradomovine na zapad (na ime Poljaci, Česi, lužički Srbi i izumrli polapski Slaveni), drugi je dio krenuo na jug prema dunavskijem zemljama (Slovenci, Bugari, Hrvati i Srbi), a treći je dio ostao u pradomovini, samo se po malo stao širiti na sve strane današnje Rusije.
Da je srednja evropska Rusija pradomovina slavenskijeh naroda, to držimo za sigurnu istinu iza svega onoga, što je do sad razloženo na osnovi bilježaka iz grčkijeh i rimskijeh pisaca, staroga doba. Gdjekojemu će se čitatelju ove knjižice činiti to malo čudno, i to onima, kojima je poznato pripovijedanje o trojici braće Čehu, Lehu i Rusu, koji su tobože sa svojim rodom otišli iz Hrvatske i nastanili se prvi u Češkoj, drugi u Poljskoj, treći u Rusiji. Po našem tvrdom uvjerenju rečeno pripovijedanje nema istoričkoga temelja, nego pripada među bajke. Koliko mi znamo, najstariji se trag navedenoj priči u hrvatskoj književnosti nalazi u pisca Fausta Vrančića, i to u njegovoj knjižici: “Život nikoliko izabranih divic”, u Rimu 1606. Na kraju te knjižice spominje Vrančić Čeha, Leha i Rusa, ali dodaje, da nije istina, što se o njima govori.
Marljivi pisac Pavle Vitezović piše 90 godina poslije Vrančića u svojoj kronici (god. 1696.) pod godinom 650. poslije Hrista ove riječi: ”Okolu ovoga vremena nikoteri hote, da su tri brata Čeh, Leh i Rus hrvatska gospoda zaradi ljudomorstva s vnogimi prijateljmi, slugami i podložniki prik Drave i Dunaja otišli, i Čeh češko, Leh leško aliti poljsko, a Rus rusko kraljestvo zasadili«. Riječi »nikoteri hote« dokazuju, da ni sam Vitezović nije pravo vjerovao ovomu pripovijedanju.

Vijesti, 20. mart 2011.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Nestor govori o Podunavlju

Valja nam dodati, da je Vitezović svoju, kroniku od početka svijeta pa do god. 1578. složio na osnovi kronike Antuna Vramca, koja je štampana god. 1578. u Ljubljani (»Kronika vezda znovič zpravljena«), Vitezović je Vramca što doslovno ispisao, što malo promijenio, što opet potpunio, ali je vrijedno znati, da Vramec nema ni riječi u svojoj kronici o Čehu, Lehu i Rusu!
Mi ćemo navesti samo jedan tvrd dokaz, da je pripovijedanje o onoj trojici braće priča i to bez ikakvoga temelja. Treći se brat tobože zvao Rus, i od njega je izišao ruski narod. Vitezović veli, da se on iselio iz Hrvatske oko god. 650. poslije Hrista, a nama je iz posve sigurnijeh i vjerodostojnijeh izvora poznato, da su se Rusi ovijem imenom počeli zvati istom u IX ili još bolje u X vijeku, i to se oni nijesu prozvali po kakvom čovjeku, nego su uzeli ime normanskoga naroda, koji je u Rusiji prebivao i po malo se poslavenio. Otkle dakle praotac Rus!
Još bismo mogli navesti i drugijeh dokaza, da Čeh, Leh i Rus pripadaju među bajke, ali ne treba duljiti ovoga posla, koji ne zaslužuje, da ga pobijamo istoričkijem dokazima.
Navedeno pripovijedanje o Čehu, Lehu i Rusu izmislio je za cijelo kakav književnik, koji je hotio malo rasvijetliti davnu prošlost. Ne vjerujemo, da je to pripovijedanje poteklo iz prostoga naroda, jer je u XVI vijeku (a nekmo li prije!) Rusija bila hrvatskomu seljaku zemlja posve nepoznata, o kojoj je on manje znao nego li o Americi, dakle nije ni mogao izmisliti priče, kojom bi doveo u savez Ruse s Hrvatima. Ako danas gdje u hrvatskom Zagorju narod pripovijeda o Čehu, Lehu i Rusu, to su za cijelo među narod unesli književni ljudi. Moramo dodati, da već njekoliko decenija prije pomenutoga Vrančića priču o Čehu i Lehu (ne Rusu) ima posve nepouzdani češki pisac Hajek. (Vidi člančić V. Klaića, u “Viencu” 1889. str. 92.)
