Gospodario ko je bio jači

Ovdje će biti dobro nješto reći onima, koji ne znaju, da bi od sad znali, a to je, da je hrvatski pisac dr Franjo Rački, koji je bez sumnje naš prvi i najznatniji istorik, stekao sebi u učenom svijetu lijep glas osim drugih svojih zasluga još i tom, što je vijesti Konstantina Porfirogenita, koje se tiču Hrvata i Srba, lijepo pročistio i odredio im pravu vrijednost, a to je s tijem veća zasluga, što se prije njega oko toga za našu istoriju vrlo važnoga posla nije nitko pravo trudio.
Porfirogenit veli, da su Dalmacijom na početku VII vijeka vladali Avari, a tada su im ovu zemlju preoteli Hrvati i izagnali iz nje Avare; poslije su se Hrvati iz Dalmacije protegnuli i u zemlju među Dravom i Savom; izrijekom veli Porfirogenit, da su Hrvati oteli Avarima Dalmaciju po dozvoli cara Heraklija, koji se držao njezinijem vrhovnijem gospodarom. Za Srbe veli okrunjeni pisac, da su se također po dozvoli cara Heraklija najprije naselili oko grada Soluna, ali da su za njeko vrijeme ostavili tu zemlju pa se hotjeli vratiti na sjever, otkle su došli, ali su se na putu raskajali i zamolili Heraklija, da im odredi, gdje će stanovati; Heraklije ih usliši i odredi im za prebivanje Srbiju i druge zemlje uz južnu Dalmaciju.
Nema pravo Porfirogenit, kad veli, da su Hrvati razbili Avare u Dalmaciji i osvojili zemlju, jer Avari su do duše u vrijeme cara Heraklija (god. 610. — 641) bili silni pa su se kao hajdučki narod mogli kašto u manjim ili većim čoporima zaletjeti i u Dalmaciju, ali tom zemljom nijesu nigda zavladali, pače nijesu se u njoj nigda u ovećem broju za dulje vremena stanili. Porfirogenit je živio i pisao u X vijeku, kada već nije bilo avarskoga naroda, jer je Karlo Veliki na početku IX vijeka za uvijek slomio strašnu njihovu silu, tako da su od onda čiljeli, dok nijesu posve iščiljeli na početku X vijeka i izgubili se među Madžarima, kada su provalili u Ugarsku i osvojili je.
Car-pisac je znao, da je u vrijeme Heraklijevo avarska sila bila strahovita (ta usudili su se Avari god. 626. doći pod Carigrad, da ga osvoje), pa je držao, da su oni i Dalmacijom vladali.
Da je Porfirogenit tako mislio, to nije nikakvo zlo, jer su mnijenja bez dokaza svuda slobodna, samo je učinio pogrješku, što je ovo svoje mnijenje napisao kao gotovu i sigurnu istinu. Ali takvijeh se pogrješaka nalazi u njega i inače. Moramo dodati, da mi za to ovako sigurno tvrdimo, e Avara nigda nije bilo u Dalmaciji, jer ni jedan izvor, koji o Avarima govori, ne zna ništa o njihovu tobožnjem boravku u rečenoj zemlji. Njihovo je stalno prebivalište bilo u današnjoj ugarskoj ravnici; otud su nasrtali na sve strane, tu ih je i Karlo Veliki satro.
Hrvati dakle nijesu u Dalmaciji našli Avara niti su se s njima trgali o tu zemlju. A ako je tako, onda treba odgovoriti na pitanje: kakav je narod živio u Dalmaciji prije dolaska hrvatskoga naroda. Na ovo nam odgovara sam Porfirogenit veleći, da je rimski car Dioklecijan (ili kako ga naš narod zove: Duklijan, Dukljan) vrlo milovao Dalmaciju, u njoj da je sagradio grad Spljet s veličanstvenijem dvorovima; osim toga je po Dalmaciji naselio rimske koloniste. Ovi su se kolonisti pri dolasku Hrvata povukli u gradove, od kojih su bili najznatniji: Dubrovnik, Spljet, Trogir, Zadar, Rab, Krk, Osor. Oni su dugo vremena čuvali svoju latinsku narodnost, dok ih napokon nije nestalo. Konstantin ih Porfirogenit zove Rimljani. Što naš pisac govori o dozvoli cara Heraklija, to iza ovoga što je sada rečeno, nema smisla, nego treba držati, da su Hrvati i Srbi isto onako osvojili sebi nove zemlje preko volje grčkoga cara, kako su grčki ili bugarski Slaveni osvojili Mesiju, Maćedoniju i Trakiju ne pitajući nikakve dozvole u Carigradu. Prvi su vijekovi poslije Hrista u opće strašno vrijeme: germanska su plemena otvorila poznatu seobu naroda i s mačem u ruci tražila sebi nove postojbine, druga su se plemena brzo ugledala u Germane, a napokon su i Slaveni udarili otimati zemlje i seliti se u njima ne pitajući, tko im je gospodar.
Gospodar je bio onaj, tko je bio jači. Ne treba misliti, da su se Hrvati i Srbi držali kakvoga uzvišenijeg morala nego drugi narodi onoga vremena. Tko hoće na riječ vjerovati Porfirogenitu, reći će, da su Hrvati i Srbi došli u vrijeme cara Heraklija, jer tako izrijekom piše okrunjeni istorik. Ali kad je bez temelja ona Porfirogenitova tvrdnja, gdje veli, da su Hrvati oteli Dalmaciju od Avara, onda je prosto sumnjati i o vremenu, koje određuje rečeni pisac.
Mi smo izrekli sličnost između Hrvata i Srba s jedne strane i između bugarskijeh ili grčkijeh Slavena s druge, što se tiče načina, kako su došli u nove svoje zemlje, a sada ćemo reći i drugu sličnost, na ime: Hrvati su i Srbi isto onako kao i bugarski ili grčki Slaveni dolazili polagano i u prekidima u zemlje, kojima su poslije posve zavladali. Ova se naša tvrdnja u velike razlikuje od onoga, što Porfirogenit javlja o dolasku Hrvata i Srba: po njegovijem riječima sudeći došli su svi Hrvati i svi Srbi zajedno i na jednoć na nove svoje postojbine.
Porfirogenitova vijest ne sadržava u sebi istina ništa nevjerojatna, jer znamo, da su mnogi i mnogi osvajački narodi onako došli i osvojili sebi nove zemlje. Ne možemo dakle reći, da je ono, što Porfirogenit veli, nemoguće, ali opet držimo, da se ono ne može primiti, i to evo za što. Avari su u vrijeme cara Heraklija bili, kako je već rečeno, vrlo silni, oni istina nijesu sjedili u Dalmaciji, već u srednjoj Ugarskoj, a otud su na široko gospodovali nad izokolnijem zemljama.
Kad bi dakle Hrvati i Srbi iz svoje pradomovine (t.j. iz jugozapadne Rusije) hotjeli doći ovamo, gdje su sada, svakako bi bili nagazili na ljute guje t.j. na Avare, koji bi, kakvi su već bili neljudi, gledali, kako će smrviti Hrvate i Srbe, a nekmoli da bi ih mirno propustili, neka putuju dalje. Hrvatima i Srbima ne bi drugo ostalo nego ili brže bolje pobjeći natrag ili se dati Avarima razbiti.