Učeni car bio površan pisac

Hrvati istina imaju svoga popa dukljanskoga, kojega je latinski spis brzo preveden i na starohrvatski jezik, ali iz ovoga izvora možemo vrlo malo što doznati o najstarijoj istoriji našega naroda, jer je o njoj već i sam Dukljanin vrlo malo znao sigurno, a što je i znao, to je toliko iskvario, da ne zaslužuje vjere. Današnji se naučnjaci poslužuju spisom popa dukljanskoga samo u geografičkijem istraživanjima o starijem Hrvatima i Srbima. Više domaćih izvora nego Hrvati imaju Srbi, ali za najstarije doba srpskoga naroda nemamo od njih nikakve koristi, jer oni počinju svoje vijesti istom sa Stefanom Nemanjom t.j. zadnjih desetaka XII vijeka.
Kad je tako s domaćim izvorima, onda dakako treba pogledati, da li nam koji strani pisac što javlja o starijem Hrvatima i Srbima. Na sreću nalazi se jedan takav pisac, i to opet u vizantijskoj književnosti. Njegovo je ime Konstantin VII Porfirogenit. Ovaj je čovjek bio grčki car u X vijeku. Rodio se god. 905, a umro je g. 959. Otac mu je bio Leon VI također vizantijski car, a sin i nasljednik na carskom prijestolju bio je Konstantinu Porfirogenitu Roman II. Kao vladalac velikoga za onda još grčkoga carstva nije Konstantin Porfirogenit bio ni najbolji ni najgori, nego je bio vladalac srednje ruke. On nije hotio, da istorija govori danas s jutra o njemu samo kao o vladaocu, već je on išao i za književnom slavom, te je napisao njekoliko djela (dakako grčkijem jezikom), koja su danas sva više ili manje važna za istoriju grčkoga carstva i susjednijeh naroda onoga vremena.
Za stare Hrvate i Srbe veoma je znatno djelo, koje se obično navodi s latinskijem naslovom: De Administrando Imperio (jer su sva Konstantinova djela kao i djela drugijeh Vizantinaca prevedena na latinski jezik). Ovo je djelo pisac napisao za svoga sina Romana, jer je njemu kao budućemu vladaocu bilo nužno znati, otkle je došao koji narod u blizinu grčkoga carstva, kakva mu je zemlja, kakva država i vjera, kakvi običaji itd. Još ćemo reći, da je djelo De Administrando Imperio pisano oko god. 950.
Konstantin Porfirogenit ne piše samo o događajima, koji su se dogodili u njegovo vrijeme, nego i o takvima, koji su se zbili davno prije njegova poroda. On je mogao dobro znati koješta, što se dogodilo u X vijeku, ali za ono, što je bilo u VII, VIII, i IX vijeku, tu je svakako morao tražiti, što vele starije bilješke i drugi podaci, kako ni mi danas ne možemo sami po sebi ništa znati, što se zbivalo u XVI, XVII i XVIII vijeku, ako toga ne nalazimo u bilješkama pisaca, koji su onda življeli.
Konstantin Porfirogenit kao vladalac ne samo velike i ugledne, nego i najprosvjetljenije države svojega doba mogao je mnogo više o različnijem narodima doznati nego drugi kakav pisac, jer je vizantijski car primao poslanike sa svijeh strana Evrope, a svoje je opet slao na sve strane; dakle je imao prilike pitati tuđe i svoje poslanike, kako se gdje živi i kako se življelo. Poznato je, da se za poslanike uzimaju odabrani i ako ne baš učeni, a ono svakako pametni ljudi; tako dakle ono, što je Porfirogenit doznavao od poslanika, svakako je mnogo vrijedilo. Osim toga ako ikomu, a ono je glavi države bila širom otvorena državna arhiva grčkoga carstva, gdje se nalazilo veliko mnoštvo i novijeh i starijeh bilježaka. Napokon se u Carigradu, pored Rima najznatnijem gradu onoga vremena, uvijek nalazilo mnoštvo uglednijeh putnika i trgovaca, od kojih je svaki držao sebi za veliku čast i milost, ako ga je njegovo carsko veličanstvo blagoizvoljelo preda se pozvati i pitati ga što o njegovu narodu. Kašto su dolazili u Carigrad i sami vladaoci izokolnijeh naroda (n.pr. ruska kneginja Olga god. 957.) koji su također mnogo mogli priopćiti radoznalomu caru o svojim narodima. Da je Konstantin Porfirogenit doista mnogo doznao od stranaca, to se dokazuje tijem, što on dosta često navodi riječi iz tuđih jezika i veli im ne samo grčko značenje, već ih nastoji i etimologički protumačiti (ali je u ovom poslu dakako gotovo svagda nesretne ruke).
Iz svega se ovoga vidi, da je Konstantin Porfirogenit imao pri ruci dosta veliko obilje i usmenijeh i pismenijeh izvora. Drugo je pitanje, kako se on služio svojim izvorima? Najprije ćemo zapamtiti, da on u djelu De Administrando Imperio nije hotio napisati sistematičnu, makar i kratku istoriju različnijeh naroda, nego je o svakom narodu samo ono i samo onoliko zabilježio, koliko mu se prema svrsi i cilju rečenoga djela činilo nužno, t.j. da njegov sin Roman dozna istoriju susjednijeh naroda samo u općenitijem crtama.
Ako se već na nepotpunost Porfirogenitovijeh bilježaka imamo žaliti, a ono je još gore, što i ono malo njegovijeh vijesti nije sve onako sigurno, kako bismo željeli. Opazilo se, da je Konstantin Porfirogenit načinio gdjegdje pogrješku u stvarima, koje je mogao posve pouzdano znati, a kad se to promisli, onda nije čudo, što ima pogrješaka i u događajima, koji su se dogodili davno prije njega. Osim njega na ime imamo za gdjekoje stvari, što ih on pripovijeda iz različnijeh vijekova prije desetoga, dosta drugijeh izvora upravo iz onoga vremena, kada se što zbilo, pa se kašto vidi, da Porfirogenit baš naopako ili drukčije pripovijeda nego onaj suvremeni izvor. Gdje nemamo drugijeh izvora, već samo Konstantinove bilješke, tu kašto nalazimo tako očevidne pogrješke i protivurječja, da moramo doći do zaključka i reći, da je Konstantin Porfirogenit bio do duše učen čovjek, ali dosta površan pisac, koji je koješta tvrdio na brzu ruku ne pitajući mnogo, je li ovo ili ono baš onako bilo ili moglo biti.