Našoj tvrdnji, da je pradomovina svijeh Slavena bila srednja evropska Rusija, protivi se vjerodostojni i ozbiljni jedan pisac srednjega vijeka, na ime staroruski kronist Nestor. Ovaj pisac veli na početku svoje kronike (u 3. poglavlju), da su Slaveni njegda sjedili u Podunavlju (“gdje je sada zemlja ugarska i bugarska”) pa se otud iselili u druge zemlje, kada su se na njih oborili Vlasi (t.j. Kelti — ili po drugom tumačenju: Rimljani) i stali ih mučiti. Ali je Nestor mislio, da Slaveni u prastaro doba nijesu sjedili samo u Podunavlju, nego ih je u isto vrijemo bilo i u Rusiji. To razabiramo iz njegove bilješke (u 5. poglavlju), koja veli, kako je sveti apostol Andrija prolazio kroz Rusiju i došao do Novgoroda i tako posjetio ruske Slavene.
Veleumni je Šafarik držao, da je u Nestorovoj vijesti o slavenskoj pradomovini u Podunavlju sačuvana istorička istina. Kako ni jedan drugi pisac prije Nestora ništa ne zna o toj slavenskoj pradomovini, nego je Nestor najstariji pisac, koji to javlja (a njegova je kronika pisana prvijeh godina XII vijeka), za to je Šafarik mislio, da je Nestor zabilježio rečenu povijest po narodnoj tradiciji, koja se do njegova vremena sačuvala u pjesmama ili pripovijetkama. Mi priznajemo veliku oštroumnost Šafarikovu u tumačenju navedene bilješke Nestorove, ali nijesmo ipak uvjereni, da je praslavenski narod živio u Podunavlju i otud se raselio po drugijem zemljama. Evo uzrok, zašto nijesmo uvjereni.
Mi znamo, da su narodi u opće kratke pameti u pamćenju istoričkijeh događaja. Srpski narod istina pamti Kosovo već 500 godina i svoje vladaoce prije i poslije kosovske bitke, ali to pripada među izuzetke, i veliko je pitanje, hoće li za 500 godina prosti srpski narod još znati što o kosovskom boju i o caru Lazaru! Nema sumnje, da će to sve prosti Srbi isto onako pozaboravljati, kako su Hrvati (mislimo prosti narod) već odavna izgubili svaku uspomenu o događajima iz vremena narodne dinastije: došli su drugi događaji, koji su narodu zadali mnogo brige i borbe, pa je tako zaboravljeno ono, što se prije zbivalo.
Ako sa Šafarikom rečemo, da je Nestor na početku XII vijeka zabilježio narodnu tradiciju, koja je govorila, da su se slavenski narodi raselili iz Podunavlja, onda treba misliti, da je prosti ruski narod pamtio stvar, koja se dogodila prije 1000 ili više godina. Nama je vrlo teško to dopustiti, kad znamo, kako narodi ovako stare događaje ili čisto zaboravljaju ili ih bar tako iskrivljuju, da više u njima ništa nema istoričkoga.
Po našem mnijenju Nestor je zabilježio ne narodnu tradiciju, već nječiju izmišljotinu, možda kaluđersku, kada je napisao, da su Slaveni u staro doba življeli u Podunavlju. Nije nemoguće, da je rečena bilješka upravo njegova misao ili kombinacija, koja je mogla ovako nastati. Nestor je dobro znao, da je u vrijeme sv. Ćirila i Metodija živio u Podunavlju narod, koji se zvao Sloveni. Ovo isto ime Sloveni dobilo je u Nestorovo vrijeme široko značenje za sve slavenske narode kao jednu cjelinu, i Nestor je prvi pisac, koji u tom širokom značenju upotrebljava rečeno ime. Dakle je mogao Nestor ili drugi pomisliti, da je pradomovina slavenskijeh naroda ondje, gdje su u Ćirilovo doba sjedili SIoveni.
Moramo priznati, da je ovo pitanje iz Nestorove kronike veoma teško, i da bi trebalo mnogo muke, dok bi se posve sigurno dokazalo, da je Nestorova vijest bez ikakvoga temelja, ali s druge strane i oni dokazi, kojima se brani istinitost te vijesti, jesu slabi i ne mogu uvjeriti. Za to dok se jakijem dokazima ne utvrdi ili ne obori Nestorovo svjedočanstvo o slavenskoj pradomovini u Podunavlju, bit će najbolje ostaviti to pitanje i držati se onoga, što sigurno razabiramo iz Herodota, Plinija, Tacita, Ptolemeja i Jornanda, na ime, da je rečena pradomovina bila u srednjoj evropskoj Rusiji.

