Kako je ta bilješka dosta zabavna, priopćit ćemo je u prijevodu. Najprije ćemo reći, da se rečena bilješka nalazi na onom mjestu, gdje se govori, kako je godine 590. car Mavrikije boravio sa svojom vojskom u Trakiji. Teofilakt pripovijeda evo ovo:
“Sjutradan uhvate carski stražari tri čovjeka rodom Slavenina, koji na sebi nijesu imali ništa od željeza i nikakvoga oružja. Imali su u rukama gusle i ništa drugo. Car ih počne pitati, kojega su roda, gdje borave i što ih je donijelo na grčko zemljište. Oni odgovore, da su rodom Slaveni, da žive pri samom kraju zapadnoga mora i da je avarski hagan otpravio k njima poslanike, da mu s vojskom dođu u pomoć i za to da je njihovijem knezovima poslao darove.
Knezovi su primili darove, ali nijesu htjeli saveza činiti s haganom izgovarajući se velikom daljinom puta, te su njih trojicu poslali k haganu, da se ispričaju. Putovali su 15 mjeseci. Hagan je pogazio poslaničko pravo i nastojao ih zadržati, da se ne povrate kući. Pošto su čuli, kako su Grci na glasu sa svoga bogatstva i milosrđa, uhvatili su priliku i prebjegli k njima u Trakiju. Oni hode s guslama, jer se nijesu navikli pasati oružje, kad u njihovoj zemlji nema željeza, za to mogu u njoj življeti mirno i bez boja; oni gude u gusle, jer ne znaju trubiti u trube. Komu je, rekoše, rat nepoznat, pravo je, da se zabavlja muzikom. Čujući to grčki car začudi se njihovu narodu i njih počasti, premda su to bili gosti iz varvarske zemlje. Čudeći se njihovoj veličini i jakijem udima posije ih u Herakliju”.
Zapadno more, velika daljina od Avara, zemlja bez željeza ili s drugijem riječima: zemlja bez brda — sve nas to napućuje na obalu Baltičkoga mora, jer koje bi drugo more moglo biti zapadno nego Baltičko; Avari sjedeći u Ugarskoj doista su bili vrlo udaljeni od ovoga mora, a zemlja uz to more doista je velika nizina bez gora. Dakle je teško dvojiti o tom, da nam je u ovoj Teofilaktovoj bilješci doista sačuvana uspomena o baltičkijem Slavenima ili Pomorcima, a ako su oni god. 590. već bili tamo stalni stanovnici, morali su se doseliti bar oko god. 550, ako ne prije.
O polapskijem Srbima najstarija je bilješka, koju nalazimo u Fredegara, gdje se veli, da je srpski knez (“dux gentis Urbiorum”) prešao na stranu Samovu, kada je Samo vojevao s Dagobertom. Što Fredegar piše Urbiorum, to je greška prepisivača mjesto Surbiorum tj. Srbi. Fredegar je zabilježio i ime toga srpskog kneza, veli na ime da se zvao “Dervanus”. Oštroumni je Šafafik dobro opazio, da ovo ne može biti osobno ime, jer se po drvu nitko ne zove, nego je nevješti Fredegar čuo, da je taj knez bio iz plemena drevljanskoga, da je bio Drevljanin, pa je to shvatio kao njegovo lično ime. Mi do duše znamo, da su polapski Drevljani življeli daleko od Češke, dakle i od Samove države, ali u Fredegarovo se vrijeme moglo i među polapskijem Srbima nalaziti pleme Drevljani, pa mu se poslije ime izgubilo, a moguće je i da su hanoverski Drevljani u VII vijeku življeli među Srbima, pa se poslije preselili na sjever.
Kada se otac Karla Velikoga Pipin Mali spremao da zavojšti na Saksonce, onda su mu po kazivanju jednoga izvora slavenske vojvode dovele u pomoć 100.000 momaka. S njihovom je pomoći Pipin razbio Saksonce god. 748. Šafarik drži, da su navedeni Slaveni bili Srbi između Sale i Labe. Jamačno nijesu polapski Srbi od obijesti pritekli u pomoć Pipinu, već su mu pomogli za to, jer su življeli u neprijateljstvu sa svojim susjedima Saksoncima. Karlo Veliki je god. 772. započeo krvave bojeve sa Saksoncima, da ih podvrgne pod franačku vlast. Pod imenom Saksonaca u Karlovo vrijeme i kasnije imamo misliti zadrugu od njekoliko germanskijeh plemena, koja su sjedila uz donju Salu i na zapadnoj strani Labe. Bodrići su od početka saksonskijeh vojni stajali na strani Karla Velikoga i pomagali mu podjarmiti uporne Saksonce. Jadni Bodrići nijesu ni slutili, da kopajući jamu pod Saksoncima kopaju samima sebi mnogo dublju, u koju će ih napokon Nijemci zatrpati. Po svoj bi prilici Karlo Veliki i bez slavenske pomoći Saksonce pokorio, ali da su Bodrići bili dalekovidni politici, oni bi uviđali, da je njihova korist, ako Saksonci što dulje ostanu samostalni, jer Saksonci sami, ako su i bili njihovi neprijatelji, ne bi Slavena nigda istrijebili, jer su za taj posao sami bili preslabi; Slavene je istrijebila velika i jaka njemačka država, kojoj je temelje udario Karlo Veliki.
Ali nijesu Slaveni samo u vrijeme Karla Velikoga pokazali svoju kratkovidnost i slijepu strast pomažući mu razbijati Saksonce, čitava je njihova istorija dokaz, da su sve radili u strasti, a ništa po zahtjevima dobro promozgane i hladne politike. Dokaza ćemo tomu i u ovom našem kratkom prijegledu imati dosta. Ljutići nijesu pomagali Karlu Velikomu protiv Saksonaca, po svoj prilici za to, jer su mu pomagali Bodrići, a u ono je vrijeme luda njekakva mržnja razdvajala Bodriće od Ljutića. Dok su Bodrići vojevali s Karlom, dotle su Ljutići provaljivali na bodrićke zemlje i plijenili ih. Za to Karlo Veliki god. 789. odluči kazniti Ljutiće; oko njega se okupe Bodrići sa svojim knezom Vučanom (“Wiltzan”), pače se okupe i polapski Srbi, a onda Karlo Veliki prijeđe preko Labe daleko u ljutićsku zemlju paleći i sijekući te prisili ljutićskoga vrhovnoga kneza na pokornost i na plaćanje danka. Bodrići ostanu i na dalje vjerni saveznici Karla Velikoga; poslije smrti kneza Vučana, kojega su ubili Saksonci, njihov je knez Draško također bio odan Karlu, a poslije ovoga kneza knezovao je Slavomir, kojega je sam Karlo postavio na kneževsko prijestolje. Nije Bodrićima njihova vjernost prema Francima onoliko koristila, koliko su oni možda očekivali za slučaj, kada ih nevolja pritisne.
Vijesti, 1. april 2011.
Sloveni u davnini 