Hrvati i Srbi

Kao ni bugarski narod tako ni nas nije te sreće, da bi se mogao pohvaliti domaćim kakvim starodavnim piscem, koji bi zabilježio svoje znanje o Hrvatima i Srbima za prvijeh vijekova njihova života u ovijem zemljama, gdje žive još i danas.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Učeni car bio površan pisac

Hrvati istina imaju svoga popa dukljanskoga, kojega je latinski spis brzo preveden i na starohrvatski jezik, ali iz ovoga izvora možemo vrlo malo što doznati o najstarijoj istoriji našega naroda, jer je o njoj već i sam Dukljanin vrlo malo znao sigurno, a što je i znao, to je toliko iskvario, da ne zaslužuje vjere. Današnji se naučnjaci poslužuju spisom popa dukljanskoga samo u geografičkijem istraživanjima o starijem Hrvatima i Srbima. Više domaćih izvora nego Hrvati imaju Srbi, ali za najstarije doba srpskoga naroda nemamo od njih nikakve koristi, jer oni počinju svoje vijesti istom sa Stefanom Nemanjom t.j. zadnjih desetaka XII vijeka.
Kad je tako s domaćim izvorima, onda dakako treba pogledati, da li nam koji strani pisac što javlja o starijem Hrvatima i Srbima. Na sreću nalazi se jedan takav pisac, i to opet u vizantijskoj književnosti. Njegovo je ime Konstantin VII Porfirogenit. Ovaj je čovjek bio grčki car u X vijeku. Rodio se god. 905, a umro je g. 959. Otac mu je bio Leon VI također vizantijski car, a sin i nasljednik na carskom prijestolju bio je Konstantinu Porfirogenitu Roman II. Kao vladalac velikoga za onda još grčkoga carstva nije Konstantin Porfirogenit bio ni najbolji ni najgori, nego je bio vladalac srednje ruke. On nije hotio, da istorija govori danas s jutra o njemu samo kao o vladaocu, već je on išao i za književnom slavom, te je napisao njekoliko djela (dakako grčkijem jezikom), koja su danas sva više ili manje važna za istoriju grčkoga carstva i susjednijeh naroda onoga vremena.
Za stare Hrvate i Srbe veoma je znatno djelo, koje se obično navodi s latinskijem naslovom: De Administrando Imperio (jer su sva Konstantinova djela kao i djela drugijeh Vizantinaca prevedena na latinski jezik). Ovo je djelo pisac napisao za svoga sina Romana, jer je njemu kao budućemu vladaocu bilo nužno znati, otkle je došao koji narod u blizinu grčkoga carstva, kakva mu je zemlja, kakva država i vjera, kakvi običaji itd. Još ćemo reći, da je djelo De Administrando Imperio pisano oko god. 950.
Konstantin Porfirogenit ne piše samo o događajima, koji su se dogodili u njegovo vrijeme, nego i o takvima, koji su se zbili davno prije njegova poroda. On je mogao dobro znati koješta, što se dogodilo u X vijeku, ali za ono, što je bilo u VII, VIII, i IX vijeku, tu je svakako morao tražiti, što vele starije bilješke i drugi podaci, kako ni mi danas ne možemo sami po sebi ništa znati, što se zbivalo u XVI, XVII i XVIII vijeku, ako toga ne nalazimo u bilješkama pisaca, koji su onda življeli.
Konstantin Porfirogenit kao vladalac ne samo velike i ugledne, nego i najprosvjetljenije države svojega doba mogao je mnogo više o različnijem narodima doznati nego drugi kakav pisac, jer je vizantijski car primao poslanike sa svijeh strana Evrope, a svoje je opet slao na sve strane; dakle je imao prilike pitati tuđe i svoje poslanike, kako se gdje živi i kako se življelo. Poznato je, da se za poslanike uzimaju odabrani i ako ne baš učeni, a ono svakako pametni ljudi; tako dakle ono, što je Porfirogenit doznavao od poslanika, svakako je mnogo vrijedilo. Osim toga ako ikomu, a ono je glavi države bila širom otvorena državna arhiva grčkoga carstva, gdje se nalazilo veliko mnoštvo i novijeh i starijeh bilježaka. Napokon se u Carigradu, pored Rima najznatnijem gradu onoga vremena, uvijek nalazilo mnoštvo uglednijeh putnika i trgovaca, od kojih je svaki držao sebi za veliku čast i milost, ako ga je njegovo carsko veličanstvo blagoizvoljelo preda se pozvati i pitati ga što o njegovu narodu. Kašto su dolazili u Carigrad i sami vladaoci izokolnijeh naroda (n.pr. ruska kneginja Olga god. 957.) koji su također mnogo mogli priopćiti radoznalomu caru o svojim narodima. Da je Konstantin Porfirogenit doista mnogo doznao od stranaca, to se dokazuje tijem, što on dosta često navodi riječi iz tuđih jezika i veli im ne samo grčko značenje, već ih nastoji i etimologički protumačiti (ali je u ovom poslu dakako gotovo svagda nesretne ruke).
Iz svega se ovoga vidi, da je Konstantin Porfirogenit imao pri ruci dosta veliko obilje i usmenijeh i pismenijeh izvora. Drugo je pitanje, kako se on služio svojim izvorima? Najprije ćemo zapamtiti, da on u djelu De Administrando Imperio nije hotio napisati sistematičnu, makar i kratku istoriju različnijeh naroda, nego je o svakom narodu samo ono i samo onoliko zabilježio, koliko mu se prema svrsi i cilju rečenoga djela činilo nužno, t.j. da njegov sin Roman dozna istoriju susjednijeh naroda samo u općenitijem crtama.
Ako se već na nepotpunost Porfirogenitovijeh bilježaka imamo žaliti, a ono je još gore, što i ono malo njegovijeh vijesti nije sve onako sigurno, kako bismo željeli. Opazilo se, da je Konstantin Porfirogenit načinio gdjegdje pogrješku u stvarima, koje je mogao posve pouzdano znati, a kad se to promisli, onda nije čudo, što ima pogrješaka i u događajima, koji su se dogodili davno prije njega. Osim njega na ime imamo za gdjekoje stvari, što ih on pripovijeda iz različnijeh vijekova prije desetoga, dosta drugijeh izvora upravo iz onoga vremena, kada se što zbilo, pa se kašto vidi, da Porfirogenit baš naopako ili drukčije pripovijeda nego onaj suvremeni izvor. Gdje nemamo drugijeh izvora, već samo Konstantinove bilješke, tu kašto nalazimo tako očevidne pogrješke i protivurječja, da moramo doći do zaključka i reći, da je Konstantin Porfirogenit bio do duše učen čovjek, ali dosta površan pisac, koji je koješta tvrdio na brzu ruku ne pitajući mnogo, je li ovo ili ono baš onako bilo ili moglo biti.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Gospodario ko je bio jači

Ovdje će biti dobro nješto reći onima, koji ne znaju, da bi od sad znali, a to je, da je hrvatski pisac dr Franjo Rački, koji je bez sumnje naš prvi i najznatniji istorik, stekao sebi u učenom svijetu lijep glas osim drugih svojih zasluga još i tom, što je vijesti Konstantina Porfirogenita, koje se tiču Hrvata i Srba, lijepo pročistio i odredio im pravu vrijednost, a to je s tijem veća zasluga, što se prije njega oko toga za našu istoriju vrlo važnoga posla nije nitko pravo trudio.
Porfirogenit veli, da su Dalmacijom na početku VII vijeka vladali Avari, a tada su im ovu zemlju preoteli Hrvati i izagnali iz nje Avare; poslije su se Hrvati iz Dalmacije protegnuli i u zemlju među Dravom i Savom; izrijekom veli Porfirogenit, da su Hrvati oteli Avarima Dalmaciju po dozvoli cara Heraklija, koji se držao njezinijem vrhovnijem gospodarom. Za Srbe veli okrunjeni pisac, da su se također po dozvoli cara Heraklija najprije naselili oko grada Soluna, ali da su za njeko vrijeme ostavili tu zemlju pa se hotjeli vratiti na sjever, otkle su došli, ali su se na putu raskajali i zamolili Heraklija, da im odredi, gdje će stanovati; Heraklije ih usliši i odredi im za prebivanje Srbiju i druge zemlje uz južnu Dalmaciju.
Nema pravo Porfirogenit, kad veli, da su Hrvati razbili Avare u Dalmaciji i osvojili zemlju, jer Avari su do duše u vrijeme cara Heraklija (god. 610. — 641) bili silni pa su se kao hajdučki narod mogli kašto u manjim ili većim čoporima zaletjeti i u Dalmaciju, ali tom zemljom nijesu nigda zavladali, pače nijesu se u njoj nigda u ovećem broju za dulje vremena stanili. Porfirogenit je živio i pisao u X vijeku, kada već nije bilo avarskoga naroda, jer je Karlo Veliki na početku IX vijeka za uvijek slomio strašnu njihovu silu, tako da su od onda čiljeli, dok nijesu posve iščiljeli na početku X vijeka i izgubili se među Madžarima, kada su provalili u Ugarsku i osvojili je.
Car-pisac je znao, da je u vrijeme Heraklijevo avarska sila bila strahovita (ta usudili su se Avari god. 626. doći pod Carigrad, da ga osvoje), pa je držao, da su oni i Dalmacijom vladali.
Da je Porfirogenit tako mislio, to nije nikakvo zlo, jer su mnijenja bez dokaza svuda slobodna, samo je učinio pogrješku, što je ovo svoje mnijenje napisao kao gotovu i sigurnu istinu. Ali takvijeh se pogrješaka nalazi u njega i inače. Moramo dodati, da mi za to ovako sigurno tvrdimo, e Avara nigda nije bilo u Dalmaciji, jer ni jedan izvor, koji o Avarima govori, ne zna ništa o njihovu tobožnjem boravku u rečenoj zemlji. Njihovo je stalno prebivalište bilo u današnjoj ugarskoj ravnici; otud su nasrtali na sve strane, tu ih je i Karlo Veliki satro.
Hrvati dakle nijesu u Dalmaciji našli Avara niti su se s njima trgali o tu zemlju. A ako je tako, onda treba odgovoriti na pitanje: kakav je narod živio u Dalmaciji prije dolaska hrvatskoga naroda. Na ovo nam odgovara sam Porfirogenit veleći, da je rimski car Dioklecijan (ili kako ga naš narod zove: Duklijan, Dukljan) vrlo milovao Dalmaciju, u njoj da je sagradio grad Spljet s veličanstvenijem dvorovima; osim toga je po Dalmaciji naselio rimske koloniste. Ovi su se kolonisti pri dolasku Hrvata povukli u gradove, od kojih su bili najznatniji: Dubrovnik, Spljet, Trogir, Zadar, Rab, Krk, Osor. Oni su dugo vremena čuvali svoju latinsku narodnost, dok ih napokon nije nestalo. Konstantin ih Porfirogenit zove Rimljani. Što naš pisac govori o dozvoli cara Heraklija, to iza ovoga što je sada rečeno, nema smisla, nego treba držati, da su Hrvati i Srbi isto onako osvojili sebi nove zemlje preko volje grčkoga cara, kako su grčki ili bugarski Slaveni osvojili Mesiju, Maćedoniju i Trakiju ne pitajući nikakve dozvole u Carigradu. Prvi su vijekovi poslije Hrista u opće strašno vrijeme: germanska su plemena otvorila poznatu seobu naroda i s mačem u ruci tražila sebi nove postojbine, druga su se plemena brzo ugledala u Germane, a napokon su i Slaveni udarili otimati zemlje i seliti se u njima ne pitajući, tko im je gospodar.
Gospodar je bio onaj, tko je bio jači. Ne treba misliti, da su se Hrvati i Srbi držali kakvoga uzvišenijeg morala nego drugi narodi onoga vremena. Tko hoće na riječ vjerovati Porfirogenitu, reći će, da su Hrvati i Srbi došli u vrijeme cara Heraklija, jer tako izrijekom piše okrunjeni istorik. Ali kad je bez temelja ona Porfirogenitova tvrdnja, gdje veli, da su Hrvati oteli Dalmaciju od Avara, onda je prosto sumnjati i o vremenu, koje određuje rečeni pisac.
Mi smo izrekli sličnost između Hrvata i Srba s jedne strane i između bugarskijeh ili grčkijeh Slavena s druge, što se tiče načina, kako su došli u nove svoje zemlje, a sada ćemo reći i drugu sličnost, na ime: Hrvati su i Srbi isto onako kao i bugarski ili grčki Slaveni dolazili polagano i u prekidima u zemlje, kojima su poslije posve zavladali. Ova se naša tvrdnja u velike razlikuje od onoga, što Porfirogenit javlja o dolasku Hrvata i Srba: po njegovijem riječima sudeći došli su svi Hrvati i svi Srbi zajedno i na jednoć na nove svoje postojbine.
Porfirogenitova vijest ne sadržava u sebi istina ništa nevjerojatna, jer znamo, da su mnogi i mnogi osvajački narodi onako došli i osvojili sebi nove zemlje. Ne možemo dakle reći, da je ono, što Porfirogenit veli, nemoguće, ali opet držimo, da se ono ne može primiti, i to evo za što. Avari su u vrijeme cara Heraklija bili, kako je već rečeno, vrlo silni, oni istina nijesu sjedili u Dalmaciji, već u srednjoj Ugarskoj, a otud su na široko gospodovali nad izokolnijem zemljama.
Kad bi dakle Hrvati i Srbi iz svoje pradomovine (t.j. iz jugozapadne Rusije) hotjeli doći ovamo, gdje su sada, svakako bi bili nagazili na ljute guje t.j. na Avare, koji bi, kakvi su već bili neljudi, gledali, kako će smrviti Hrvate i Srbe, a nekmoli da bi ih mirno propustili, neka putuju dalje. Hrvatima i Srbima ne bi drugo ostalo nego ili brže bolje pobjeći natrag ili se dati Avarima razbiti.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Širenje pod avarskim plaštom

Da su Hrvati i Srbi bili ne znam koliki junaci, ne bi nikako mogli Avarima odoljeti, koji su onda stajali na vrhuncu svoje sile, jer su Avari sjedili u svojoj zemlji, a Hrvati su i Srbi bili putnici, kojima je moglo svaki čas nestati najnužnijih stvari za život. Kako se iz ovoga vidi Hrvati i Srbi nijesu mogli krenuti na put iz svoje pradomovine u Heraklijevo vrijeme tj. prvijeh decenija VII vijeka, već se to moralo dogoditi njekoliko vremena prije.
Po svoj prilici su se oni digli put zapada oko godine 550. i nastanili se njegdje u današnjoj Ugarskoj, gdje je pored poznatijeh nam Gepida i Langobarda i drugih sitnijih plemena još dosta mjesta moglo i za njih biti. Najpriličnije se čini Račkomu držati, da su se Hrvati i Srbi stanili u donjoj Panoniji ili recimo negdje u današnjoj baranjskoj županiji i naokolo. Kada su Avari god. 568. postali gospodari čitave Ugarske, onda su dakako i Hrvati i Srbi potpali pod njihov jaram kao i drugi izokolni narodi. Makar se koliko dosadno činilo komu ponavljanje poznatijeh poslovica, ja ću ipak ovdje reći: u svakoj nesreći ima i sreće; Avari su istina bili strašni zulumćari, ali je pod njima u toliko bilo dobro podjarmljenijem narodima, što su im Avari dopuštali širiti se, kud su samo mogli. Dopuštajući Avari svojoj raji širiti se mislili su, da se tijem širi i njihova vlast. Tako su dakle Hrvati i Srbi preko Drave prelazili po malo u današnju Hrvatsku i Slavoniju, a otud i dalje, dok se nijesu raširili po svijem zemljama, u kojima žive hvala Bogu još i danas. Nijesu te zemlje bile prazne, u njima su življela na rijetko razasuta ilirska i keltička plemena; njih su dakle morali Hrvati i Srbi potiskivati i uništavati prije nego su se mogli nastaniti u novijem zemljama.
Zgodno veli Rački, da su Hrvati i Srbi to činili vojujući pod avarskom zastavom; t.j. Avari su ne samo Hrvatima i Srbima dopuštali rečeno širenje, već su ih još u tom pomagali kao svoje saveznike i podanike. Ovaj je posao osvajanja trajao jamačno mnogo godina, a svršio se njegdje u vrijeme cara Heraklija. Konstantin Porfirogenit piše, da se od dalmatinskijeh Hrvata jedan dio ocijepio i pošao u Ilirik i Panoniju (ili kako bi se danas reklo: u Hrvatsku i Slavoniju) i tu načinio sebi posebnu državu s posebnijem knezom. Po onom, što smo mi malo prije razložili, bit će obratno istina, tj. nijesu Hrvati odlazili iz Dalmacije u Hrvatsku i Slavoniju, nego iz Hrvatske i Slavonije u Dalmaciju.
Kako je Porfirogenit znao svoje kombinacije bilježiti kao pravu istoričku istinu, to se osim drugoga vidi u onom, što govori o seobi Srba. Doista nije vjerojatno, da bi Srbi igda življeli u okolici grada Soluna, gdje znamo, da su stanovali bugarski Slaveni, a kad bi se igda bili onamo naselili, što bi ih gonilo, da se vraćaju natrag, otkle su došli? Lako je ući u trag Konstantinovoj kombinaciji: još se i danas u južnoj Maćedoniji nalazi varošica Srbica (Servija), a nalazila se već i u Porfirogenitovo vrijeme (…) Ovijem se imenom dao pisac zavesti, te je pomislio i napisao, da je njegda tamo živio srpski narod! Nije nemoguće, da se jedno pleme bugarskih Slavena zvalo Srbi i po njima da je ime rečenoj varošici, a Porfirogenit je u svojoj površnosti pomeo što nije valjalo pomesti.
Hrvati su i Srbi, kako smo malo prije pokazali, bili podanici avarski; za to se vrlo lako moglo dogoditi, da je gdjetko u Vizantiji u ono doba Hrvate i Srbe također zvao Avarima. Gdjekoja se takva bilješka mogla sačuvati do Konstantinova vremena, a on je onda posve pomiješao Hrvate i Srbe s Avarima. Tako tumačimo čudan pojav, što on na dva mjesta, koja su dosta blizu jedno drugomu pripovijeda, kako je Dalmacija osvojena. Što on istu stvar dva puta pripovijeda, još nije toliko čudnovato, mnogo je čudnovatije, što one osvajače zove sad Avari, sad Slaveni, pače se nalazi i to, te veli: Avari ili Slaveni, kao da među njima nema razlike! Velika se ova Porfirogenitova konfusija može samo tako razumjeti, ako se reče, da pod Slavenima treba misliti Hrvate i Srbe, a nikako Avare, jer su Avari bili samo gospodari Hrvatima i Srbima, a ne njihova braća. Ako je tako (a čini se, da drukčije nije), onda se Porfirogenit sam dalje zapleo te pomislio i napisao, da su Hrvati osvojili Dalmaciju od Avara. Tako bismo dakle i u samoga Konstantina imali potvrdu tomu, da su Hrvati i Srbi “pod avarskom zastavom” osvojili sebi nove zemlje, ali ih nijesu osvojili od Avara, ni po dozvoli cara Heraklija.
Ne može se nijekati mogućnost, da je s Hrvatima (a možda i sa Srbima) zabasalo i nješto malo Avara u osvojene zemlje, dok smo rekli, da su Avari bili novijem osvajačima pomoćnici i saveznici. Porfirogenit piše na jednom mjestu, da još u njegovo vrijeme (u X vijeku) ima među Hrvatima avarskijeh ostataka, koji se i svojom spoljašnjošću lako raspoznaju od pravijeh Hrvata.
Šafarik je još u današnjem hrvatskom jeziku našao jednu riječ, koja je prodrla iz avarskoga jezika, a to je riječ ban. Nijedan drugi slavenski jezik ne poznaje riječi ban, pa to već samo može (ali dakako ne mora) biti dokaz, da je riječ uzeta iz kojega neslavenskog jezika. Šafarik je izrekao mnijenje, da je ban postalo od avarskoga imena Bajan, a vidjeli smo, da se ovako doista zvao jedan avarski knez ili hagan. Neka nitko ne misli, da je nevjerojatno, da bi od imena kojega avarskog poglavice postala riječ ban. Treba uzeti na um, da je i riječ kralj postala od ličnoga imena, i to od Karla Velikoga, da i ne navodimo riječi car, ćesar, koje su u svijem slovenskijem i drugijem evropskijem jezicima postale od imena velikoga Rimljanina Cezara. Po svoj je prilici hrvatska riječ ban glasila u početku bojan, dok je vizantijski pisci, pa i sam Konstantin Porfirogenit bilježe “bojanoso”. Od njegdašnjega bojan postalo je ban istijem putem, kako je od pojas postalo pas.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Seobe trajale decenijama

Po riječima Porfirogenitovijem došli su Hrvati iz zemlje, koja se zvala bijela Hrvatska. Iz onoga, kako Porfirogenit određuje položaj bijele Hrvatske, vidi se i opet njegova površnost, jer po njegovijem naznakama ležala je bijela Hrvatska njegdje u današnjoj sjeveroistočnoj Češkoj pokraj gornje Labe, ali i u istočnoj Galiciji. On na ime piše, da bijela Hrvatska leži madžarskoj zemlji na sjeveru, franačkoj na istoku, bavarskoj na sjeveroistoku, ali piše i to, da na bijelu Hrvatsku često udaraju Pečenezi, koji su u njegovo doba življeli u zapadnoj Rusiji na obje strane rijeke Dnjepra. Svatko će lako dokučiti, da Pečenezi ne bi mogli često navaljivati na bijelu Hrvatsku, kad bi od nje bili tako rastavljeni kako je rastavljena sjeveroistočna Češka od Podnjeparja. Tko može u jedan mah reći, da ista zemlja leži sad ovdje sad ondje, taj se doista ne može pohvaliti, da je pisac odviše savjestan i točan. U ostalom lako je naći izvor navedenoj Konstantinovoj pogrješki. Treba na ime znati, da je u sjeverozapadnoj Češkoj u Konstatinovo doba živjelo češko pleme koje se zvalo Hrvati, ali premda su se tako zvali, nijesu južnoslavenskijem Hrvatima stajali nimalo bliže nego ostala češka plemena. Još se nalazilo pleme Hrvati u istočnoj Galiciji ispod Karpata, ali ovi su Hrvati bili rusko pleme, i poslije im se ime izgubilo kao i drugijem ruskijem plemenima.
Čuvši Porfirogenit, da Hrvata osim na slavenskom jugu ima također u Češkoj i u Galiciji, pomislio je, da su češki i galički Hrvati jedan narod i da su se od njih ocijepili južni Hrvati. Izraz: bijeli Hrvati, bijela Hrvatska također je Konstantin krivo upotrebio, jer je to ime po svjedočanstvu staroruskoga ljetopisca Nestora njegda pripadalo južnoslavenskijem Hrvatima, a ne češkima ni galičkima. Velika bi bila muka s Konstantinovom velikom Hrvatskom, kad opet ne bi bilo sigurno, da je ovo ime plod Konstantinove površnosti. (…)
Ne pripovijeda Konstantin samo o bijeloj Hrvatskoj, on zna i za bijelu Srbiju, ali je muka i s njegovom bijelom Srbijom. On piše, da bijeli Srbi žive u zemlji, koja se zove Bojki i da graniče s bijelom Hrvatskom i s Njemačkom (Francijom). Šafarik je tražio bijelu Srbiju u južnoistočnoj Galiciji, jer se tamo još i danas nalazi malorusko pleme, koje se samo zove Bojki, ali je neprilika, ako pristajemo uz Šafarika, jer u onom kraju i u njegovoj blizini ne zna istorija da bi igda prebivali kakvi Srbi; za to nam se čini vjerojatnije mnijenje Račkoga, koji piše, da Konstantinovu bijelu Srbiju treba tražiti ondje, gdje još i danas živucaju dva mala slavenska plemenca, na ime lužički Srbi (gornji i donji)…
Porfirogenit dakako veli, da su Hrvati došli iz bijele Hrvatske, a Srbi iz bijele Srbije. Ali s tijem se odgovorom ne možemo nikako zadovoljiti. Južnoslavenski Hrvati nijesu češko pleme, za to i ne možemo misliti, da su došli iz Češke otcijepivši se od tamošnjih Hrvata, a ni južnoslavenski Srbi ne pokazuju nikakve osobite srodnosti s lužičkijem Srbima; kako bi dakle mogli odande doći! Prije se može misliti, da su Hrvati bili srodni više nego samijem imenom s onijem Hrvatima, koji su življeli u istočnoj Galiciji.
Ovi su galički Hrvati do duše odavna već izgubili plemenske svoje osobine i svoje osobito ime, ali kako je u njihovoj blizini tj. njegdje oko sjevernoga Buga; onaj prvi možemo zvati južni, a drugi sjeverni Bug (velika većina čitatelja za cijelo dobro zna, da su dva Buga; jedan utječe u Crno more, a drugi u Vislu) prebivalo još u X vijeku pleme, koje se zvalo Srbi, i kako su Hrvati i Srbi i u novim svojim naseljima ostali susjedi jedni drugima, za to je vjerojatno, da su Hrvati i Srbi došli ovamo iz južnozapadne Rusije i da su se skupa pomicali prema zapadu onako, kako je rečeno. Za ovu se tvrdnju ne može za sad navesti nikakav jak dokaz, ali ne znamo, što bi se i protiv nje moglo navesti. Da su od pamtivijeka, tj. još u pradomovini morali Hrvati i Srbi stanovati jedni pokraj drugijeh, to se lijepo može potvrditi velikom srodnošću u jeziku, životu i običajima ovijeh dvaju plemena. Za što upravo držimo južnozapadnu Rusiju pradomovinom Hrvata i Srba, to je za to, jer nigdje drugdje ne znamo da bi kakvi Hrvati i Srbi u staro doba življeli u bliskom susjedstvu.
Što se tiče pitanja: tko je doveo Hrvate i Srbe na nove im postojbine, na to ćemo brzo odgovoriti. Porfirogenit veli, da je Hrvate dovelo pet braće i dvije sestre. Velika je muka s imenima ove braće i sestara tj. još nije nikomu pošlo za rukom (a valjda i ne će nigda) protumačiti ih sva od prvoga do posljednjega; muka je za to velika, jer se Konstantin kao površan pisac (kako je već njekoliko puta rečeno) nije mnogo starao, da ona imena točno zabilježi, a baš da se i koliko tijem starao, ne bi ih mogao posve dobro sva zapisati, jer grčka azbuka, kojom je Porfirogenit pisao, nema znakova za sve glasove hrvatskoga jezika, npr. za i, c, š itd. Osim toga da je Konstantin ne znam koliko pazio, da ona imena što točnije zapiše, opet se moglo dogoditi, da kasniji prepisivači ovo ili ono slovo drukčije napisu. Tako, dakle, ne možemo drugo učiniti nego navesti ona imena, kako ih nalazimo u Porfirogenita: Klukas, Lovelos, Kosences, Muhlo, Hrovatos, Tuga i Buga (ili Vuga). Peto je ime posve jasno; ono je očevidno isto što Hrvat, a mi smo već rekli da je ovo ime bilo obično u našijeh starijeh ne samo kao narodno, već i kao lično ljudsko ime.
Mi znamo, da Hrvati nijesu na jednoć došli u današnje svoje zemlje, nego je njihova seoba trajala njekoliko decenija, za to dakle ne možemo misliti, da bi ih dovelo sedmero braće. Osim toga broj je 7 njekako mitičan, tj. rado se nalazi u narodnijem pjesmama i pričama, i to nam je uzrok, te držimo, da su Hrvati u Konstantinovo vrijeme pričali o sedmero braće, koji su ih tobože doveli u nove zemlje.

Vijesti, 25. 03. 2011.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Loše etimologije grčkog cara

Njihovo je pričanje doprlo preko kakvoga Hrvata, koji se namjerio u Carigradu, do samoga Porfirogenita, koji ga je unio u svoje djelo, ali je imena rđavo zabilježio. Mogao bi tko reći da je pod ono sedmero braće sakrita kakva alegorija, n.pr. da, ona imena ne znače pravu braću, nego prvobitnijeh 7 plemena, od kojih je kasnije nastao hrvatski narod. O takvom ili sličnom kakvom alegoričnom tumačenju reći ćemo, da bi ono moglo do duše biti zanimljivo, ali da nemamo nikakva temelja u Konstantinovoj vijesti, koji bi nas na to ovlaštivao.

O Srbima veli Konstantin da je jednoć u njihovoj pradomovini došla vlada u ruke dvojice braće, i jedan je brat s jednijem dijelom naroda ostao u staroj zemlji, a drugi se brat s drugijem dijelom preselio na jug. Ako igdje pri Konstantinovijem vijestima treba biti na oprezu i ne vjerovati mu bez razloga, a ono treba ne samo opreza, već upravo velike dvojbe, kada gdje Konstantin tumači što iz varvarskih jezika. Etimologija je nauka zanimljiva, ali i mučna; o pravom načinu etimoligiziranja nije Konstantin Porfirogenit imao ni pojma kao u opće nitko ne samo u 10. vijeku, nego ni u kasnijim  vjekovima sve do 19, u kojem je etimologija postala naukom, a prije je bila pukom igračkom. Sada pogledajmo kako Porfirogenit tumači hrvatsko i srpsko ime. Za Hrvate veli da njihovo ime znači ljude, koji žive u prostranoj zemlji. Ovo je posve rđava etimoogija (…) Ovo je isto takav postupak, kao da danaas tko reče, da se n.pr. Beč za to tako zove jer se na Madžare ili Čehe izbečio. Ovo nijesu etimologije, već igre s riječima, jer za etimologičko tumačenje nije dosta, da je koja riječ kojega god jezika slučajno nalik na drugu riječ kojega god drugoga jezika! Isto se tako mora odbaciti i Porfirogenitova ideologija srpskoga imena, jer ne vrijedi upravo ništa. Porfirogenit na ime veli, da se Srbi za to tako zovu, jer su bili podanici ili robovi grčkoga cara; tj. Porfirogenit je izvadio rečeno ime od latinske riječi servus, a nije pomislio da se ovo tumačenje protivi i samomu njegovu pripovijedanju o dolasku Srba u nove zemlje, jer su Srbi ovo svoje ime već prije imali nego su tobože zamolili cara Heraklija, da im dopusti naseliti se u svojoj zemlji; a otkud bi ime Srbi došlo lužičkijem i ruskijem Srbima (da ne govorimo o Plinijevim i Ptolomejevim), koji nigda nikakve zajednice nijesu imali s grčkijem carstvom, dakle mu nijesu mogli biti ni podanici! Kad bi i moguće bilo, da se srpsko ime ima izvoditi od latinske riječi servus, onda bi bilo Srvin, a ne Srbin.

Sada bi trebalo da rečemo pravu etimologiju hrvatskoga i srpskoga imena, kad je Porfirogenitovo mudrovanje bez ikakve vrijednosti. Ovdje moramo reći, da je dosad mnogo učenijeh ljudi mislilo o etimologiji jednoga i drugoga imena, ali nijedno mnijenje nije takvo, da bi ga današnja filologička nauka mogla primiti. Tako su dakle imena Hrvat i Srbin još uvijek tamna kao i veliko mnoštvo drugijeh narodnijeh imena ne samo po slavenskijem, već i po drugijem zemljama. Reći ćemo uzrok, za što je filolozima mnogo teže tumačiti narodna imena nego druge riječi u jezicima. To je za to, jer kad filolog hoće da tumači riječi kao: sin, živ, nositi itd. tu je njemu poznato značenje tijeh riječi i ono mu je od velike pomoći u poređenju jednijeh riječi s drugima, a u zgodnom poređenju stoji i sva tajna etimologije; ali kad treba tumačiti riječi kao Hrvat, Srbin, Slavenin, tu nitko ne zna, što te riječi upravo znače i zato je s njima golema muka. Kad bi se znalo njihovo pravo značenje, onda bi već tijem samijem bilo odvaljeno preko polovine muke.

Brzo su Hrvati i Srbi primili jevanđeosku nauku, pošto su se namjestili i utvrdili u novijem zemljama. Porfirogenit za jedne i za druge piše, da su se krstili već u vrijeme cara Heraklija, dakle prije godine 641. pače veli, da se oko toga posla mnogo starao sam Heraklije. O ovom drugom dijelu Porfirogenitova izvješća možemo sumnjati, kad znamo da su Hrvati i Srbi, došli u nove zemlje ne kao saveznici Heraklijevi, već kao njegovi neprijatelji. Ali ni prvi dio izvješća neće biti istinit, tj. da su se Hrvati i Srbi krstili već prije godine 641. Ima jedan latinski izvor u  kojem se veli da je papa Ivan IV (koji je vladao god 640.-642.) poslao svoga čovjeka u Dalmaciju (dakle među Hrvate), da otkupljuje sužnjeve iz neznabožačkijeh ruku i da je dao u Rim dobaviti mošti svetijeh nekijeh mučenika, bojeći se, da ih neznabošci ne oskrvne. Ovi nezabošci iz vremena rečenoga pape bili su za cijelo Hrvati, dakle oni nijesu mogli biti kršteni već u vrijeme cara Heraklija, koji je umro godine 641. Što vrijedi za Hrvate vrijedit će takođe i za Srbe, premda o njima nema dokaza koji bi se protivio Porfirogenitovoj bilješci.

I za Hrvate i za Srbe piše izrekom car-pisac, da su ih krstili sveštenici rimske crkve. U VII je vijeku bila Hristova crkva još jedinstvena, još se nijesu rimski papa i vaseljenski patrijarh poprijeko gledali, dakle je obraćenje ovijeh dvaju plemena bilo jednako milo carigradskoj kao i rimskoj crkvi, došlo ono s koje mu drago strane.

Za Hrvate napose piše Porfirogenit, da su primivši krst zadali vjeru rimskomu papi, da će u miru živjeti sa svijem narodima, a papa im je na to obećao pomoć sv. apostola Petra, ako bi na njih udario koji neprijatelj. Ako se Hrvati i Srbi nijesu krstili u Heraklijevo vrijeme, a nekmo li staranjem Heraklijevim, onda treba pitati, kada su se krtstili. Premda se na to pitanje ne može odgovoriti sigurnijem dokazima, opet je veoma vjerovatno, da su se krstili koji desetak godine poslije smrti cara Heraklija, ali svakako prije svršetka VII vijeka.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar

Kršteni još u sedmom vijeku

Čudno je, što Porfirogenit bilježi osim hrvatskoga krštenja za cara Heraklija još i druga dva krštenja, jedno u vrijeme, kada su se Hrvati oslobodili franačkoga jarma (oko g. 830.), a drugo u vrijeme vizantijskoga cara Vasilija I (djeda Konstantina Porfirogenita – oko god. 876).
Franjo Rački lijepo dokazuje, da se Porfirogenit u izvješćima o ova dva krštenja prevario, i da se hrvatski narod samo jednoć krstio i to, kako je malo prije rečeno, u VII vijeku. Porfirogenit piše, da je Hrvatima u vrijeme njihova prvoga krštenja bio knez Borko, a prije Borka veli da je knezovao njegov otac, kojemu ne bilježi imena. Iz ovoga bi se moglo zaključiti, da su Hrvati već oko god. 620. življeli pod vladom jednoga kneza t.j. već je hrvatska država bila osnovana. Po tom bi Hrvati bili, što se državnoga (dakle i kulturnoga) života tiče, napredniji od grčkijeh ili bugarskijeh Slavena, kojima su državu osnovali istom neslavenski Bugari. Ispod kneza stajali su kao narodni upravitelji župani, a područje svakoga župana zvalo se župa ili županija. Pod vladom svojih knezova i župana živio je hrvatski narod mirno i po svoj prilici sretno sve do vremena velikoga onoga osvajača, na ime Karla Velikoga. Ovaj silni vladalac uništivši avarsku državu obrnuo je pod svoju vlast osim drugijeh naroda i Hrvate.
Mi ovdje ne ćemo govoriti o vladi Franaka, za koju se zna, da je bila nečovječna, ni o ustanku hrvatskoga naroda, ni o junačkom Ljudevitu, jer su to sve stvari, koje čitatelji lako mogu naći u Smičiklasovoj povijesti. Samo ćemo reći da Porfirogenit o franačkoj vlasti i o hrvatskom ustanku govori samo njekoliko riječi, te se njegova bilješka ima popuniti onijem što je o tom napisao životopisac Karla Velikoga učeni Einhard, koji je živio i pisao (dakako latinski) u vrijeme Karla Velikoga i njegova sina Ludovika Pobožnoga kao njihov prijatelj i savjetnik. Njegov život Karla Velikoga pripada među najdragocjenije istoričke radnje čitavoga srednjega vijeka. Velike je cijene i drugo djelo Einhardovo: Annales (od godine 741. do 829.), ali o ovom se djelu danas misli, da mu možda nije pisac Einhard. Po riječima Konstantina Porfirogenita moglo bi se reći, da su pod franačku vlast potpali samo dalmatinski Hrvati, ali iz Einharda vidimo, da su i posavski Hrvati bili franački podanici. Borba je jednijeh i drugijeh Hrvata dugo trajala, jer nije bilo šala oteti se iz željeznoga zagrljaja franačkoga. Iza podulje borbe (Konstantin piše, da je trajala sedam godina) oslobode se do duše dalmatinski Hrvati franačkoga jarma, ali su još dobrano vremena morali priznavati nad sobom vrhovnu franačku vlast od prilike sve do godine 876. Isto su se tako i posavski Hrvati tek polagano izvili ispod franačke vlasti.
Još se i danas čuva uspomena njegdašnjega franačkog gospostva u imenu “Fruška gora”, koje upravo znači franačka gora, jer su Hrvati onoga vremena Franka zvali Frong, otud Fronžska gora ih kako je danas: Fruška gora. Ova se gora za to prozvala po Francima, jer je ona činila granicu ili bar bila blizu granice između franačke i bugarske države. Treba na ime znati, da je stara bugarska država obuzimala veliki dio današnje istočne Srbije i preko Save zahvatala je ća u Srijem pa i u južnu Ugarsku. Upućujući i opet čitatelje na Smičiklasovu povijest o svemu, što se tiče Hrvata i njihovijeh knezova, mi ovdje prestajemo govoriti o staroj hrvatskoj istoriji.
I Srbi su kao i Hrvati življeli pod vladom svojih knezova, ali ne onako mirno kao Hrvati. Srbi su na ime imali na istočnoj strani svoje države silna i nemirna susjeda, koji ih je mnogo uznemirivao i smetao u napretku. Taj susjed bili su Bugari, koji su znali biti strašni i velikomu carstvu vizantijskomu, a kamo li srpskoj državi, koja je bila manja od bugarske, i k tomu još manje od nje uređena i konsolidirana. Porfirogenit nam izbraja po redu srpske knezove počevši njegde od prvijeh godina VIII vijeka pa sve do svojega vremena. U vrijeme kneza Vlastimira, oko god. 840. zametne bugarski knez Presjam kavgu sa srpskom državom i zavojšti na nju hoteći je podvrći svojoj vlasti, ali ga Srbi junački odbiju. Presjamov sin Boris pokuša poslije njekoliko godina osvetiti poraz svoga oca i navali na Srbe, ali se Srbi i opet hrabro ponesu i prisile Borisa da miruje. U to su vrijeme vladala Srbijom tri brata: Mutimir, Strojimir i Gojnik; nijesu vladali zajedno, već svaki u svojem dijelu. Odoljevši braća sretno Bugarima zavade se među sobom, i Mutimiru pođe za rukom istisnuti svoja dva brata iz njihovijeh dijelova, te zavlada sam Srbijom. Braća Strojimir i Gojnik odu u Bugarsku. Od toga vremena klali su se među sobom članovi kneževske porodice otimljući se o vlast; jedni su tražili zaštitu u Hrvatskoj, drugi u Bugarskoj, treći u Carigradu, i tako je srpska država dugo vremena ginula s nutarnjih bojeva. Najgora ih kob zadesi u trećem deceniju X vijeka u vrijeme silnoga kneza ili cara bugarskoga Simeuna. Tada je vladao u Srbiji knez Zaharija, koji je u svemu gledao da ugađa carigradskomu dvoru. Simeunu to nije dakako moglo po volji biti. Za to on već nađe uzrok, te pošalje silnu vojsku na Zahariju. Srpski se knez uplaši strašne sile bugarske i uteče u Hrvatsku; Bugari pohvataju župane (jer su i u Srbiji kao i u Hrvatskoj pod knezom stajali župani) i pobačaju u okove, a narod, koji se nije razbježao u Hrvatsku, dignu sav i presele ga u Bugarsku.
Ovo se dogodilo god. 925. Srpska je zemlja bila nalik na veliku pustinju. Kada je godine 932. utekao iz bugarskoga sužanjstva srpski knežević Časlav i stigao sa svojim drugovima u opustošenu Srbiju, našao je u njoj samo 50 ljudi, koji su življeli o lovu. Časlav se preda posve u zaštitu grčkoga carstva, ono ga priznade za srpskoga kneza i stane ga na svaki način podupirati, jer su dobro u Carigradu znali, da će bugarska država biti slabija, što se više stane dizati i jačiti srpska.

Vijesti, 27. mart 2011.

Objavljeno pod Uncategorized | Ostavite komentar